Bila je to njezina prva predstava, u koautorstvu sa Sibilom i Silvijom Marchig. Dva mjeseca prije upala je u predstavu Montažstroja "Mali čovjek želi preko crte" gdje je bila dio zbora tzv. malih ljudi, njih 30 pjevača. Ništa posebno, ali tu je od Boruta Šeparovića vidjela kako se radi.
"Vidjela sam kako koordinira 40 ljudi, kako video ide uživo s pozornice na ekran, kako se režira glazba, tekst, kako sve to ide na vrijeme. Pa onda dođe 400 ljudi da to vidi, pa mediji...", a onda nam je objasnila i zašto je otišla iz IMRC-a. "Zato što su svi govorili da je to invalidska predstava, da tu plešu ljudi s invaliditetom. Nitko nije znao reći o čemu se radi u predstavi, nije im bilo bitno. Jedva da je itko primijetio i spomenuo kostim, temu, muziku. To me je jako naljutilo. Primjećivalo se sve oko mojeg tijela osim umjetničkog rada. Zato sam otišla, pokrenula vlastitu udrugu i uložila hrpu vlastitog novca, jer tko bi htio financirati početnicu koja nema umjetničku edukaciju i koja nije ni u čijem timu?", nizala je.
Za svoju predstavu "Intenziteti" skupila je, kako je rekla, prva liga tim; Alena i Nenada Sinkauza, Ivana Lušičića, prvoklasne umjetnike iz videa i glazbe. Svoju prvu produkciju radila je s Vedranom Hlebom iz Teatra ITD koji je bio redatelj. "Tad sam ja bila ta koja odlučuje kako se predstava publici i medijima prezentira, kako se govori o invalidnosti, kakve će ići najave..."
"Vi imate tu jednu diktatorsku crtu, zar ne?", primijetili smo. "Da, imam! Ha, ha, ha. Ali, znate, to s invalidnosti je vrlo politička stvar. Ako vi forsirate ženske festivale, crnačke festivale, gay festivale, odmah je jasno da su te skupine po nečemu slabije ili diskriminirane kad im se mora dati neku ladicu u kojoj ih se tolerira i kao podržava. Ja u prvom redu želim raditi umjetnost, to se treba podrazumijevati, a to, kao, idemo mi njima dati priliku, inkluzivni kolektiv taj i taj... To me frustrira. Tanka je linija između lažne i prave tolerancije, a ljudi toga nisu svjesni", obrazložila je.
S "Magnolijom" je nastupala u Rijeci u Filodramatici, u Zagrebu i u Grčkoj na Inkluzivnom festivalu. Atena je bilo mjesto gdje joj je konačno prekipjelo.
"Osim ljudi s invaliditetom, nije bilo druge publike u Onasis culture centru, nije bilo ni medija, ničega. Zašto da mi plešemo sami sebi? A to ćemo činiti dok god pristajemo plesati pod etiketom koja onda eventualno zanima druge pripadnike te etikete. Tad sam vidjela da je to problem i u svijetu, ne samo kod nas. Gledajte, u Zagrebu imate najstarije kazalište sllijepih u svijetu. Jesu li baš svi oni toliko loši da nitko od njih nije završio u HNK ili u ZKM-u? Pa barem bi jedan bio dovoljno kvalitetan", zainatila se.
Jedno za drugim dovelo ju je do performansa "O mrtvima sve najbolje" iz 2016., priči o 50 tvrtki iz Siska uništenih korupcijom i privatizacijom. "To radim u vrlo sumornoj atmosferi, improvizirajući samo s glasom. Tad sam počela koristiti looper, tako da mi glas zvuči kao da je na sceni 12 mene, da ja sitna u mraku stvaram moćnu zvučnu sliku. Osnove loopera pokazala mi je Sara Renar jer smo nas dvije skupa pjevale u Montažstroju", pričala je. Slično je primijenila i u "Pod staklenim zvonom". I tako se priča zakotrljala.
Za predstavu "Zlatna medalja", premijerno prikazanu na festivalu Perforacije, kojom se kritiziraju ekstremi profesionalnog sporta i nacionalizmi na stadionima, objasnila je zašto 50 gledatelja koji joj skandiraju kad uspije skočiti, a viču "buuu!" kad ne uspije, mašu zastavicama Ministarstva kulture.
"Sve se svodi na brže, bolje, jače u sportu, a natjecanje u umjetnosti na tko je bolji po kriterijima koje je nemoguće definirati. Mislim, i sama sam u umjetničkim natjecanjima dobivala nagrade. I uvijek se pitam zašto bi komisija od tri člana izabirala jedan rad od njih stotine koji će dobiti 50.000 kuna? Da ne živimo u kapitalizmu, da ne moram prodavati svoju umjetnost da bih živjela, ja se ne bih morala natjecati, nego bih samo slobodno se bavila stvaranjem neovisno o tome koliko će publike i medija moj rad privući", ispričala je.
Nije se tome moglo prigovoriti ni slovo. Zanimalo nas je kako je došlo do toga da prošle godine dobije umjetničku rezidenciju u njujorškom "Robert Wilson's Watermill centar" gdje je ljetos nastupala pred 1300 gledatelja. S produljenom verzijom videoperformansa "Pozdrav snimljenog" u napuštenoj hali Željezare Sisak, a u New Yorku izvedenog uživo.
Za sve je bilo krivo jedno "pucanje filma" pred kraj 2016., kad je shvatila da će, ako ovako nastavi u Hrvatskoj s premalim potporama, cijeli život u najboljem slučaju imati sredstva samo za projekte u kojima će nastupati solo. Od Božića do 1. veljače svakog dana je frenetično slala prijave po cijelom svijetu. Da bi joj se na kraju javio možda i najveći avangardni redatelj, koreograf i vizualni umjetnik na svijetu.
"On je na Long Islandu sagradio rezidencijalni centar za umjetnike gdje već 17 godina svako ljeto preko javnog natječaja pozove od 70 do 80 ljudi iz cijelog svijeta da tamo mjesec dana stvaraju. Prošle godine se prijavilo oko 800 ljudi, a ja sam prošla zahvaljujući videoperformansu 'Pozdrav' iz Željezare Sisak koji je sa mnom snimala Ana Opalić. Wilson, kad je to vidio, svidjelo mu se i inzistirao je da taj rad napravimo uživo, umjesto 10 minuta videa, čitavih dva sata uživo. Oni su iz nule, iz trave, meni sagradili repliku hale Željezare Sisak. Potrošili su 20.000 dolara da bih ja nastupala dvije večeri. Tako se to radi kad se ima novca", pričala je.
Jako joj smeta što u Hrvatskoj ne postoji kultura doniranja u krugovima bogatih gdje je sramota imati, a ne davati u humanitarne, kulturne ili ekološke svrhe. Nastupalo ih je zapravo samo 25 od njih 80, ona jedna od njih. Ostali su bili redatelji, kostimografi, scenografi, majstori svjela i zvuka, svi zajedno bili su veliki tim od 80 kreativaca iz 30 zemalja koji stvara 25 nastupa za jednu večer. Tako i na njezinoj "Željezari" u New Yorku.
"Ljudi na tim benefit večerima doniraju milijune, najveća donatorica 300.000 dolara u jednoj večeri. Počasni gosti bili su Laurie Anderson i Isabelle Huppert", njezino ljeto 2017. zapravo je bilo za pad vilice do poda. A prije mjesec i pol dana gostovala je i u Kazahstanu. "Koristeći looper, imala sam koncert s flautisticom i sviračicom kazahstanskog tradicionalno instrumenta kibuza, glumica, operni pjevač koji inače pjeva u gregorijanskom zboru i ja na tekstu. Izvodili smo na hrvatskom, ruskom i kazačkom. Bio je to performans glazbe i teksta na tri jezika."
