Bile su to devedesete. Ludo vrijeme, idealno za lude reportaže. A pokojni Robert Valdec, legendarni novinski reporter koji je preminuo prošle godine, bio je idealan tip za takve priče. Naime, 1999. prijavio se na psihijatriju, praveći se lud, a sve kako bi napravio priču za novine.
Valdec je inače dugogodišnju novinarsku karijeru započeo u Večernjem listu 1994. godine, gdje je godinama radio kao reporter. Proslavio se i kao voditelj i autor emisije Istraga koja se prikazivala na Novoj TV 2005. godine. Emisija se prestala emitirati nakon četiri godine. U dugoj karijeri bio je i suradnik 24sata i Expressa te radio i za Jutarnji list. “Istražite sa mnom mračnu stranu Hrvatske” bila je njegova poznata rečenica i zaštitni znak emisije Noa TV koja je razotkrivala misterije i donosila šokantne detalje brojnih slučajeva.
U normalnim okolnostima, postoje novinari koji će za dobru priču nazvati desetke sugovornika, proučiti hrpetinu papira i maltretirati institucije sve dok ne dobiju odgovor koji je u javnom interesu. Postoje i oni koji će otići korak dalje, opet u javnom intreresu pokušati infiltrirati se gdje se drugi ne bi usudili. Takav reporter je bio Robert Valdec. Hrvatski istraživački novinar, 90-ih ratni reporter i kasnije vrlo popolarni televizijski voditelj, u jednom je trenutku karijere odlučio učiniti nešto što bi većini njegovih kolega zvučalo kao suluda ideja: ući u psihijatrijsku bolnicu i na vlastitoj koži iskusiti kako izgleda život ljudi koje je društvo smjestilo iza zidova institucije. Problem je međutim bio u tome što je, kada je završio priču i poželio izaći natrag u "normalan svijet" i objasniti tko je zapravo, naišao na prepreku koju nije očekivao. Liječnici mu, kako je prepričavao, nisu vjerovali!
Razlog zašto se Valdec pod krinkom prijavio kao pacijent u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče bio je profesionalan - kako je tvrdio, to je učinio da bi istražio slučaj poznatog bankara i tajkuna Josipa Šoića koji se tamo sklonio od policijskog ispitivanja. Jednostavno, Valdec je odglumio psihičke smetnje kako bi iznutra prikupio informacije za novinsku priču.
U razdoblju velikih bankarskih slomova i privatizacijskih afera u Hrvatskoj kasnih 1990-ih, tada poznati bankar osumnjičen za pronevjeru novca prijavio se na psihijatrijsko liječenje netom prije uhićenja. Prema tadašnjoj zakonskoj praksi, policija i istražitelji nisu mogli ispitivati osobu dok je na bolničkom liječenju u psihijatrijskoj ustanovi.
Valdec je doznao da osumnjičeni bankar zapravo glumi psihičke smetnje kako bi kupio vrijeme. Dok je formalno bio zatvoren na odjelu, neometano je komunicirao sa svojim odvjetnikom koji je izvana pripremao obranu i uklanjao dokaze. I Valdec je ušao unutra.
To je bio, prema njegovim kazivanjima, lakši dio posla. Teži dio priče bio je - izaći van! Tjedan dana proveo je na Vrapču Valdec. No jednom kada se našao u istoj sobi s njim i 20-ak drugih pacijenata, shvatio je da je surova realnost stvarnih bolesnika i bolnički tretman daleko snažnija novinarska priča od samog financijskog malverzanta.
I inače, Valdeca kao novinara zanimao je i svakodnevni život na mjestima na koja javnost rijetko zalazi. Hrana u bolnici tako je primjercie naizgled banalna tema. Ali način na koji se priprema, poslužuje i doživljava može mnogo govoriti o uvjetima u kojima ljudi borave na psihijatriji. Valdecova priča zapravo počinje jednostavnim pitanjem - kako zapravo žive ljudi koje gotovo nikada ne vidimo?
Kada je nakon tjedan dana pokušao objasniti liječniku da je zapravo novinar, dočekao ga je odgovor koji se poslije prepričavao godinama. "Super. U sobi do tebe je Gaj Julije Cezar, pitaj ga za intervju."
Večernjak je reportažu objavio u broju od 19.5. 1999. i u danima iza. Ovo su najinteresantniji ulomci:
Ulazi bolničar s aparatom za mjerenje tlaka i prilazi krevetu do prozora.
- Gospon Šoić, pa vi jedete kekse! A imate povišeni šećer i propisana vam je dijetalna prehrana - prekorava ga.
- Ma, ne jedem puno, samo sam nekoliko komada... - zbunjeno se ispričava Šoić dok mu bolničar, klimajući zabrinuto glavom, na ruku navlači tlakomjer.
- Evo vidite, 150 sa 100. Uz šećer imate i visok tlak! Pripazite s tim keksima da se ne bi što zakompliciralo - savjetuje mu i izlazi iz sobe. (...)
Kako nakon svih onih keksa i jabuka uopće više može jesti? Koliko tek jede kad ne odbija hranu, pitam se gledajući Šoića kako slasno jede loš ričet. (...)
Stvar, kao i toliko puta dosad, spašava Dugi koji mi skreće crne misli.
- Znaš, nekaj sam si razmišljal. Je si ti gledal 'Let iznad kukavičjeg gnijezda'? E, mi smo ti ko onaj Jack Nicholson. On je isto normalan došel u ludnicu i tam završil. Fakat, mi smo baš Jack Nicholson. Ti si Jack, ja sam Nicholson - kaže, pa nakon kratkog razmišljanja nastavlja:
- Čuj, idemo se dogovoriti. Ako ti prvi izađeš, posudi taj film u videoteci i sjeti me se dok ga doma budeš gledal. Ako ja izađem prije tebe, napravil bum to isto!
Rukujemo se u znak dogovora.
- Nego, pusti film, jesi pročital 'Sportske' - pitam ga.
Veli da je, ali da ih mora vratiti Šoiću.
- Ma daj da ih ja malo pogledam, pa ću mu ih ja vratiti - predlažem. (...)
Sjedim, pušim, listam novine i kroz prozor promatram zalazak sunca. Nakon nekog vremena ustajem, pa odlazim do sobe vratiti novine vlasniku.
- Evo vraćam vam i hvala - kažem mu pružajući novine.
Ne obrativši uopće pozornost na mene, uzima ih i gura u ladicu, pa tek onda primjećuje tko stoji iznad njega. Brzo okreće glavu promrmljavši: »Nema na čemu.« Vraćam se zadovoljno u boravak.
Večera je opet užasna. To, čini se, smeta jedino meni. Nakon terapije - ovaj sam put namjerno popio tablete - ostajem još malo sjediti u boravku, kroz prozorčić promatrajući čovjeka u plavoj pidžami kako pojačava svoj večernji obrok. Ovaj put tamani jagode, vadeći jednu po jednu iz plastične kutije.
- Doktore, supruga je jučer popodne bila kod mene i rekao sam joj da dođe na razgovor. Bit će tu oko 9 sati - u srijedu ujutro kod vizite - izvješćujem liječnika.
- Na žalost, tada nemam vremena, jer imam sastanak. Nisam vam rekao da je naručite tako rano - odgovara mi.
- Nema veze, čekat će ona koliko treba - gotovo panično ga uvjeravam, pa on obećava da će ipak naći petnaestak minuta.
'Valjda je došla', pitam se šetajući nervozno hodnikom. Pločice sam već nekoliko puta prebrojio...
- Valdec, došla vam je supruga - napokon mi kaže bolničarka.
- Ovako mi nešto više nikad nemoj prirediti. Nemaš pojma koliko mi je bilo neugodno muljati čovjeku, a stvarno je pristojan - kaže mi dok ja nestrpljivo ponavljam:
- I kaj je rekel, kaj je rekel?
Šuti trenutak, dva, kako bi me još malo mučila, pa napokon kaže:
- Rekao je da će te danas pustiti van, ali moraš uzimati lijekove i drugi tjedan doći na kontrolu. Ali pazi, dao mi je broj telefona i savjetovao da ga, primijetim li nešto neobično, odmah nazovem - smije se.
Osjećam se - drukčije
Hitam potražiti Dugog i propćiti mu sretnu novost, ali njega nema. Odveli su ga na snimanje, veli mi bolničarka. Sprijateljili smo se u ovih par dana i nekako se osjećam kao izdajica zato što ga ostavljam. Ubrzo me bolničar poziva na razgovor k liječniku.
- Eto, razgovarao sam sa suprugom i nakon svega, moram reći da ne vidim razlog zašto ste vi uopće ovdje - kaže mi. - Puštamo vas danas kući, ali dat ću vam lijekove koje, za svaki slučaj, još uzimajte, a za sedam dana dođite na kontrolu. No, još me uvijek malo muči zašto ste uopće sami došli u Vrapče?
'Tko da znaš', mislim u sebi, a naglas odgovaram:
- Čujte, bili smo pijani, ja sam malo pao u bedaru i nisam se ni snašao, a već sam bio tu. Mislio sam da ću tu prespavati i sutra otići doma.
- Dobro, dobro, hodite dolje na odjel, ja ću za to vrijeme napisati otpusno pismo i javiti sestrama da odlazite.
Opraštam se s njim, zahvaljujući mu na svemu. Po stubama samo što ne letim, sjedam na zvonce i sestri koja je došla otključati vrata odmah u dahu govorim kako je liječnik rekao da idem doma.
- Znam, već nas je obavijestio, ali ipak morate malo pričekati dok se ne srede papiri i dok vam ne donesu vaše stvari - kaže.
Trpam u vrećicu stvari iz ormarića, polupraznu kutiju cigareta darujem jednom pacijentu koji me zabezeknuto gleda i s vrećicom u ruci cupkam na hodniku. Donose mi vreću s mojim stvarima, koju sam u kupaonici gotovo rastrgao. Izlazim u hodnik u svojoj odjeći, preuzimam dokumente i novac. Ostali pacijenti više me ne gledaju kao jednog od svojih, a ja se osjećam potpuno drukčije. Dok bolničarka piše otpusnicu, šalim se s bolničarom. Konačno, dobivam otpusno pismo i dva zamotuljka s tabletama. Gotovo.
- Kaj je, kaj ideš doma? Već? - da sam otišao minutu prije, izbjegnuo bih da vidim Dugog koji se upravo dok sam odlazio vratio sa snimanja. Objašnjavam mu kako me je, neočekivano, liječnik pustio zato što je došla žena i jamčila za mene.
- Dobro, stari moj, sretno ti bilo. Vidimo se - oprašta se polako govoreći.
Vidim da je 'grogi', pa zato mlako reagira. Isčačavam iz bolnice osvrćući se. Na trenutak bacam pogled prema prozoru na kojem sam očekivao posjete. Na njemu, iza rešetaka, vidim pacijenta u plavoj pidžami.
Ne zaboravljam: Jack i Nicholson
- Bok - mahnuo sam mu i pohitao do prve telefonske govornice iz koje nazivam taksi.
- U Večernji list. Što brže, molim vas - velim taksistu.
- Kaj su te ipak pustili - smije se Jirasek preko slona terminala.
Gledam gužvu u redakciji, jedan je poslijepodne i svi kao poludjeli štancaju po svojim tastaturama.
'Otišel sam iz jedne i došel u drugu ludnicu', zaključujem u sebi. 'Malo je prerano da ostanem sada ovdje, još sam prefriški. Idem doma.'
Pred kućnim vratima odjednom sam se sjetio da sam nešto zaboravio. Otišao sam pedesetak metara od zgrade i ušao u videoteku:
- Imate li možda 'Let iznad kukavičjeg gnijezda'? Film s Jackom i Nicholsonom?
'Ne boj se, Dugi, nisam zaboravio', poručujem mu u mislima.
Robert Valdec je u prosincu 2024. doživio infarkt te završio u komi. Preminuo je devet mjeseci kasnije u 63. godini života, a reportaža s psihijatrije ostala je do kraja njegove novinske karijere priča koja ga je obilježila.
