"U rat sam išao sam, nisam želio druge nositi na duši"

Išao sam u rat, kao u neku misiju, da svjedočim istinu, a kako sam u to vrijeme radio za Magnum Photos, jednu od najvažnijih svjetskih fotoagencija sa sjedištem u Parizu, moje su fotografije ratnih razaranja u Hrvatskoj distribuirane širom svijeta, kaže Zoran Filipović, veliki hrvatski fotograf i novinar, koji je nedavno objavio novu, 20. knjigu “1991.”, u kojoj se fokusirao na ljude i njihove portrete jer je htio pokazati, kaže, “ljepotu života suočenog sa smrću”. 

Knjiga “1991.” je monumentalno i vizualno superiorno divot izdanje, ima gotovo 300 stranica i tri kilograma, a Filipović je radio i grafički dizajn jer je kao bivši student arhitekture i umjetnik s rafiniranim smislom za estetiku htio da “formom prati njezin bitak”.

Fotografije su snimane na ratištima od Vukovara do Dubrovnika, a osobito su potresne one koje prikazuju krvlju prekriveno vozilo Hitne pomoći u Vukovaru. Kaže da su te fotografije nastale, kad se do bolnice dovukao zapaljen i izrešetan Golf, s izbušenom prednjom lijevom gumom, gotovo na felgama. Na njima se vidi i Blago Zadro, vojni zapovjednik Vukovara, koji pomaže u izvlačenju ranjenika iz zapaljenog automobila. Ta fotografija je obišla svijet. U knjizi su objavljeni i Filipovićevi dnevnički zapisi iz rata u kojima autor objašnjava kontekst svake fotografije. 

“Knjigu sam zamišljao uglavnom kao knjigu fotografija, a tekst je trebao napisati netko drugi. Urednica Muriel Jankard iz francuske izdavačke kuće Arthaud i ujedno urednica moje knjige na moje pitanje tko će napisati tekst odgovorila je: ‘Ti’. Na moj prosvjed da ja nisam pisac nego fotograf, rekla mi je da je ona, sudeći prema mojim fotografijama, uvjerena da sam odličan pisac, ali to još ne znam. Tako sam postao i pisac”, kaže Filipović dodajući kako je knjiga i povijesni dokument  jer su u njoj sadržani ljudi i događaji iz 1991. godine, od kojih neki nisu do sada bili poznati široj javnosti. 

Nakon tog razgovora, dok su mu sjećanja još bila živa, sjeo je za pisaću mašinu i “rudarski radio nekoliko mjeseci”. Dijelove tih sjećanja prvo je objavio u Beču 1992. godine u knjizi “Tagebuch des Todes” u izdanju Deuticke Verlaga, Freudova izdavača, a zatim i u Hrvatskoj u knjizi “Dnevnik smrti”.  

“Na ratišta sam uglavnom išao sam, jer nisam želio druge dovoditi u opasnost niti ih nositi na duši. Tamo gdje sam išao, bilo je preopasno ići i kao vojnik. U ratu život ovisi o jednoj maloj gesti. A kako sam već iskusio susret sa smrću na Kosovu, osjećao sam se dovoljno sposobnim nositi se sa svim opasnostima”, kaže Filipović i nastavlja: 

“U Vukovar sam ušao 28. rujna, kad me nitko nije očekivao. Grad je već bio odrezan od svijeta. Tamo je bio neki bolničar Marko koji mi je rekao da me je poslao sam Bog da spasim njegovu djecu. Toliko je bio uporan da sam pristao izvući njegovu djecu iz Vukovara. Danas jedan živi u Zagrebu, a drugi u inozemstvu. Spašavajući Markovu djecu spasio sam vlastiti život. Da me nije natjerao, ostao bih s njima do kraja i završio na Ovčari”, kaže Filipović, koji je u tim ratnim danima, snimajući od Dubrovnika do Vukovara, često bio u životnoj opasnosti. 

“Ali cijelo vrijeme sam znao da mi se ništa neće dogoditi, kao da sam bio štićen”, kaže Zoran Filipović. 

Rođen je u Brčkom, a u Zagreb je došao 1978. godine, gdje je počeo objavljivati fotografije u kultnom magazinu Start i političkom tjedniku Danas. Zatim je 1986. godine otišao u Amsterdam i počeo raditi u velikoj nizozemskoj izdavačkoj kući Politiken, gdje je dočekao poziv za vojsku. Premda je predosjećao što dolazi, kaže, vratio se u Zagreb i odslužio vojsku te nastavio raditi kao fotograf. 

“Neću reći da mi je to iskustvo vojske pomoglo, ali sam shvatio da čovjek na neki način može profitirati iz neugodnih iskustava jer te suočavanje s velikim izazovima neminovno čini boljim čovjekom”, kaže Filipović. 

Zatim je kao fotograf pratio sukobe na Kosovu, a onda je obišao sva ratišta u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika, a svojom kamerom pratio je i događaje u Oluji. Također je imao privilegiju, nastavlja, pratiti Papu Ivana Pavla II. na njegovim putovanjima, a pola godine je proveo i u opkoljenom Sarajevu, u kojemu se u jednom trenutku našao i pred streljačkim vodom. 

“Neke od tih fotografija iz Bosne postale su ikone rata”, kaže Filipović. 

Naime, on je početkom ‘90-ih intenzivno surađivao s agencijom Magnum Photos, koja je okupljala, kaže, 20-ak najboljih svjetskih fotografa. Potpisivao se pseudonimom Zoro, pod kojim je postao poznat u svijetu. 

“Izabrao sam kodno ime Zoro jer asocira na moje ime, ali i priziva sjećanje na mitskog borca za pravdu”, kaže Filipović dodajući kako je Zoro postao brend u svijetu reportažne fotografije. 

Koristeći tu karizmu i mitsku aureolu Magnuma, objavljivao je u nekim od najvećih svjetskih magazina -  Le Figaro Magazine, Paris Match, Life, Die Zeit, Frankfurter Allgemeine Magazin, Vogue/GQ, Photo i GQ Vogue, u koji je uveo političke teme.  

“Njima se sviđao taj moj stil, on im je bio više od dokumenta”, kaže Filipović otkrivajući kako je u to vrijeme u Magnumu imao basnoslovne honorare. 

Kasnije je pisao za londonski magazin Index of Cenzorship, koji okuplja, kaže, najveće svjetske autore, od Umberta Ecca i Salmana Rushdija do Vaclava Havela. Imao je brojne izložbe, od Kopenhagena i Stockholma preko Beča, Praga i Frankfurta do Abu Dhabija, Kaira, Teherana i New Yorka, a o njegovu radu je snimljeno, kaže, nekoliko dokumentarnih filmova. Primjerice, njemačka državna televizija ARD emitirala je prilog o njemu u emisiji iz kulture “Titl tezen temperamente”. 

“U toj emisiji emitiraju se tri reportaže, a te večeri prikazani su filmovi o astrofizičaru Stephenu Hawkingu, socijalizaciji članova crvene terorističke grupe Baden Mainhof, koji su izašli iz zatvora nakon izdržane kazne, i o meni!”, prisjeća se Filipović. 

U to je vrijeme pozivan i na svjetska sveučilišta, gdje je držao govore. 

“U Mexico Cityju dočekan sam kao zvijezda”, kaže. Tamo je sudjelovao u TV emisiji gdje se sučelio s komunističkim vođama Meksika, koji su iznosili svoje viđenje po njima “građanskog rata u Jugoslaviji”. 

“Pozvao sam se na Drugi svjetski rat i Hitlera te ih pitao jesu li sigurni da ovaj Hitler iz našeg sokaka neće doći i u njihovo dvorište. Doslovno sam ih zgazio svojim argumentima!”, otkriva Filipović. 

Objavio je i knjigu “Entseeltes Land” u izdanju jednog od najuglednijih njemačkih nakladnika Herder Verlag, koja je bila pri vrhu njemačkih bestseler ljestvica. A kako je sve počelo? 

“Kad sam 1989. godine, pred Božić, vidio potresne fotografije izmučenih rudara Albanaca u rudniku Stari trg u Trepči, koji su se utaborili na nekoliko tisuća metara dubine u znak prosvjeda i nemoći da se odupru represiji, shvatio sam da se i na našim prostorima počela događati povijest. Svijet se dramatično mijenjao i bilo je pitanje kad će komunizam propasti. Te su me slike jako dirnule, a pogodila me je i bešćutnost medija koji su ismijavali njihovu tragediju. Sjeo sam u auto i otišao na Kosovo. Ti ljudi bili su izloženi strašnoj represiji. Sjećam se kolone tenkova koji su prolazili kroz naselja, ljudi koji su stajali s uzdignuta dva prsta, nekog časnika na oklopnom vozilu koji je podigao pištolj i nasumice gađao ljude kao da su zečevi. To me je učvrstilo u namjeri da ostanem i svjedočim o strahotama koje su Albanci proživljavali, vjerujući da će svijet više vjerovati nekom drugome nego njima”, kaže Filipović, koji je u Prištini kao reporter ostao pune dvije godine, stekavši prijatelje u krugu tzv. albanske alternative - pokojnog Ibrahima Rugovu, Škeljzen Maliçija i Vetona Surroia. 

Kaže da mu je iskustvo na Kosovu bilo dragocjeno jer mu je omogućilo da se pripremi za nadolazeće ratno vrijeme u Hrvatskoj. Čak je sa svojim albanskim prijateljima otišao 1990. do Kölna, gdje su u američkom vojnom dućanu kupili kompletnu vojnu opremu. “Kad se rat prelio u Hrvatsku, bio sam spreman”, kaže. Na Kosovu se prvi put suočio sa smrću, što je promijenilo njegovo očište. 

“Plašiti se stvarnosti, a stvarnost je bila smrt, značilo je biti mrtav. Zato sam se morao priviknuti na smrt kao na prijatelja, suputnika, i pokušati iz toga izvući neki profit. Tako sam izučio zanat smrti na Kosovu”, kaže Filipović. 

U međuvremenu su se u Hrvatskoj događale demokratske promjene, koje je Filipović također pratio i bilježio kamerom. Putovao je s Kosova u Zagreb, onda bi se vraćao na Kosovo, pa opet u Zagreb. 

“Nisam htio propustiti povijest koja se događala u Zagrebu”, kaže dodajući kako je nazočio svakoj sjednici Kabineta predsjednika Franje Tuđmana u Visokoj ulici.

Tako je nastala knjiga “Dan hrvatske smjene - 30. svibnja 1990.” u izdanju Danasa, posvećena utemeljenju prvog demokratski izabranog hrvatskog Sabora. 

“Knjiga je planula u 20 tisuća primjeraka, ali je istodobno skrenula pozornost srpske milicije na Kosovu na mene, tako da sam nakon toga bio na tjednoj bazi privođen na saslušanja u policijskoj stanici u Prištini”, kaže Filipović. 

Prisjeća se da je u to vrijeme upoznao Adema Demaçija, kosovskog političara, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio optužen za verbalni delikt i u zatvoru proveo punih 28 godina. 

“Demaçi je među kosovskim Albancima poznat kao kosovski Nelson Mandela zbog dugogodišnjeg otpora srpskoj vlasti i zalaganja za neovisno Kosovo”, kaže. 

Rezultat tog prijateljstva bila je knjiga “Adem Demaçi”, u kojoj je tekst napisao Danasov novinar Fahrudin Radončić. Ta mu je knjiga donijela specijalni tretman kod srpske milicije - bušili su mu gume na autu, razbijali stakla, sve do siječnja 1991. godine, kad je TV Beograd, kaže, emitirao dokumentarni film o generalu Špegelju i naoružavanju Hrvatske. 

“Taj film sam vidio na Kosovu i odmah sam zvao Slavena Leticu, tadašnjeg Tuđmanova savjetnika, da intervenira kako bi se prikazao i na tadašnjoj Televiziji Zagreb i kako ga Beograd ne bi iskoristio u propagandne svrhe. Tu noć je moj auto bio demoliran, a ja sam shvatio da je moje vrijeme na Kosovu isteklo”, kaže Filipović. 

Spakirao se i krenuo prema Dubrovniku, zastavši u Dobroti u Crnoj Gori kod pokojnog prijatelja, don Branka Sbutege. 

“Kad smo procijenili da više nisam u opasnosti krenuo sam dalje, no na izlazu iz Herceg Novog zaustavili su me milicajci, koji su nekome javili voki-tokijem da su uhvatili ‘onog hrvatskog špijuna’. Odvezli su me u milicijsku stanicu i zatvorili u podrumsku ćeliju. Bio sam sve uznemireniji jer sam shvatio da sam mrtav čovjek ako nešto ne poduzmem, bez obzira na to što oni nisu imali nikakvih dokaza o mojoj navodnoj špijunskoj djelatnosti. Već sam vidio scenarij: hrvatski špijun ubijen pri pokušaju bijega. Nasreću, mozak mi je radio sto na sat i smislio sam plan. Rekao sam stražaru da obavijesti nadređene da imam dogovoreno javljanje određenoj osobi točno u ponoć, a ako se ne javim, onda se izlažu opasnosti i blamaži pred cijelim svjetskim auditorijem jer sam u to vrijeme radio za Magnum. Bili su toliko razumni i dopustili su mi taj poziv. U dogovoreno vrijeme nazvao sam kolegicu Ines Sabalić i rekao joj: ‘Ines, ne zovi nikoga, uhapšen sam u Herceg Novom i optužen za špijunažu, a ako ti se ne javim sutra do 10 sati, postupi prema našem dogovoru’. Ines je odmah reagirala rekavši da će zvati Magnum, izdavače i medije, tako da sam bio sigurniji. Milicajci su shvatili da sam ih nadigrao. Pokazali su mi moj dosje: znali su svaki moj pokret, gdje sam bio, s kim razgovarao, i tražili su od mene da postanem njihov informator. Naravno, odbio sam tu ponudu”, kaže Filipović dodajući kako su ga sutradan pustili jer nisu imali nikakvih dokaza za njegovu tzv. subverzivnu djelatnost. 

Međutim, idila s Magnumom nije dugo trajala. Sukobio se s urednikom fotografije Jimom Foxom, koji nije htio uoči Božića 1991. godine objaviti fotografije masakra 45 civila u Voćinu pored Slatine. 

“Ušao sam u Voćin s hrvatskom vojskom, skupljali smo razbacana mrtva tijela, uglavnom staraca i nemoćnih ljudi, koji su ubijani u krevetu, ispred kuća. Taj Fox mi je rekao da ćemo te fotografije masakra u Voćinu objaviti nakon Božića jer nije umjesno da ljudima kvarimo blagdane takvim fotografijama. Bio sam naivan i povjerovao sam mu. Međutim, nakon Božića mi je rekao da je taj materijal već star. Tad sam shvatio da manipulira sa mnom i protežira drugu stranu. Još me je optužio da koristim Magnum za promicanje hrvatskih interesa. To me je razljutilo i rekao sam mu da je i neobjavljivanje fotografija također politički čin i zauzimanje stava. U međuvremenu sam saznao da je glavni Magnumov sponzor bio General Dynamics, najveći svjetski proizvođač oružja, i otišao sam iz agencije”, kaže dodajući kako je glas o toj njegovoj gesti došao i do slavnog Henrija Cartiera-Bressona, osnivača Magnuma, koji je prvi napustio agenciju zato što se pretvorila u “money making machine”. 

“To ga je jako impresioniralo”, kaže Filipović. 

Doživio je i razne privilegije radeći ovaj posao. 

“Početkom devedesetih bio sam pozvan na BBC u glavne jutarnje vijesti u rubriku paralelnog intervjua koji je išao uživo. Tog jutra bila su dva sugovornika: Margareth Thatcher i ja. Taj događaj opisao sam u svojoj knjizi ‘Sezona pakla’ o Sarajevu”, kaže Filipović. 

U vrijeme najintenzivnijeg posla njegov radni dan izgledao je nestvarno. 

“Jednom mi se dogodilo da sam u istom danu bio dva puta u Parizu te u Londonu i Munchenu, i na svim tim mjestima napravio sam posao, no kad sam navečer sjeo, pitao sam se jesam li ja normalan?”, kaže Filipović dodavši kako je onda sve presjekao i vratio se u Zagreb, u anonimnost, što mu je tad godilo. 

No ni tad nije stao - redali su se novi poslovi, borba s bolešću, pobjeda... 

“Kad razmišljam o svojem životu i svemu što mi se dogodilo, čini mi se kao da pričam o deset tuđih života. Sva ta iskustva, borba za opstanak i hodanje u cipelama smrti suočili su me s prolaznošću i omogućili mi da rastem. A u toj evoluciji upijam znanja svijeta i svakim danom postajem sve bolji čovjek”, rekao je Zoran Filipović.