Prije 35 godina dovršen je SF film u kojem su igrale četiri holivudske legende. Tri od njih bili su oskarovci. Režirao ga je jedan od tadašnjih najutjecajnijih redatelja, a radnja filma pričala je priču o umjetnoj inteligenciji i to desetljećima prije no što je postojala. Scenarij je napisan tako da posluži kao primjer kako funkcionira nova tehnologija koja će promijeniti budućnost filmova. Jedna od glumačkih zvijezda umrla je prije nego je film dovršen i tako je to postao njezin posljednji film. .
A ono malo publike što ga je vidjela, već je na njega i zaboravila. Zove se Brainstorm. Redatelj je bio Douglas Trumbull, do tad tri puta nominiran za Oscara. Genij za vizualne efekte koji je prije toga radio na nekoliko iznimno važnih filmova tog vremena. Od 'Odiseje u svemiru' Stanleya Kubricka iz 1968., preko Spielbergovog 'Bliski susreti treće vrste' iz 1977., preko prvog cjelovečernjeg filma 'Zvjezdane staze' Roberta Wisea do 'Blade Runnera' Ridleya Scotta.
U glavnoj ulozi 'Brainstorma' bio je Christopher Walken koji je dvije godine ranije dobio Oscara za najbolju sporednu ulogu u filmu 'Lovac na jelene'. Uz njega tu je bila Louise Fletcher, dobitnica Oscara za nezaboravnu ulogu medicinske sestre u 'Letu iznad kukavičjeg gnijezda', te Cliff Robertson - dobitnik Oscara za najbolju mušku ulogu u filmu 'Charly' 1968. godine.
Do ljeta 1981. bila je jedna od najtraženijih filmskih glumica. Samo je tijekom 70-ih igrala manje uloge jer je postala majka, pa je 'Brainstorm' trebao biti njezin veliki povratak.
Film je već bio skoro gotov, kad je sa suprugom, glumcem Robertom Wagnerom pozvala kolegu Christophera Walkena na Catalina Island da s njima provede vikend na jahti 'Splendour'.
Wood se s tog izleta nikad nije vratila na set. Poginula je, a njezino je tijelo pronađeno na obalama otoka 29. studenog 1981. Kako je tvrdio Wagner, udarila se u glavu prije nego je usred noći pala u more. Policija je smrt proglasila nesretnim slučajem iako je zbog sumnji, istraga kasnije obnovljena.
No, je li film 'Brainstorm' ubrzao to sudbonosno putovanje i je li imao ikakve veze sa smrću glumice?
Do kasnih 70-ih Doug Trumbull učio je od najboljih redatelja, no kako je rekao, sve što se događalo u kinematografiji ga je deprimiralo:
"Došao sam do točke kad sam postao vrlo frustriran filmom kao medijem. Činilo mi se da se ne razvija u nešto uz što sam odrastao.”
Odrastao je uz 'kinoramu' - panoramsko kino. Bila je to tehnologija projiciranja filma na konkavno platno istovremeno iz tri projektora kako bi publika u kinu imala osjećaj da je usred scene. Bilo je to 1950-ih godina, kad je počela era televizora i kad su kinematografi paničarili da će ostati bez posla.
Stoga je i Trumbull htio snimiti revolucionarni film i razmišljao je što bi to moglo biti. Industrijski standard za filmove sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je isti kao i danas - 24 sličice u sekundi na 35mm filmu. Vrlo je malo filmskih autora radilo iznimke. To bi bio tehnički problem jer - fizički film se kretao kroz kameru tako da su zupčanici zahvaćali rupice duž filma i brzina prolaska filma kroz kameru bila je ograničena. Svi su navikli na 24 sličice u sekundi. Svi su navikli na 35mm. Zasloni i projektori u kino dvoranama bili su opremljeni za taj format. Ali Trumbull je htio iskočiti iz toga. Uzeti širi film i snimiti više sličica u sekundi.
Htio je oštriju sliku pa je brzinu htio povećati na 25, 48, 66, 96 slika u sekundi. Htio je dvostruko širi film - od 70mm. Isprobao je sve kombinacije uz pomoć Richarda Yurcicha, kinematografa koji je radio s njim na Kubrickovoj 'Odiseji u svemiru 2001'. Rezultati eksperimenta su bili nevjerojatni.
“Vidjeli smo nešto što nikad prije nismo vidjeli na filmu jer je slika bila nevjerojatno oštra. Film je bio moćan."
Odlučili su se za format 60 fremova u sekundi na 70 mm filmu, a tehnologiju nazvali 'showscan':
"Razlog zašto sam se odlučio baš za taj format je to bio isti broj fremova kakav ima televizija, a ona ima efekt droge", kaže Trumbull. Htjeli su stoga procijeniti reakcije ljudi, a ta mjerenja fiziološke stimulacije su obavili na politehničkom fakultetu u Pomoni.
"Ekipa s fakulteta doista je bila zainteresirana da provede takvo istraživanje. Proveli smo eksperimente u kojima smo sve te filmove snimljene različitim brzinama snimanja prikazali dobrovoljcima, pa smo napravili ono što se naziva dvostrukim slijepim istraživanjem - miješali redoslijed tako da nisu znali što su gledali i što slijedi.
Priključili smo ih pritom na elektrokardiogram i elektroencefalograf i izmjerili smo galvansku reakciju kože - slično poligrafu - a sve to da bi izmjerili fiziološku stimulaciju pri različitim brzinama slike. To je stvorilo hiperboličnu krivulju je pokazivala sve jače reakcije kako su se povećavale brzine filma.
Filmski studiji počeli su pod hitno kupovati novu tehnologiju 'showscan'. George Feltenstein, stručnjak za povijest filma, zaposlen u Warner Brosu koji čuva film 'Brainstorm' kaže:
“To što je učinio Trumbull bilo je 50 godina ispred vremena. Adaptirao je scenarij Brucea Joela Rubina, u kojem moćni stroj, proizvodi nešto poput virtualne stvarnosti. Ljudi svoja iskustva i doživljaje snimaju pomoću čudnovatih slušalica, a onda snimku daju drugim ljudima da prožive isto."
No, počeli su problemi. Promijenili su se čelni ljudi u Paramount Picturesu, Trumbull je raskinuo ugovor i otišao u MGM. Tu je pristao na kompromis da se cijeli film snimi klasičnom tehnologijom, a kadrovi sa slušalicama novom, a promijenio bi se u tim kadrovima i zvuk koji bi iz mono prelazio u stereo.
U glavnim ulogama bili su Walken i Natalie Wood kao bračni par koji je izumio stroj. Tjedan dana prije početka snimanja, Trumbull je okupio filmsku ekipu u institutu Big Sur u Kaliforniji da bi istražili dublje spiritualne mogućnosti. Naime, film se temeljio na uvjerenjima Stanleyja Grofa, češkog psihijatra koji je istraživao mogućnost promjene mentalnog stanja bez upotrebe lijekova i narkotika.
"Cilj je bio dovesti glumce do vrlo duboke emocionalne razine", kaže Trumbull. Grofova tehnika dubokog disanja uz gledanje određenih slika, slušanje određenih vrsta glazbe i namjerno hiperventiliranje trebala je preopteretiti mozak. Ideja je bila da će to dovesti kod glumaca do potisnutog emocionalnog materijala. Svi su pokušali.
Fletcher se prisjeća predavanja o ponovnom rođenju, u kojoj su im pokazali kako ponoviti iskustvo vlastitog rođenja. U jednom trenutku svi su ušli u kadu s vrućom vodom iako je Natalie nekako pametno to izbjegavala", kaže Fletcher.
Snimanje je započelo u Sjevernoj Karolini, u Research Triangle Parku i na Sveučilištu Duke. Jason Lively, koji je imao 13 godina i koji je glumio sina glavnim glumcima, sjeća se seta kao genijalnog mjesta.
"Trumbull je znao što radi. Nikad se nije dvoumio", rekao je glumac.
U filmu junakinja koju igra Laura Fletcher, umire od srčanog udara koji traje minutu i to u trenutku kad je sama u laboratoriju. Ima na glavi stroj i bilježi svoju smrt. Walken u filmu pokušava ponoviti snimku i saznati kakav je osjećaj umrijeti.
Do dana zahvalnosti, 28. studenog 1981, film je uglavnom bio gotov i ostalo im je još nekoliko scena. Natalie Wood sa suprugom Robertom Wagnerom i Christopherom Walkenom otišli su na jahtu 'Splendour' kojoj su dali ime po filmu 'Splendour in the Grass' - 'Sjaj u travi' u kojem je igrala i za tu ulogu bila nominirana za Oscara 1961. S njima je bio i stalno zaposleni kapetan broda Dennis Davern.
Walken i Wagner su se jedva poznavali, ali su se zato Natalie i Walken sprijateljili na setu, pa je čak i žuti tisak širio glasine da su imali aferu, zbog čega je Wagner bio ljubomoran. Jedva da je jednom došao posjetiti suprugu na set.
"Svi su mislili da je riječ o ljubavnom trokutu, što je totalna glupost", kaže Trumbull.
Ipak nekoliko je činjenica o kojima svi nerado pričaju, a to je da je izlet trajao dvije noći i tri dana, te da su mnogo pili. Druge noći svi četvero otišli su na večeru na obali, i pili jako puno vina. Odmah nakon ponoći, Wagner je javio kapetanu Davernu da nema Natalie. U to vrijeme Walken je bio u svojoj kabini napola budan. Šest sati kasnije, tijelo Natalie Wood nađeno je kako pluta u vodama pored otoka Catalania udaljenog 30-ak kilometara od Los Angelesa.
Wagner je stalno spominjao da se Natalie vjerojatno probudila jer je pomoćni gumenjak udarao o krmu što bi joj uvijek prekinulo san. Mislio je da je izašla na krmu ne bi li bolje vezala byboat.
Walken je također tvrdio da je njezina smrt morala biti nesretni slučaj jer nije čuo nikakvu svađu, a da se čaša, čije su krhotine našli na palubi, razbila kad su se nazdravljali.
Ubrzo nakon toga policija je proglasila njezinu smrt 'nesretnim slučajem' iako su kasnije utvrdili niz propusta u istrazi koju je provodio Thomas Noguchi. Primjerice nije uzeo uzorak ispod njezinih noktiju, što je uobičajeni postupak. Rez na licu pokojnice objasnio je povredom koja je nastala kao posljedica pada i udarca u dio broda.
Drugi pak tvrde da Wagnerova priča ne drži 'vodu'. Kapetan Davern rekao je da osjeća kao da mora pokrivati Wagnera ali da nikad nije vjerovao u njegovu verziju priče. Rekao je da je Natalie bila krhke građe i da nikad nije voljela dugo biti u moru ili vodi, te da nikad ne bi sama išla na palubu vezati gumenjak, naročito ne po takvom mraku jer je bila noć bez mjesečine i da bi prije dozvala njega da to učini.
Davern je ispričao da su se ipak svađali na brodu i da je Wagner u jednom trenutku počeo urlati na Walkena:"Što ti to pokušavaš, je**** moju ženu??" i da je u bijesu razbio čašu.
Ali ni njegova priča nije previše pouzdana jer je zapravo htio zaraditi novac prodajući tu priču tabloidima. Ipak, policija je zbog njegovih izjava obnovila slučaj. Prije šest godina objavili su da postoji mogućnost da je Wood bila ubijena prije no što je pala u more:
“…ne može se isključiti nasilni i neplanirani ulazak u more. Mjesto na nastanka modrica, mnoštvo modrica, nedostatak traume glave nastale su prije pada u more. Budući da postoje mnoga neodgovorena pitanja i ograničeni dodatni dokazi dostupni za procjenu, ovaj medicinski istražitelj smatra da način smrti treba ostaviti kao neodređen", piše u izvještaju istražitelja. Također su rekli da je Robert Wagner, danas 88-godišnjak, čovjek kojeg bi mogli ponovno saslušati.
Redatelj Doug Trumbull saznao je za njezinu smrt u nedjelju ujutro. U takvim slučajevima produkcija najprije pita redatelja može li dovršiti film. Budući da je bilo ostalo tek nekoliko scena, to se moglo učiniti. No MGM ga nije ništa pitao. Jednostavno su aktivirali policu osiguranja na 15.000.000 dolara da nadoknade troškove studija jer su tvrdili da film nije moguće dovršiti zbog novih okolnosti.
Osiguravajuća kuća odbila je MGM-ov zahtjev za odštetom i dapače, bili su uvjereni da se film može dovršiti, pa su još uplatili dodatnih 6.000.000 dolara za snimanje dodatnih scena i ubacivanje specijalnih efekata.
Bili su presretni i zahvalni osiguravajućoj kući, pa su čak htjeli napakostiti MGM-u i snimiti scene u kojima Walken bježi na kraju filma od zlih ljudi koji ga proganjaju, a sve je trebalo podsjećati na poslovnu zgradu MGM-a.
"Bio sam između dvije vatre. Ako dovršim film, izbit ću MGM-u 15.000.000 dolara, što 1981. nije bila beznačajna svota", govori Trumbull. Uz mnogo odvjetničkih peripetija i dokazivanja ekipa je morala promijeniti neke kadrove, koji su se morali ponovno snimati unatoč šoku i tuzi zbog smrti Natalie Wood. Film je na kraju dovršen 1983. Louise Fletcher osvojila je nagradu Saturn za najbolju žensku ulogu, a nagradu je dobio i James Horner za glazbu. Ipak, film nije bog zna kako prošao sa zaradom i pao je u zaborav.
Ali je postao tema doktorske disertacije u kojoj je proglašen fenomenom pop-kulture koji je prepoznao mogućnost postojanja virtualne stvarnosti - termina koji u to vrijeme nije čak ni postojao u leksikonima, kako je napisao profesor Scott Bukatman, profesor na Odsjeku za film na Stanfordu.
“Sadržaj filma često se poigrava s mogućim i nemogućim, stvarnim i nestvarnim, humanim i nehumanim i na tome se temelji 'Brainstorm'. Je li moguće downloadati osobnost u stroj i je li to onda i dalje osoba?"
Trumbull je napustio MGM i njegov izum 'showscan' počeo se koristiti u tematskim parkovima, što je u to vrijeme postao unosan biznis. Integrirao je ovu tehniku u simulatore letenja koji su postavljeni u Torontu u CN Toweru. Njegovu tehniku primijenio je i Spielberg u 'Povratku u budućnost'
“Taj film bio je na neki način moja rehabilitacija, jer od 'Brainstorma' više nisam režirao filmove. Sve to je uništilo moju karijeru'.
Mnogi danas kalkuliraju što bi bilo s filmom da je Natalie Wood ostala živa i da je film snimljen prema prvotnom planu. Danas se o ovom filmu sve više priča i mnogi smatraju da bi ga trebalo vratiti ga publici.
