Marko s mržnjom pogleda kuću preko puta. Kuća je gledala njega i vraćala mu mržnju natrag. Pitao se je li starica sve vidjela ili je izašla na prozor tek kad je čula pucnjavu. Jutros su pretresli njezinu kuću i pronašli dva kalašnjikova i pištolj. Njezin sin tvrdio je da to nije njihovo.
E, nije njihovo. Prokleti Srbi. A taj načelnik, Kir, načelnik hrvatske policije, pušta JNA da šeta okolo i dijeli Srbima oružje. Nećeš više. Pljune i pogleda na sat. 13:26. Prošlo je već šest minuta. Što ako ne dođu? Prije šest minuta postao sam ubojica.
Pogleda niz cestu. Niz kuća s lijeve i desne strane. Tišina je nepokretna, ni psi ne laju. Sjeti se da su sve one naoružane civile poslali s barikade i rasporedili ih po tim kućama. To je on naredio, Kir. Bio je to trenutak u kojem je naredio svoju smrt. Što sad rade, ušljivci? Virkaju, sagnuti iza prozora. Razmiču puškama zavjese i boje se. Zašto nitko ne izađe van? Zašto me nitko ne hapsi? Osvrne se tražeći najbolji put za bijeg. Trebat će bježati, u smjeru suprotnom od onoga u kojem se kreću ona četiri budalaša, dalje od kuća. Ovdje uz kuću srpske babe.
Možda ga stvarno u autu nije bilo. Možda ga uopće nisam ubio. Ubio sam onu trojicu, ali nisam ubio načelnika policije. Ne, vidio sam ga. Četvorica su bila u autu. To je bio on, on, Kir. Pljujem ja na lijepe muškarce. Sjedio je tamo do vozača. Vidio sam ga.
Prije petnaestak dana zadužio je kod njega pušku, ovu istu kojom ga je ubio. Dao mu je i dva nova okvira s metcima. Jednog je sasuo u njega. Potapša pušku po kundaku i pogleda na sat. 13:27... i 15, 16, 17, 18, 19… kazaljke se kreću, ali vrijeme stoji. Začuje zvuk automobila koji dolazi iz pravca grada. Baci opušak. Za Marka Šutala vrijeme nakon događaja hvatalo je svoj ritam.
Vrata kancelarije otvore se. Kir se trgne. Marta uđe noseći šalicu crne kave. U drugoj ruci držala je snop papira. On ispruži ruke ispred sebe i s mukom se odlijepi od naslonjača. Spavao je sjedeći. Donji dio leđa urastao mu je u trosjed kao deblo. Pogleda na sat. 6:00. Uzme sa stola praznu kutiju cigareta i baci je natrag.
– Popušio sam ti sve cigarete.
– Jesi li što spavao?
– Onako.
Sjeti se da je sanjao svoju ženu. Ali sad nije imao vremena za to. Ustane. Protegne se ispuštajući jedan dugački – aaaaaj! – kao da sa sebe odbacuje osušenu koru. Kora puca i leti po sobi. Opaše futrolu preko ramena pa oko prsa i stavi u nju pištolj. Sad kad je opet postao načelnik policije, postavi policijsko pitanje.
– Što ima novo?
– Naši se boje da će Srbi iz Tenje u napad. Noćas je tamo stigao još jedan autobus četnika. Tako kažu naši. Pobjeglo je još dvadesetak Hrvata, na traktorima. Na punktu kod Poljoprivrednog fakulteta JNA hoće proći prema Tenji s četiri transportera. Naši ne daju. Boje se da će Srbima opet dijeliti oružje. Dan će biti vruć. Preko 35 stupnjeva. Nitko još nije zvao. Smiljanić je stigao. Doručak ti je u kancelariji na stolu – izgovori Marta u dahu, kao da recitira vremensku prognozu.
Ona sad kreće na posao, pomisli Kir pa doda, opet nisam uzeo četkicu za zube. Prođe jezikom preko gornjih zubi i osjeti onaj kiselkast okus. Marta baci novu kutiju cigareta na stol.
– Neka, neka – reče Kir – znaš da ja ne pušim.
Nasmiješe se jedno drugom. Kratko. Marta je govorila kad treba, sažeto i jasno. Pekla je sjajan omlet sa slaninom. Kir uzme kavu i pomiriše. Miris vruće kave prođe mu tijelom i ostane na brkovima. To je zadnji gutljaj kave koji ću otpiti u miru. To je zadnja šalica kave koju ću popiti u životu, pomisli. Marta baci onaj snop papira na stol.
– Ovo sam pokupila pred ulazom – reče.
On stane čitati, onako s nogu.
Hrvatski policajci, otkažite poslušnost izdajniku Josipu Kiru… u ovim teškim vremenima načelnik Kir… nema suradnje s agresorom… naša zemlja napadnuta je od strane srbočetničkih agresora… nema suradnje s agresorom… izdajniku Josipu Kiru… načelnik Kir… od strane srbočetničkih… otkažite poslušnost izdajniku… izdajniku… nema suradnje…
Čitao je preskačući, vraćajući se natrag, pa ponovno preskačući. Njegove oči vrtjele su slova kao centrifuga i slova su skakala i zabadala mu se u mozak. Počelo je, pomisli. Kamo? Kamo? tražio je bijeg.
– To nije šala – reče Marta.
Stajao je zureći u letke još neko vrijeme. Raširi ih po stolu. Ruka mu zadrhti. Pritisne je o stol. To je to, pištolj je opalio. Ja sam ostao na startu. Ne mogu se pomaknuti, mislio je.
…
– Kad me ubiju, pokopaj me na starom groblju, ne želim ležati na novom – rekao joj je.
To je okrutno, reći tako nešto ženi, kiselkasti talog kave zalijepi mu se za jezik i nepce.
– Neki su dečki vidjeli – prene ga Marta. – Došli su prije mene.
On kimne i uzme jedan letak. Presavije ga dva puta. U normalnim okolnostima zateći načelnika policije s tajnicom u kancelariji koju nitko ne koristi moglo bi značiti samo jedno. Pogleda Martu i reče:
– Krenut ćemo u 11 sati.
Strpa letak u džep.
Kir je povijest dijelio na povijest istine i povijest razloga. Te dvije povijesti međusobno su suprotstavljene. Povijest istine sastoji se od niza neoborivih istina, koje ogoljene do srži isključuju iz svoga sadržaja bilo kakve i bilo čije razloge. Povijest razloga sačinjena je od niza razloga u odnosu na koje ova ili ona strana prilagođava tu istinu svojim potrebama. Kir je razumio da on sam djeluje istovremeno i u povijesti istine i u povijesti razloga, i da obje djeluju na njega. Za ljubitelje povijesti razloga prvak je onaj koji drugoga porazi. Da bismo mi bili sretni, netko mora biti nesretan. To je zakon povijesti razloga. Tuđa krv pravedna je cijena kojom oni drugi plaćaju svoj zločinački naum. I najpravičnija povijest nije lišena osjećaja da samo poraz druge strane može učiniti radost naše pobjede potpunom. Kad su žrtve u pitanju, taj je odnos čisto sportski. Samo naše su žrtve tragične, samo naše žrtve imaju obitelji, djecu bez očeva, žene bez muževa, majke bez sinova. Njihove žrtve predivni su brojevi koji rastu iz naših pravednih razloga. Što oni imaju više žrtava, bolja je razlika kojom pobjeđujemo. Njihove žrtve postaju zbrojevi naše – tako im treba – pravde. Kir je znao da je rat matematički neizbježan, ali za njega je neminovnost u kojoj ta krv mora biti prolivena bila neprihvatljiva. On je želio izmisliti novu matematiku, koja će sravniti sve razloge i kao znak jednakosti izabrati istinu i pobjedu svih. Pobjeda svih u ratu znači i poraz svih. Taj rezultat ni jedna povijest razloga ne može prihvatiti. On to zna, ali svejedno, odbijao je pristati uz bilo čije razloge, makar to bili razlozi njegovih, razlozi trenutno slabijih, razlozi koji se čine pravednima.
– Da, u pravu si, razumijem – reče Kir – ali ja se ne mogu praviti da ne vidim vampire među nama. Oni žele taj rat samo zato što moraju piti krvi. I to ne bilo čiju krv; srpsku, obavezno mora biti srpska. Kao što njihova braća, vampiri sa srpske strane, moraju piti hrvatsku krv, obavezno mora biti hrvatska. Ja vidim njihovu podlost, njihove male smicalice kojima nas navlače na taj rat, kojima nam govore da drukčije ne može biti, jer Srbi žele rat, a zapravo ga oni žele jednako koliko i Srbi. Jer samo ako poraze Srbe, pobjeda će biti potpuna. Samo na takvoj pobjedi može stajati država kakvu su oni zamislili. Ne slažem se s tim. To nije istina. To je podla laž! Ova država mora stajati na pobjedi u kojoj nema poraženih. Ona mora biti pobjeda svih. Ako Srbi žele rat, ako Srbi krenu u totalni rat, onda neka bude rata. Ja ću stajati u prvom redu, goloruk i pobijedit ćemo. Na kraju ćemo pobijediti, jer goloruki uvijek pobjede. Ali ako dopustimo da nas vode najgori među nama, ako dopustimo da nas uvedu u rat, jer oni bez tog rata ne mogu imati svoju državu, jer im taj rat treba da bi opravdali tu državu, jer hrvatska država po njima može nastati samo na toj krvavoj pobjedi, onda ću ja biti poražen. A ja iz ovog rata neću izaći poražen. Reći ćeš mi da se ovdje ne radi o meni, o jednom čovjeku? Baš se radi o meni, i o tebi, i o tvome djetetu, i o tvojoj ženi, i o svima nama. Da, radi se i o meni i o svima nama do kraja naših života, i preko naših života, čak i preko života naše djece. Kad ovo završi, želim znati da smo napravili sve da tog rata ne bude, i da ga je moralo biti jer druga strana tako hoće i mi nemamo izbora. Moramo pobijediti, moramo ih poraziti, ne zato što moramo poraziti njih, već zato što moramo poraziti zlo koje im se otelo. Ali ne želim da se nama otme naše zlo, ne želim da nas to zlo vodi. Želim poraziti naše zlo, želim ga zgaziti nogama. Naše zlo strašnije je od njihova. Znaš zašto? Zato što je naše. Želim da nas vodi dobro, u što god moramo krenuti, želim da nas vodi samo naše dobro. I ako se sve zacrveni od krvi, ne želim da se i u jednom trenutku zacrvenimo od stida. Neću nijednog zubara na našoj duši, nijednog srpskog civila. Ne želim imati opravdanje ni za jedan incident. Želim znati da smo mi iz ovog rata izašli čisti kao suza! Eto to želim znati, ili neka me ne bude – završi Kir.
Tolj je šutio. Nitko nije mogao biti toliko istinit i ostati živ.
