1. tko? što?
Teška je i nezahvalna zadaća pronaći uzroke i opisati prirodu nesvakidašnje lijenosti Kalmana Gubice. Čini se da ta gotovo drevna osobina, koju stoljećima razdire hipoteka jednog od sedam smrtnih grijeha, čak ni danas ne može umaći uskogrudnim i sasvim pojednostavljenim tumačenjima. Pritom mnogi gube iz vida da se ljudski rad ne obavlja samo rukama i nogama već i glavom, te da se baš taj nevidljivi rad nerijetko izdvaja kao krunski biser čitave slavne povijesti ljudskog roda. I mnogi od onih koji su proveli prave male vječnosti gledajući u nebo, zemlju, vatru ili vodu, te iz toga iscijedili nekoliko bistrih fragmenata inače mutne i nejasne slike, nerijetko su, kao i Kalman, u svojim sredinama proglašavani običnim lijenčinama. Cvrčcima koji ugodno gude pod ljetnim suncem dok vrijedni mravi, okupani znojem, psuju svoj gorki usud. Istina, Kalman nije bio ni filozof ni zvjezdoznanac — niti mislilac bilo koje vrste — ali nije bio ni parazit. Pouku te tendenciozne basne, koju je svojevremeno čuo od župnika Pijukovića, Kalman je odbacio s indignacijom. Jer, molit ću lijepo, Kalman Gubica nijedne zime nije došao susjedu i tražio da mu udijeli, primjerice, kakav obrok ili malo drva za ogrjev. Uostalom, nekakav čudan osjećaj ponosa i dostojanstva, u njega predimenzioniran do grotesknih razmjera, nije mu dopuštao da se ni pred kim ponižava; bar ne svjesno i svojom voljom. Geneza tog gladnog dostojanstva krije se upravo u silnom siromaštvu u kojem je Kalman rođen, kao i gotovo svaki stanovnik Sige. Jer siromaštvo, poznato je, pored čitavog spektra muka, nerijetko najsnažnije udarce zadaje upravo čovjekovom osjećaju dostojanstva.
Kalman Gubica rođen je u grijehu tisuću devetsto dvadesete godine, u Sigi. Njegovoj majci Marti Gubica, već kao „staroj curi“ od dvadeset i sedam godina, pameću je zavrtio došljak iz Mađarske, Lajoš Koroši. Taj Koroši je pobjegao iz Mađarske tisuću devetsto i devetnaeste zbog aktivnog sudjelovanja u revoluciji Béle Kuna, te se punih godinu dana skrivao po selu jer su mnoštvo tadašnjih prebjega tražile i jugoslavenske vlasti. Srećom, među sirotinjom u Sigi bilo je dosta simpatizera socijalističkih ideja pa Korošiju nije falilo ni vode, ni hrane, ni krova nad glavom. A kako u selu i nije bilo prave represivne stege — odnosno, šest redara i njihov narednik nisu bili osobito poduzetni — tako je Koroši odlazio čak i na njivu u ispomoć svojim dobročiniteljima. Navodno je tamo Marta i upoznala Korošija. Na njivi. Nije bilo očevidaca njihovog odnosa, nitko ih nigdje nije vidio same, ali kada se jednog praskozorja Koroši s nekolicinom ljudi spremao za put u Ameriku i odložio svoj skromni zavežljaj na zaprežna kola, prišla mu je, sad već vidno trudna i društveno obilježena Marta, i uhvatila ga za ruke. Šandor Kiš, koji se u tom času ondje zatekao i prevodio njihov rastanak, budući da se Lajoš i Marta riječima nisu mogli osobito dobro sporazumjeti, kasnije je pričao kako je Mađar obećao da će poslati po nju čim se skrasi, ili joj barem poslati novac za put. Marta ga je tiho ispratila pa se oprezno, prije jarkog sunca, vratila kući gdje je jedna druga zaprega čekala da trudnicu odveze na njivu. Nekoliko mjeseci kasnije rodio se Kalman. U obiteljskoj kući njegove majke, koja je ondje živjela s roditeljima, nije bilo nikakvih turbulencija zbog njegova dolaska. Roditelji, već stariji ljudi, bili su sretni zbog potomstva i progutali su to malo nelagode izazvane nezakonitošću djeteta. Međutim, po svoj prilici je i Amerika progutala Korošija jer o njemu više nitko nije čuo ni riječi. Marta ni s kim o tome nije govorila, držala se pomalo samozatajno i odlazila kao nadničarka na rad u baranjske pustare. Putovala bi nedjeljom popodne i vraćala se tek u predvečerje sljedeće subote; sutradan bi ponovo odlazila. To je počelo kada je Kalmanu bilo tek osam mjeseci i, na neki način, nikada nije prestalo. Naime, četverogodišnji Kalman posljednji je put vidio majku onog nedjeljnog popodneva kada mu je, zbog silne uznemirenosti i moljakanja da ne ide, po tko zna koji put skuhala čaj od maka i ispratila ga u san. Nakon toga se više nikada nije vratila iz baranjskih pustara i nitko nije znao reći što se točno dogodilo. Oni Sižani koji su radili s njom sjećali su se da je još u petak bila s njima. Međutim, u subotu, na dan kada je trebalo otići kući, nitko je nije vidio. U Sigi su kolale svakojake priče: da je Koroši konačno poslao po nju ili da je čak osobno došao, da je pobjegla s nekim predradnikom s pustara, da ju je netko ubio jer mu se odbila podati, da je mrtva upravo zato što se nekom podala, da je pobjegla kod razbojnika Čaruge i da se skriva s njim... Svašta je pričao narod, ali istinu nitko nije znao. Naposljetku je sve ostalo misterij. Jedino što je do dana današnjeg ostalo neporeciva činjenica jest to da Martu nitko više nije vidio u Sigi. Njezina je priča služila Sižanima za plašenje nestašne djece, pogotovo djevojčica — „Završit ćeš ko ona Marta Gubica!“ — kao da nema sumnje da je njena sudbina doista i bila kobna — a jedina osoba koju je ta priča doista plašila bio je Kalman.
Te prve četiri godine života s majkom Kalman se sjećao mutno i jedva, bljesnula bi tek pokoja slika. To je, naravno, razumljivo s obzirom na njegovu dob, čak i ako znamo da je Marta dobre dijelove zime ipak provodila u Sigi jer tada u pustarama nije bilo posla za sve. Međutim, i da je bio stariji, tih zima se ne bi sjećao jer mu je Marta davala čak i za seoske prilike previše čaja od maka. Taj osebujni napitak užasna okusa nije bio stran ni jednoj obitelji u Sigi. Rijetko koje dijete nije bar jednom u ranom djetinjstvu pilo čaj od maka da bi se umirilo, spavalo ili naprosto „imobiliziralo“ na određeno vrijeme, kada su odrasli trebali nešto napraviti, a dijete je samo smetalo i nije bilo nikoga tko bi ga mogao pripaziti. Svjedočanstvo o tome ostavio je svojevremeno stari župnik Paja Kujundžić: „Mnogo je u Sigi ostarelih lica, a ritki je dug život. Čemu po mojem skromnom mnenju to će biti uzrok što ovaj narod rano počima živeti; u najnovije vrime, pošto je nestalo paše a siromaštvo poraslo, prirano se laćaju poslova. A najopasniji uzrok biće što otrov-jaku rakiju piju i truju život svoj. Sotog biva da i razvitkom tila sve većma zaostaju, nije moguće da se redovno uzdrži zdravlje i potpuno razvije tilo, koje majka već u utrobi svojoj truje rakijom, posli poroda nastavlja 'likom od sna', kad uzraste opet rakijom do groba.“ U danima brige zbog nestale kćeri baka i djed su prestali Kalmanu kuhati „lik od sna“ a njegova silna uznemirenost činila im se opravdanom s obzirom na okolnosti. Međutim, kada je mali Kalman pao u zastrašujuću groznicu koja je na trenutke imala karakteristike potpunog ludila, bili su prisiljeni pozvati doktora Mihaela Dajča, koji im je ostavio neki lijek, najavio da će groznica trajati oko mjesec dana i rekao da mu nakon prolaska simptoma više ni u ludilu ne daju čaj od maka. I doista, nakon mjesec dana Kalman se pridigao iz kreveta, umirio i postao tiho, zamišljeno, ali ipak pomalo nervozno dijete.
Život na selu ne ostavlja puno vremena za žalovanje. Golo preživljavanje tjera ljude da prošlost bez puno oklijevanja ostavljaju iza sebe, da se čvrsto zubima drže za skute vremena koje će ih neumoljivo odvući u sutra. Ali treba se doista čvrsto držati, krvnički, sve dok ne popucaju zubi i čovjeka ne napusti snaga. A kada se to dogodi, treba ostati miran, ne ludovati. Baš onako kako je to napravio Kalmanov djed već godinu dana nakon Martina nestanka kada ga je na njivi dohvatio infarkt. Čovjek koji je od svoje sedme godine vrijedno radio sve što je mogao, srušio se licem u pjeskovitu suhu zemlju jednog vrelog kolovoza. Nekolicina muškaraca priskočila mu je upomoć ali se, ustvari, nije imalo što učiniti. Samo su ga okrenuli na leđa i gledali kako mu se na prašnjavom licu vlaže i šire velike mutne oči, kako bolni hroptaji postaju sve rjeđi i plići i kako mu se, naposljetku, pogled zalijepio negdje visoko, na plavom i bistrom svodu iznad njega. Imao je samo pedeset godina, ali to je već bila pristojna dob za Sigu tog vremena gdje je i tijelu i duhu već nakon pet desetljeća bilo svega dosta. Iako je običaj bio da muškarci uzimaju znatno mlađe žene, Kalmanovi baka i djed bili su vršnjaci. Svakako da je nestanak kćeri ozbiljno načeo i nju, ali joj je unuk bio velika utjeha. Pa je i ona odlazila u nadnicu — ali isključivo lokalno, u Sigi, kao što je to činio i djed — i pokušavala odgojiti unuka najbolje što je mogla. Probudila bi se usred noći i pod svjetlošću svijeće, još prije prvih pijetlova, spremala hranu za taj dan. Zatim bi otišla na njivu i vraćala se tek predvečer. Kalmana bi probudile prve zrake sunca, ustajao je i umivao se vodom iz lavora koju mu je pripremila baka, a zatim odlazio u dvorište i svojim malim i nespretnim rukama hranio živinu. Nakon toga preostalo bi još samo da otvori kapiju i pusti patke na Stari Dunav i time bi završio jutarnji dio njegovih obveza. Ta čudnovata pernata bića, patke, bilo je dovoljno pustiti na ulicu i one bi same pronašle put do starog korita Dunava. Tamo bi ostajale cijeli dan, a navečer bi se u jatu dogegale pred kapiju, nakon čega ih je samo trebalo pustiti unutra. Događalo se da sad već petogodišnji Kalman ne može zatvoriti kapiju nakon odlaska pataka i tada bi odlazio po pomoć kod stare susjede Eve, reduše koja je jedina ostajala u kući nakon što bi članovi njezine obitelji otišli za poslom i kuhala. Ostatak dana, dakle, Kalman bi bio prepušten sam sebi. Ulica ga tada još uvijek nije pretjerano privlačila jer su kuća i dvorište bili nepregledno carstvo čudesa. Dvorište je bilo podijeljeno na dva dijela: prvi dio koji se pružao uz kuću, s poljem djeteline i bunarom, i drugi dio iza kuće, odijeljen drvenom ogradom, u kojem se nalazilo nekoliko voćki, zasađeno povrće i sasvim majušno polje kukuruza. Prvo bi, s osjećajem neizmjerne ugode, prošetao kroz malo polje djeteline koje se naslanjalo na zemljani plato oko ograđenog bunara, poklopljenog s nekoliko dasaka na koje je bilo naslagano krupno kamenje kako ih Kalman ne bi mogao podići. Istjerao bi iz djeteline svaku leteću bubu koja se tamo skrivala i zatim odlazio do drugog dijela dvorišta, bostana, i znatiželjno provjeravao koliko su narasle biljke. Od petogodišnjeg djeteta očekivalo bi se da ostavlja nered za sobom, međutim, Kalman je bio sušta suprotnost tom očekivanju. Krotko se kretao kamo god je išao i pazio da svaku stvar vrati gdje ju je bio pronašao i uopće je pokazivao vrlo istančan osjećaj za red. Takvo ponašanje zadržao bi i unutar kuće. Baka se negdje po njivama pomalo nesigurno hvalila ljudima — pribojavajući se da bi to ustvari mogao biti i razlog za zabrinutost — kako njen unuk kao da lebdi zrakom. Jer su zemlja ispod „tepiha“ — rasparanih i opranih starih vreća ili krpara šivanih od odbačene i iznošene odjeće — i tanak sloj kreča na njoj ostajali baš onakvima kakve ih je jutros ostavila (provjerila je!) pa je jedino objašnjenje bilo da dijete ili mirno sjedi ili lebdi zrakom, što bi uvijek nasmijalo sve oko nje. Istina je bila da se Kalman naprosto nije puno kretao po kući. Provukao bi se pored skromnih komada namještaja do dugačke daske koja je služila za spavanje, postavljene uza zid do peći, sjeo na perine napunjene kukuruznom oljuštinom i dugo i tiho gledao oko sebe s neobičnom pozornošću, kao da čuje nešto što nitko drugi ne čuje. Zimi je organizacija života iz razumljivih razloga bila ponešto drugačija. Za početak, baka nije odlazila na njivu nego je zarađivala svojim razbojem za tkanje te je opskrbljivala čitavu Crkvenu ulicu tkaninama za presvlake, košulje, gaće i kojekakve slične potrepštine. Kalman bi, unatoč hladnoći i ogoljenosti koju donosi zima, svejedno dobar dio dana proveo na dvorištu, a onda mirno i sanjivo promatrao bakin razboj, opet s one iste daske i perine, sve dok ga san ne bi sasvim svladao. (…)
Pregled siv kandidata za nagradu Fric:
