Kultura
57 prikaza

Ulomak iz knjige polufinalista Frica: Ognjen Spahić - 'Pod oba sunca'

1/3
PRESTIŽNA NAGRADA Nagradu Fric organizira tjednik Express, a pokrovitelj je Barcaffe. Pobjednik će, osim žiroskopa, dobiti 75.000 kn bruto. Svaki dan donosimo ulomak iz knjige koja kandidira za nagradu
Ovogodišnja Nagrada Fric, kojom se bira najbolje prozno djelo objavljeno od srpnja 2020. do srpnja 2021., prvotno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, na jeziku za koji nije potreban prijevod, zbog čega nagrada nije usko nacionalno, nego i regionalno usmjerena, prva je njezina svečana obljetnica - petogodišnjica. Dakako, to je prigoda da se nagradi i njezinim dosadašnjim dobitnicima stvori nekakav ozbiljniji kontekst - značenja, utjecaja, pogrešaka i pogodaka, za što će svakako biti prigode nakon što početkom sljedeće godine saznamo tko će među 14 za sada odabranih autora i njihovih djela biti peti dobitnik Nagrade Fric, vlasnik Žiroskopa, novčanog iznosa od 75.000 kuna i titule laureata. Odnosno, tko će zaokružiti petorku u kojoj već čekaju Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Darko Cvijetić i Marko Gregur.  Proglašenje finalista užeg izbora Nagrade Fric bit će u četvrtak 25. studenog na Pulskom sajmu knjige, a do tad mi donosimo ulomke iz knjiga polufinalista.

 | Author: Roko Crnić Ognjen Spahić Roko Crnić

 

1. 

Tri za tri 

 
Sjedio je pod trijemom i posmatrao krošnje palmi kao da će pogledom ubrzati klijanje zelenih izdanaka među suhom kosom mrtvog lišća. Sedam januarskih dana zamrzlo je svijet, obmotalo ga vjetrom i pretvorilo u ledeni otpadak zaokružen tamom. 

I niti jedno proljeće, niti jedan topli vjetar neće popraviti načinjenu štetu. A nakon što je sunce prvi put ugrijalo kao da je sunce, humka pod stablom narandže počela se nadimati, rasti, da bi se sedam dana docnije ispuhala, kvasna, i zauzela pređašnje dimenzije. 

Tijelo koje je zakopao rijući novembarsko blato, podalo se crvima i korijenju. Da je sahranio dijete, tugom bi mogao immjeriti ljudskost te dopustiti srcu da se pretvori u crni kamen. No pod zemljom su trulila tkiva njemačkog ptičara Josepha, pod zemljom su se topile kosti životinje, a ne čovjeka. 

Ulazi u kuću! Zaključaću vrata. Smrdi! Zaudara. Ulazi, molim te... Sazuj se. 

Uspela se na sprat proklinjući bolna koljena. Zatvorila je škure i sručila se na krevet. Zarežao je iz stomaka. 

Mater ti tvoju... Blato... Golo blato. 

Sazuo je čizme i kročio na hladan pod. Osluškivao je nadajući se da će tišina potrajati. 

Prospi pepeo. Čuješ li me? 

Zavukao se u papuče trljajući dlanove. Stepenicama se stropoštala psovka prigušena pucketanjem vatre. Ubacio je cjepanicu i snažno zalupio željezne vratnice. 

Obratio se zidu. 

Tebe ću ja pepelom, rugobo. 

Škripao je zubima. Tresao se kao poklopac nad uzavrelom vodom. No kada je zasjeo u fotelju i pripalio cigaretu, a zatim sporo ispuhnuo ka prozoru, nabrekla žila izgubila se među tkivima. Ta plava zmija drijemaće pod srcem dok je Branimir Bato Lončar ponovo ne zgazi na rep. Dok je ne podbode dračama izraslim u tijelu. 

Grizao je filter i micao usnama. Desna ruka njihala se postrance tražeći masne uvojke pseće dlake. Činilo se da je zrak na tom mjestu gušći, a daske toplije. Zadrijemao bi otvorenih usta i prenuo se uznemiren snom ili koracima. Naginjao se preko rukohvata provjeravajući da li je zvijerka doista tu. A kada bi se uvjerio da Josepha nema, iznova je tražio krivca. 

Danice? Danka? Gdje si, strvino? Danice, jebem ti... Istezao je kičmu bolno čkiljeći u polumrak. 

Samo nemoj da kažeš... Ja zaključao? Čuješ li me? Ja zaključao vrata? Priznaj, ljudski, i to više nikad neću pomenuti. Danice? 

Zadihan je čekao da se žena oglasi psovkom, da tišina porodi klaparanje papuča koje će ga podsjetiti da su živi te da vrijeme na svjetioniku protiče shodno zemaljskim parametrima. 

Šta je? Šta se dereš? Treba da nacrtam? Zaključao si dva puta i ostavio pseto vani. Da se smrzne! Da mu vjetar oglođe kosti! 

Pokušavao je da razazna njenu siluetu pripremajući teški, vjerovao je, neizdrživi pogled kapetana prve klase kojim je postrojavao dobrovoljce. Sustići je na polovini stubišta i umlatiti, barem koliko i Josepha kad je podavio živinu. Nahraniti je ludarama ili je gurnuti u more? Biće dana. 

Suton je diktirao pravila. Trebalo se uspeti ka svjetlu, očistiti leće, provjeriti intervale, pokupiti insekte i sastrugati ptičja govna. Trebalo je zapisati sve šta oko vidi, a more i nebo prikazuju. Jer ništa ne smije remetiti protokole, nikakva Danica ne može stati na put rutini koju obnaša već dvadeset sedam godina. Svjetlo je njegov poslušnik, njegov štit, njegovo oružje. Svjetlom okajava grijehe, pa i batine kojima je počastio Josepha zaleglog u krvavo perje. 

To što je četiri zime unatrag spasio grupu ruskih turista, smatrao je blagoslovom. Da je sjedio kraj šporeta, objedovao na terasi ili hranio kokoš u zadnjem dvorištu, ne bi primijetio neznatno komešanje milju i po ka jugoistoku. 

Revnosno stružući ljuspe bijele farbe na ogradi, okretao je lice ka pučini tek da bi udahnuo zraka lišenog čestica rđe. Distorzija predvečernjeg rumenila, sitna kao čvor ribarske mreže ili još manja, zagrebala je beonjače. 

 | Author: Fraktura Fraktura

Danice. Dvogled, Danka. 

Nagnuo se preko ograde i osmotrio dvorište. Veliki trbuh, oslobodio je kratki rafal gasa. 

Danice? Jebem li mu sidro... Je l’ ti ime Danica-Danica-Danica, pa da svaki put zovem tri puta? Donesi dvogled. 

Gore? 

A ne nego dolje! Požuri. 

Siđi i uzmi. Koljena me uništavaju. Promjena će. 

Pljunuo je u krošnju smokve i opsovao promjenu. Pijetao se oglasio dva puta. Strčao je zadihan ljutnjom. Krma je bila potopljena. Gurali su se na pramcu mlateći veslima. 

Pogledaj ih. Tri uboga ježa. Pritegao je kaiš i uvukao trbuh. 

Trebalo bi pustiti da se podave. 

Stiskao je zube hraneći predrasude. Holanđani, Belgijanci, Francuzi? Njemac to ne bi dozvolio. Da se kao pokisla kokoš smrzava povrh govna sa dva vesla. Englez? Ostrvljanin? Taj zna da ne smije zajahati južinu. 

Navukao je kabanicu i upalio svjetla pod trijemom. 

Imamo situaciju. Hrana, voda, rakija. Raspali vatru. Znaš proceduru. Sačekaj dolje da prihvatiš uže. 

Salutirala je kolutajući očima. Otpozdravio je istim načinom. Joseph je cvilio podvijenog repa, njušeći dramu. Iz južnog neba rasli su kumulonimbusi, a Branimir Bato Lončar trčao je stepeništem koje se gubilo u lovorici i dračama, objašnjavajući sebi da su Holanđani, Belgijanci, Francuzi, takođe i ljudi. 

Prihvatio se velikog čekrka. Sedamnaest okretaja ugrijalo je krv. Dahtao je ritmom lupanja natečenog srca zadovoljan zvukom motora, podmazanog, napunjenog, spremnog. Zatim kroz talase, u stavu mirno. Osvrnuo se još jednom prema svjetioniku. Danica, uokvirena prozorom, zamišljala je da ga gleda posljednji put. 

Žurio je do sredine zaliva mimoilazeći obalske struje. Horizont se ljuljao u lećama velikog dvogleda. Dvojica su se stiskala na pramcu dok je krupni ćelavac plavom kofom praznio korito. Kad su ga ugledali, zaskakali su mašući telefonima. Smanjio je gas i pripremio vesla. 

Nema signala? Nema pa nema. More, mangupi! Vukojebina svoje vrste. 

Mogao bi prići uz bok, pustiti ih da preskoče gotovo suvi, no ipak će zavitlati uže i dovlačiti jednog po jednog, bez žurbe. 

Da se guzice napiju soli. Zdravo, zdravo! Maši, samo maši. Zabacio je bovu. Stajali su mirno i posmatrali kako konopac tone te kako se narandžasta kugla ljulja na talasima. Sa- 

kupili su telefone u kesu. 

Ajmo, prasac. Ti ćeš prvi. Šta čekaš? 

Ćelavi je gurnuo svežanj u gaće. Poput morža je kliznuo preko ivice, nagutao se vode i zakašljao. Lončar je povukao bovu pola metra unatrag tek da bi unezvijerenim rukama dodao posla. 

Tako je! Spasavaj se. Daj ruku, nesrećo. Razumiješ? 

Bacio ga je na palubu i odmjerio tetovaže na golim grudima. 

Francuzi? Holanđani? A? Iz pičke materine došli? Da osunčate guzice. Šta si zinuo? Nati ovo. Sredi se malo. Dolje imaš vode. Akva, vaser, voter... Loči. 

Bacio je zamašćenu krpu u crveno lice. Ćelavi je onjušio komad platna i obrisao čelo. 

Spasiba, tovariš, spasiba... 

Ponavljao je zadihanu mantru koja je učinila da Branimir zine kao krap, da se preznoji, uspravi, te da potom salutira ugrijan snažnom erupcijom panslovenskog osjećanja stvarnosti sred uzburkanog Jadranskog mora. Poželio je da punim grlom zapjeva jedan od sovjetskih tradicionala, no u glavi su se rojile tek nejasne melodije i opiljci davno zaboravljenih riječi. (…) 

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.