Gospođa Marijana putuje vlakom
Gospođa Marijana je pomaknula s čela sijedi pramen kose i udobnije se namjestila u sjedalu. Pogledala je kroz prozor, ali vlak je još stajao. Vrata kupea bila su zatvorena.
Ona svakoga tjedna putuje ovom linijom u obližnji gradić S. da bi posjetila svoju sestru koja je prikovana za krevet od nesreće koja se dogodila prije više od dvadesetpet godina. Dvadesetsedam godina, točnije. Ponekad se gospođa Marijana ne bi mogla sjetiti koliko je točno vremena prošlo pa bi se hvatala za točke u sjećanju kao puzavica za zglobove željezne ograde.
Vrata kupea su se otvorila i unutra je ušao muškarac srednjih godina. Visok, uredno podšišane, ali duže kose, njegovan.
“Oprostite, gospođo, je li slobodno sjesti pored vas?”
“Slobodno je”, prenula se gospođa Marijana jer je već bila uvjerena da će putovanje provesti sama i nije voljela dijeliti prostor s bilo kime, ali kad čovjek putuje na to ne može utjecati i sudbina vam koji put dodijeli zaista neobične suputnike koje morate otrpjeti.
Čovjek je neko vrijeme stajao na sredini kupea, kao da se premišlja kamo bi sjeo, i gledao kroz prozor. Ruke je namjestio o pas poput kakva kauboja, pomislila je gospođa Marijana sjedeći i gledajući iz te sjedeće perspektive u čovjeka s nelagodom. Razmišljala je kamo će sjesti? Sučelice njoj? Možda ipak skroz do vrata? Sigurno na neko od sjedala preko puta nje, vjerojatno do prozora. Čovjek je imao na sebi tamno zeleno odijelo i smeđu košulju, dobro očišćene klasične muške kožne cipele s urednim vezicama, malu putnu torbu odložio je na policu. Vlak se trznuo i krenuo, a čovjek još nije bio sjeo, gledao je kroz prozor svejednako podbočen rukama o pas. Malo se zaljuljao pošto se vlak pokrenuo, a onda se nagnuo preko koljena gospođe Marijane, koja je ona bila povukla malo k sebi, i otvorio prozor. Na peronu je stajala žena. Ona je ugledavši čovjeka u zelenom odijelu stala uzbuđeno mahati, lica razvučenog u srdačan široki osmijeh. Čovjek je pružio ruku kroz prozor i također žustro mahao ženi od koje se udaljavao. Onda je povukao objema rukama prozor prema gore i time utišao zvukove s perona.
“Glupača!” izustio je na iznenađenje gospođe Marijane te u treptaj oka skinuo osmijeh s lica i ostao potpuno bezizražajno opet na sredini kupea, još uvijek pred zatvorenim staklom.
“Molim?” rekla je gospođa Marijana, više joj je kao izletjelo jer nije mogla razaznati je li “glupača” zaista čula ili joj se samo učinilo.
Čovjek je pogledao s visine u lice gospođe Marijane i rekao: “Ništa” te ostao nekoliko trenutaka gledati u nju, a i ona u njega i ta je scena djelovala nekako filmski i možda namješteno, režirano, svakako neobično za jedno obično
bezazleno putovanje.
Možda je ta nesvakidašnjost atmosfere ohrabrila gospođu Marijanu da napokon kaže, a ne bez stanovite strogosti
u glasu: “Zašto pobogu ne sjednete već jednom, zašto mi stojite tu nad glavom kao kobac.”
“Kao kobac? Kao bobac?” ponovio je muškarac u zelenom odijelu kojemu se ne bi moglo reći da nije bio naočit.
Naime, nešto je u njegovu izgledu, njegovim istanutim kostima brade i kosi koja mu je padala preko lica kao po modi surfera iz 80-tih, učinilo da se on gospođi Marijani jednostavno svidi.
Eto, koliko god je atmosfera u jednom trenutku postala naoštrena toliko je isto bila i opuštena i učinilo im se oboma da bi mogli prasnuti u smijeh. Kao da se nekakva bliskost dogodila samim onim malopređašnjim filmskim kadrom.
“Sjednite, već jednom”, ponovi Marijana i pomakne torbu sa sjedišta pored sebe i posve neočekivano nekoliko puta potapše sjedalo presvučeno tamnocrvenim plišem.
“Tu da sjednem?” kimne mušarac u zelenom odijelu.
“Sjednite, tu pored mene da vas ne moram gledati”, kaže gospođa Marijana i nasmije se otkrivši sjajni red svojih konjskih zuba muškarcu koji se na tu nisku nasmije i pokaže i on svoje njoj.
“Sada kad smo si pokazali zube, možemo mirno nastaviti putovanje”, kaže Marijana te iz torbe izvadi presavijeni ženski časopis, poliže kažiprst i stane listati stranice.
“Isuse sveti”, promrsi muškarac te podigne malko nogavice zelenih hlača te doista sjedne pored gospođe Marijane pitomo i poslušno kao školarac te stane zajedno s njom gledati u naslove iz ženskog časopisa.
Vlak uz jednolično kloparanje pojuri u smjeru gradića S., a putovanje u jednom trenutku postane neobično veselo. Baš tako bi se moglo reći “veselo” jer sunce je naglo uletjelo kroz staklo i obasjalo ovaj par koji je sjedio obratno od smjera u kojemu su išli. Tako okrenuti naopako leđima srljali su naprijed kao da guraju ono što bi im se moglo dogoditi. S maloga zvučnika nad vratima kupea izmigoljila je glazba Novih fosila. Rano jutro pola šest svakog dana putuje Moja Milena, pjevao je pjevač Novih fosila, stari hit.
“Ovaj pjevač je već duže vrijeme na odvikavanju od alkohola, rekao je muškarac, jeste li znali?”
“Nisam znala. Jelte?” Okrenula se gospođa Marijana prema sugovorniku i našla mu se neobično blizu licem u lice.
Toliko blizu da je mogla vidjeti rupice od brade na njegovim obrazima i nekoliko rupica na koži nosa, pomalo neuredne obrve i žute krugove oko plavih šarenica njegovih očiju.
“Isuse bože”, rekla je i pomaknula sivi pramen svoje kose te se malo odmakla i prebacila nogu preko noge pa okrenula stranicu časopisa prethodno polizavši kažiprst nehotice cmoknuvši našto joj je istog trena postalo neugodno pa je opet pocrvenjela. Zbog toga je spustila presavijeni časopis na krilo i zabacila glavu na naslon, udahnula duboko zrak i blago zatvorila oči lica izloženog prozoru ne bi li se malo pribrala ni sama ne znajući odakle ovako neobično uzbuđenje. Muškarac je sjedio ravnih leđa blago razmaknutih nogu i koljena te se držao rukama za naslon i gledao u drugom smjeru, gledao je kroz vrata kupea koja su se naglo i uz oštar zvuk otvorila.
“Karte na pregled, molim”, rekao je postariji kondukter s torbom preko ramena i kročio unutra prenuvši ih oboje.
Gospođa Marijana je otvorila tašku koju je bila smjestila između sebe i prozora onda kad je oslobodila mjesto muškarcu, izvadila kartu i pružila je kondukteru uz pogled. Kondukter je poništio kartu i vratio je gospođi pa pričekao da mu i muškarac pruži svoju, ali on je sjedio mirno ne dajući glasa od sebe.
“Vašu kartu, gospodine”, obratio mu se kondukter.
“Aha, da”, rekao je čovjek i okrenuo se Marijani, “Draga, pa daj i moju kartu.”
“Kako?” lecnula se gospođa Marijana kao da joj je kakvo sjajno sječivo netko prislonio pod grudi i pogledala ga je opet u ono lice i žute krugove oko plavih šarenica, kao dva sunčeva prstena.
“Ali ja ti nisam kupila kartu, dragi”, prišapnula mu je gledajući ga u oči.
“Nisi? Pa kako?” s nehinjenom nelagodom zbunio se muškarac u zelenom odijelu, “pa zar nisi rekla da ćeš kupiti za oboje, dok sam ja išao po časopis?” pokazao je rukom prema časopisu.
“Dobro golupčići, raspravite se poslije, sada kupite još jednu kartu. Dokle putujete gospodine?”
“Do S., molim vas”, rekao je muškarac i pružio ruku prema Marijani koja je iz torbe izvadila novčanik i poslušno spustila novčanicu na dlan muškarca osjetivši pri tome neku toplinu, nježnost kako joj putuje kroz ruku, pristaje u grudi i dotiče se trbuha i niže od trbuha ispod pupka gdje ju je onda bocnulo nešto vruće što je presjeklo ampulu užarena plina što se rascvjetao u utrobi gospođe Marijane. Kondukter je probušio kartu, a gospođa Marijana se zaljubila.
Pošto je kondukter izašao iz kupea, ona je osjetila kako se ovlažila i pomakla je lijevu nogu koju je do sada držala preko desne te ih izazovno raširila. Spontano. Sunce joj je tuklo u lice. Osjećala se intimno sjedeći pored muškarca kojemu nije znala niti ime, a kojemu je upravo bez komentara kupila kartu i za kojeg joj je bilo jasno da je prevarant, žigolo, što li, ali nikada se do sada nije u životu osjećala ovako opuštenom.
Tijelom joj je klizila topla voda ugode i sa svakim izdahom postajala je sve suša i toplija. Kao toplokrvna životinja na proplanku u proljeće. Nije ni sama znala s čim bi usporedila ovo stanje budući da joj se sada ovo dogodilo prvi put u životu. Šutjela je, osjećala je kako joj je u ustima otežao jezik, a usne nabubrile.
Muškarac pored nje samo je mirno sjedio kao da se cijela ova epizoda njega uopće ne tiče.
Gospođa Marijana pomakla je ruku i spustila je na muškarčeve prepone vješto palcem i kažiprstom napipavši šlic koji je jednim potezom spustila i uvukla šaku unutra poput miša koji klizne u kakvu rupu. Raširivši dlan kao lepezu zahvatila je ono što je unutra našla i nježno pritisnula, zatvorenih očiju lica izloženog krajoliku koji je jurio, dalekovodima i kućama pred kojima su žene vješale rublje, gospođa Marijana se prepustila milovanju prepona muškarca u zelenom odijelu. Izvadivši muškarčev organ kroz otvoreni šlic, svejednako zatvorenih očiju okrenula se i spustila glavu prema nježnom i toplom komadu mesa koji je iz svoje šake prebacila u usta i stala se naslađivati.
Muzika je sa zvučnika prelazila u neki dugi solo na električnoj gitari pun rifova. Gospođa Marijana je solirala glavom u ritmu neke izlizane jugoslavenske rock balade. Grudima je malo zapinjala o naslonjač za ruke. Podigavši glavu u jednom trenutku rekla je pred tim uzdignutim glatkim mikrofonom:
“Ova sjedišta nisu dobro napravljena.”
“Muškarac se nasmijao i ustao te pružio ruku i gospođi Marijani da ustane pa je okrenuo prema prozoru kao da će joj sada pokazati kakav sporedni kolosijek ili neki slap kakve zelene rijeke i gospođa Marijana je gledala nekamo van tražeći pogledom što joj to muškarac u zelenom odijelu želi pokazati istovremeno podižući suknju od sivog vunenog buklea i spuštajući najlonke od sto dena, da bi joj muškarac jednom rukom oslobodio guzove i brzinom munje joj smjestio svoj glatki organ u vruću i vlažnu sredinu.
“Ah”, rekla je gospođa Marijana, “ah, kako je lijepo.”
“Da”, rekao je muškarac u zelenom odijelu naguravajući gospođu prema staklu. Njena su koljena lupala u golemu metalnu pepeljaru, a muškarac je gurao kao da je ima namjeru izgurati iz čitave kompozicije, nekamo na neki
pašnjak među zblenute krave. Jednim stručnim i žestokim udarcem lansirao je svoje sjeme u unutrašnjost gospođe Marijane, a onda vješto izvukao spolovilo kao da sklapa kakav priručni kišobran ili neko oružje i zakopčao šlic pa se okrenuo na peti prema vratima i u jednom koraku izašao van prethodno odlučnim pokretom otvorivši vrata.
Gospođa Marijana ostala je još neko vrijeme zalijepljena na prozorsko okno kao da je vani na onim pašnjacima među zblenutim kravama vidjela nešto za čim je cijeloga života žudjela.
Glupača, pomislila je.
Pregled svih kandidata za nagradu Fric pogledajte ovdje:
