Kultura
64 prikaza

Ulomak iz knjige poulfinalistice Frica: Magdalena Blažević - 'Svetkovina'

1/3
PRESTIŽNA NAGRADA Nagradu Fric organizira tjednik Express, a pokrovitelj je Barcaffe. Pobjednik će, osim žiroskopa, dobiti 75.000 kn bruto. Svaki dan donosimo ulomak iz knjige koja kandidira za nagradu
Ovogodišnja Nagrada Fric, kojom se bira najbolje prozno djelo objavljeno od srpnja 2020. do srpnja 2021., prvotno objavljeno kod hrvatskog nakladnika, na jeziku za koji nije potreban prijevod, zbog čega nagrada nije usko nacionalno, nego i regionalno usmjerena, prva je njezina svečana obljetnica - petogodišnjica. Dakako, to je prigoda da se nagradi i njezinim dosadašnjim dobitnicima stvori nekakav ozbiljniji kontekst - značenja, utjecaja, pogrešaka i pogodaka, za što će svakako biti prigode nakon što početkom sljedeće godine saznamo tko će među 14 za sada odabranih autora i njihovih djela biti peti dobitnik Nagrade Fric, vlasnik Žiroskopa, novčanog iznosa od 75.000 kuna i titule laureata. Odnosno, tko će zaokružiti petorku u kojoj već čekaju Damir Karakaš, Jurica Pavičić, Darko Cvijetić i Marko Gregur.  Proglašenje finalista užeg izbora Nagrade Fric bit će u četvrtak 25. studenog na Pulskom sajmu knjige, a do tad mi donosimo ulomke iz knjiga polufinalista.

 | Author: Marijana Baskarad Marijana Baskarad

Mrtvačka ura 

Drvaši kuckari izjedaju utrobu kućne drvenine. Ispod glatke je površine labirint uskih, beskonačno dugih tunela. U njima crne kolone. Lupkaju u ljubavnom zovu i predskazuju skoru smrt Anke Kujadin, žene stolara Žarka. Iz tanušnih prokopa po zemljanom podu prosipa se fina, brašnasta piljevina. Larve su se u drvu nastanile još ljetos, isti dan kad se Anka razboljela i pala na postelju. 

Ponoć je odavno otkucala i vatra u peći gasne. Nad njom rastegnuto uže s klonulim, još vlažnim dječjim košuljama. S vrha kredenca čađavi fenjer baca izdužene, treperave sjene po skučenoj kuhinji. Na sredini je široka sinija. Pod njom uredno složene skemlije. Uza zid, pod crnim raspelom, strošci u nizu. Na njima, kao na malenim odrima, ispružena dječja tijela, svako za pedalj duže od prethodnog. Spavaju svi osim Mare, najstarije kćeri. Pored nje je prazan strožac bez jastuka. Mara noćima bdije i osluškuje. Majčino bolno ječanje iz sobe i neizdrživo kuckanje u krovnim gredama i okvirima prozora. Njezine ih molitve ne mogu zaglušiti. 

Vrata se otvore, a sjene uzdrhte jače. Kućom se raširi oblak oštrog, vlažnog zraka. Žarkova je glava pod dovratkom. Kosa mu je blistava crna vrana. Pravilno, duguljasto lice s brkovima umorno i orošeno. Pod rukom mu teške hrastove daske što ih je netom skinuo s vagona na željezničkoj stanici. Brat mu Nikola, željezničar, ni noćas nije ništa vidio. Daske baci pod prozor. Zatvori vrata i spusti zasun. Osvrće se tražeći nešto da ih pokrije, ali ne nađe. 

Otvori peć i snažno puhne u već posivjele komadiće drveta. Uvis se podignu pepeljaste pahulje. Drvo se zažari pakosno, kao oči. Po njemu rasipa triješće. Izgara. Cjepanica je suha, iskričava. Žarkovo lice zasjaji vrelinom. Pridigne se i svuče nasred kuhinje. Kaban baci u ćošak. Na podu odbačene leže prljave hlače i oznojena, krvava košulja. U ložište najprije ubaci košulju, potom hlače. Vatra se na časak uguši pa se razbukta u divljim plamenovima. Otvor na peći je usijano grotlo. Nemilosrdno huči i doziva. Iz dimnjaka na kući Žarka Kujadina usred noći zasuklja crni dim. Noć je zvjezdana. Da je u selu budna neka duša, vidjela bi da se u kući događa nešto neobično. Žarkove pokrete prate samo Marine poluotvorene oči. Misli su joj ucrtane u zidove. U iskrivljenim vibrirajućim siluetama. 

Žarko skine fenjer s kredenca i utrne ga. Sjene pojede mrak. 

Mara se prekrsti. 

U Ankinoj je sobi mnogo hladnije. Spava na leđima pod toplom perinom. Noćas je mirna, samo povremeno bolno uzdahne. Žarko se uvlači nečujno u krevet. Nadvija se nad nju kao razorno nevrijeme. 

Rukom joj snažno pokrije usta. Ankine se oči razrogače od užasa. Drugom joj rukom zadigne spavaćicu i razmakne bedra. Tijelo joj se skvrčilo, kao crv. Propalo i suho. Pod njegovom se težinom lomi kao staklovina. Sa Žarkova lica u njezine oči padne nekoliko kapi krvavog znoja. Uto joj se utrobom razlije toplo, gusto sjeme. Tijelo mu se opušta, cijedi se po njezinu. Anka bolno zastenje. Drhtava je. Rukavom obriše zamagljene oči. On se svali na svoju stranu kreveta i učas zaspi. Anka spušta spavaćicu i rubom obriše međunožje. Ispod perine je oštar miris. 

S teškom se mukom okrene na bok. Pod jastukom je hladan srp. Naoštren. Šiljast. Stegne dršku i zatvori oči. 

Zora je. Peć je posve zgasnula. U dvorištu na bijele krizanteme pao prvi mraz. Mara stoji na prozoru iscrtkanom ledenim kristalima. Gleda preko Lužnice na kuću Arambašića. Pred njom se skupile povezane ženske glave. Kuknjava i lelek. 

 

Mara je u šljiviku pod kućom. Sjedi pod stablom glave oslonjene na hrapavu, raspucalu koru. Nad njom otežale grane. Pokleknule. Podupiru ih tanke, visoke brklje. Oko nje su vjedra puna sočnih plodova. Na njoj ljetna haljina, preko pocrnjela kecelja. Noge joj gole. Stopala bosa. Prsti su joj natučeni, u živim ranama. Lice joj okrenuto suncu. Oči zatvorene. Na crnu joj kosu slijeću pčele i leptiri. Isti onakvi, žuti, leptiri kakvi su je pratili prošlo ljeto. 

Oči pod vjeđama nemirne. Juri niz obronak s Anom. Na leđima im veliki sepeti. Za njima se vuku grablje. Trava je visoka i iz nje im vire samo vretenasti trupovi. Kose su spletene. Odzvanja zvonak smijeh. Pod obronkom bujadika. Zlokobna i siktava. Gomila se prosipa iz sepeta. Anino koljeno je zategnuto i bijelo. Pritiska šuštavu gomilu. Zmijski zubi su tanki i oštri. Na koljenu ostavljaju dvije krvave, modre točke. Uz obronak se uspinju sporo. Ruku pod ruku. Žuti leptiri slijeću im na bijele haljine i kosu. Anino tijelo otežalo. Pada u požutjelu travu. Leptiri se podignu u visinu i nestanu. Kasnije su se vratili i sletjeli na drveni križ. 

A-haaaaa!!! 

Prepoznaje glas Vranjke Arambašić. Mara otvori oči. 

A-haaaaa!!! 

Vjetar se podigne iznebuha i zanjiše grane. Nekoliko plodova otpadne i skotrlja se niz padinu. Na časak nestane sunca i Marine oči potamne. Prate Vranjku kako se uz Lužnicu penje na Vrelo. Pod rukom haljine i dobro izblanjala lupača. Staro drvo topole. Plećata je, bestidno širokih bokova. 

Mara se pridigne i stane pod otvoren prozor. Iz njega izlaze dim i dječji plač. Priljubljena je uza zid, kao mačka. Iza ćoška proviruje na očevu radionicu. Žarko stoji na vratima ozarena lica. U ruci mu čašica rakije. Iskapi. Osvrne se nekoliko puta i pojuri za Vranjkom u šumsko crnilo. 

 | Author: Fraktura Fraktura

Pod Marinim stopalima bockava i suha trava. Bolna. Haljina zadignuta iznad koljena. Noge joj vitke i koščate. Kozje. 

Lužnica glasnije žubori u šumi. Ometa je samo ptičji cvrkut. 

Čist i jasan. Zrak je hladan, rasut u sićušnim kapljicama. 

Na Vrelu šiklja čisto i ledeno. Po dlačicama na njezinim rukama nižu se kapljice. U njima zbijene šuma i ptice. Ne vidi ni oca ni Vranjku, ali im čuje glasove. Prati njezin vještičji smijeh pomiješan s hukom vodene bujice. Marin je korak mekan, mačji. 

Vranjkina haljina zagrnuta. Zgužvana pod vratom. Grudi su joj stisnute pod Žarkovim otvrdnulim šakama. Pod pazusima mu velike mrlje od kiselog znoja. Na leđima se ukrstile bijele, jedre ženske noge. Na bedrima masnice boje krvavice. Žarkova glava uroni u njezin vrat. Krvožedni šišmiš. Vranjka zatomljuje svoje životinjske krike, ali lišće pod njima izdajnički šušti u jednoličnom ritmu. 

Mara juri niz šumski puteljak. Na rane joj se lijepi sitna prašina, zariva trnje. U ušima joj glasno pulsira krv. Sjedne u travu i uhvati se za ogradu povrtnjaka. U očima joj crvi izjedaju paradajze. Listovi su pjegavi i suhi. Vratašca ostala otvorena. Kokoši se goste ostacima. 

Iz kuće dopiru dječji urlici. Mara potrči. 

Dijete je u drvenom dupku s rukama podignutim uvis. Suze mu razmočile sline po obrazima. Nožicama šljapka po mokraći što mu se slila iz povoja. 

Na šporetu uvrila juha. Na dnu ostalo malo vode i dvije žute kokošje noge odsječenih kandži. Mara skloni lonac s vatre i spusti ga na vlažnu dasku. Zadimi i zapišti. Uzme dijete u naručje, i plač utihne. 

Anka leži na krevetu zažarena čela. Grozničavo se trese. Oči otvorene. Obrazi orošeni. Šake ledene i zgrčene. Mara se panično osvrće oko sebe s djetetom u naručju. Izlazi ispred kuće i vidi oca kako silazi niz obronak. Doziva ga mašući rukom. 

Pada prvi mrak. Ankino se tijelo smirilo. Nebo se zacrnjelo. Nad šumom proparano munjama. Zagrmi i zemlja se zatrese. 

Vranjka se spušta s Vrela s mokrim haljinama preko ruke. Nailazi kraj kuće Kujadina. Vrata su otvorena. U kući je mračno. Fenjeri još nisu upaljeni. Vranjka kucne o vrata i uđe. 

“Kako ti je majka?” upita Maru spuštajući haljine. Mara ne odgovara. Poviruje na Anku i zastre je sjenom. Još jednom strahovito zagrmi i osvijetli Vranjkino lice. Oči joj zasjaje. 

 

Došlo i tvoje vrijeme, Vranjka. Ne vidim te s prozora, ali znam da se vučeš za sandukom. Nisi mogla čekati ni da okopni. Vidiš kako su bregovi šarokopni, pod šumskom sjenom ima još leda. Ni kaćuni još nisu izvirili. S klisure se u Lužnicu slila bujica smrdljivog blata. Malo fali da odnese mostić. 

Šta li ti je rekla stara Rosa kad si pošla, je li te itko blagoslovio na vratima? Zna li ti sin da se ne misliš vraćati, je li plakao? Ne da otac tuđe dijete pod svoj krov. 

Znala sam da nas je zadesila nesreća još otkako si počela obilaziti oko kuće, kao kučka. Kako si ga samo podmuklo dozivala. On te slijedio kamo god bi pošla. Sve sam vidjela, Vranjka. Pratila sam vas kao sjena. Stenjala si i soptala pod njim kao krava. A kasnije bi nam kao smrt ulazila u kuću. Samo si čekala da majka umre. I one tvoje odvratne kantice s mlijekom. Da znaš da sam ga prolijevala u klozet čim bi otišla. 

Nisi morala čekati dugo da majka umre. Sjećaš li se kako je zasniježilo taj dan. Bagremove mahune se smežurale i smrznule. Skvrčene kao majčino tijelo. Znaš li da možeš istruniti iznutra, a izvana da budeš suh kao šljiva. Kad te zatekla vijest da je izdahnula, podvriskivala si od radosti. Čuli su te. Već su tada o zid očeve radionice bila oslonjena dva sanduka. Prvi mrtvački, za majku, a drugi svadbeni, za tebe i tvoje prnje. 

Majku su jedva položili u sanduk, morali su joj polomiti i ruke i noge. I tada si kao i sada išla za sandukom. Nosili su ga otac i tri mu brata. Isto ovako kako nose tvoj u našu kuću. 

A znaš li, Vranjka, od čega ti je napravio sanduk? Od iste one daske kojom ti je mužu smrskao glavu na vagonu. Daska je iznutra puna krvi. Drvo ne možeš oprati. Jesi li znala da ti se tu noć muž neće vratiti, ili si ga čekala na prozoru? 

Otac je spalio svoju odjeću, sve sam vidjela. Iz peći je kao iz pakla huknuo plamen. 

U ovoj se kući, Vranjka, sve raspada. Šuplje je kao u pokvarenom zubu. Prsti mi propadaju u okvire prozora. Kuckanje se više ne čuje, sve je utihnulo. Pitanje je dana kad će se krov srušiti po nama. Sve je užegnulo, još uvijek smrdi na bolest. Taj se miris ne da istjerati. Uzalud otvaramo prozore. 

Šta ćeš s ovolikom djecom skutrenom kraj peći? Ne znam čime ćeš ih nahraniti. Sav je novac otišao na kace za rakiju. Da ih samo vidiš kolike su, može se živjeti u njima. 

Dobro nam došla, Vranjka. Spremili smo ti bračnu postelju. Ispod jastuka te čeka naoštren srp. 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.