OVO TIJELO, TO NISAM JA
Nisam brojka. Ali sustav me učinio brojem. Sustav me neprestano tjerao da prebrojim svoje kosti, one neslomljene. Koliko udaraca? Koliko koraka? Koliko tišine? Jesu li već milijuni strahova uselili u mene? Koliko je to kad podijelim s onim što je ostalo od mene? Indeks loma tijela? Koliko mene u meni? Koliko je mene mrtve ostalo ležati u toj lokvi?
Ja sam sustav i ja sam tvoj bog. Ja ti zapovijedam da trpiš. Ne, ne želim pomoći. Ne tražim način kako da umanjim nasilje. Ja ga proizvodim. Samo nasilje omogućuje stalno stanje straha. Želim tvoju nemoć. Želim tvoju tugu. Ja sam Sustav, ja sam Svijet i želim da naše rane otvorene. Koliko je tebe u tebi? Koliko je rana na površini milijardi tijela? Ti si kratkoživeći broj. Ti si kratkotrajna vijest. Nekoliko ljudi na sprovodu.
Ja nisam ovo tijelo.
Ja sam svaka rana.
Ranu je uvijek moguće očistiti.
Ranu je uvijek moguće zacijeliti.
Ja sam sve mi.
Ja sam šum koji se generira pulsiranjem mojih stanica.
Ja sam nepismeno srce.
Ovo tijelo, to nisam ja.
Ja sam ptica.
Ja sam riječ.
Ja sam skok.
Početak prve stanice.
Ja sam pjesma.
Izmišljena sam. Očekivana sam.
Preiskrena sam. Ja sam trebala znati bježati.
Trebala sam otići. Trebala sam se vratiti.
Trebala sam tebi vratiti. Ja sam preslaba.
Zvijezde. Zamisli, odavdje možemo vidjeti toliko dalekih svjetova. Zvijezde su jedine koje znaju pretvarati manje elemente u veće elemente i time kroz veliki svemirski mrak šalju svjetlost i toplinu. Kao velike svemirske majke. Ne razaraju, poput nas, a daju mraku svemira mogućnost života. Kad su i razorene, na kraju svog života, iza sebe ostave novi početak. Zamisli, jedna eksplozija zvijezde može osvijetliti cijelu galaksiju, a nakon nje na tom istom mjestu često se rodi nova zvijezda. Tako je i naše Sunce dijete neke starije, velike zvijezde. Mi također. Sve što jesmo, svi naši elementi došli su od nje.
Ovo ime, to nisam ja. Ja sam sve riječi odjednom. Dolutala iz glasnog svemira.
Ja sam postotak svijeta koji se ujutro raznježi kad ugleda svoju djecu.
Ja sam njihova umnožena ljubav.
Ja sam pokušaj nježnosti prema sebi. Čuješ li?
Ja sam trebala prihvatiti ovu nemoć
i reći sama sebi da mogu napokon ipak zavoljeti sve to, svoje, kao što sam i njih voljela.
Moraš se voljeti.
Moraš znati koliko su tvoje ruke, tvoje noge, tvoje dlake, tvoje dugi nos, tvoje strije, koliko su tvoje i nebitne.
Koga sam mogla voljeti ako nisam sebe?
Jesam li to propustila?
Reći sebi da se volim.
Da sam lijepa.
Da sam pametna.
Da je u redu.
Ako ne znam matematiku.
Ako ne razumijem strani jezik.
Da je u redu, ako dobijem dva.
U redu je, zaista jest.
Sve je u redu.
Da je u redu ako pobjegnem kad me netko želi udariti.
Da je nekad najhrabrije otići.
Ne biti pristojan. Ne trpjeti. Ne čekati.
Nego reći ne.
I otići.
Pobjeći.
Otići.
Nisam brojka.
Nisam ovo tijelo. Ja sam sva tijela.
Ja sam svaka rana.
Ja sam sve mi.
Ja sam šum, bijeli šum ljubavi.
Ja sam nepismeno srce.
To sam. Srce. Poderano. Raščupano. Dlakavo.
Izmišljeno srce.
Monika Herceg i Lana Barić
Tko će te voljeti, ako se ti nećeš voljeti?
Tko će reći da je dosta?
Ovo nije krv.
Nije. Nije.
Ovo je samoobrana.
Ovo je pokušaj da nas uvjerim.
Da smo stvarni. Da imamo izbora.
Ovo je pokušaj da nas lažem. Da možemo bolje. Drugačije.
Ovo tijelo, to zaista nisam ja.
Ja sam pokušala pobjeći kada su provalili.
Ja sam držala vrata toliko dugo dok mi nisu ruke počele trnuti.
Onda sam rekla da više ne mogu.
Onda sam dugo plakala.
Koliko je teško držati uvijek ruke spremne da nešto zaustave.
Koliko sam umorna.
Koliko sam jebeno umorna.
Volim li se?
Mogu li se više ikada voljeti?
Jesi li se ti ikada voljela?
Jesi li?
Kad navale u mene sve te gomile, taj mravinjak prstiju, kad osjetim koliko sam prljava, kad se sjetim kako udarci prljaju tijela. Tko će oprati taj talog? Godinama nisam pogledala svoj odraz.
Što ako tamo bude netko tko će me ipak voljeti?
Nitko me nije učio da tijelo nije vreća za udarce.
Da ništa nije grešnije nego pustiti da te gaze.
Nitko me nije učio da ljubav ne smije boljeti.
Da pobjegnem na vrijeme.
Da onaj koji voli i poštuje.
Ljubav ne smije boljeti.
Je li tome cijena usamljenost?
Pristajati samo na one prave vrste ljubavi?
Je li sve ovo cijena toga da sam toliko očajno htjela da me netko voli
da me na kraju upravo
ta lažna ljubav sabila
u jednu prokletu točku?
Volim svoje ruke.
Volim ih.
One nose djecu.
Volim ovaj glas.
On im može govoriti stotine priča.
Volim što sam jaka.
Što sam slaba.
Volim što nisam šutjela.
Volim što sam šutjela.
Kada ste spavali.
Sad volim
svoje sitne usne.
Svoj velik nos.
Svoje debele noge.
I neravnine na trbuhu.
Strije.
Svoju široku vaginu kroz koju su moja djeca
provalila u svijet.
I svoju smrt.
Ljepšu od cijelog svog života.
Tijelo može trpjeti. Tijelo se savija kao šiba. Kako su samo pucketale moje kosti kada bi im prilazio. Ali i šutjele su kosti, prije svega. Čak i kad su bile slomljene.
Više se ne sjećam tvoga lica.
Zamisli, toliko godina, a ja sam te izbrisala, toliko efikasno da je ostala samo mrlja.
Ne sjećam se ni kakve si ruke imao.
Ne sjećam se ni tvoga glasa.
Ni tvoje šake. Nestao si.
Nestao si kao da nikad nisi bio stvaran.
Ostala je samo ta lokva krvi.
Ti si ta ljepljiva tekućina koju sanjam.
Nisi ništa više od toga.
Ja sam te pustila iz svog tijela.
Ja sam se oslobodila tebe.
Ovo tijelo, to nisam ja.
Ja nisam ono što će ostati kad sve istrune u ovoj samotnosti.
Ja nisam ono što će ostati kad se moje ime ispljuje.
Ja nisam ono što će niknuti iz dnevnih novina, iz crne kronike.
Smijem li vam sada reći da će biti dobro?
imam li to pravo uopće imam li pravo ikada više išta reći nakon što sam toliko šutjela ali odavde sada vidim da je toliko života i toliko mogućnosti kojima možete pripadati vi
niste moja djeca vi ste svoja djeca niknula usprkos tim stisnutim šakama vi ste taj svijet koji treba dočekati vi ste to svjetlo i vjetar je i zima je pokrijte se djeco
leđa će vam opet nazepsti
tu je mama
ne brinite
mama je tu
tu sam
