Umjetnik je glas onih koji ne znaju izraziti svoj stav prema stvarnosti

Andrej Tarkovski, jedan od najznačajnijih redatelja u povijesti kinematografije, rođen je 1932. u Zavražju, a umro u Parizu, u prosincu 1986. godine. Radio je i kao scenarist, montažer, glumac i kazališni redatelj, a također je poznat i kao filmski teoretičar. Nevelika filmografija Andreja Tarkovskog od sedam dugometražnih igranih filmova gotovo je opće mjesto suvremene kulture, međutim nije zgoreg kronološki ih navesti: “Ivanovo djetinjstvo” (1962.), “Andrej Rubljov” (1966.), “Solaris” (1972.), “Zrcalo” (1972.), “Stalker” (1979.), “Nostalgija” (1983.) i “Žrtva” (1986.). Većinu svojih filmova, njih pet, snimio je u Sovjetskom Savezu, dok je posljednja dva snimio u Italiji (“Nostalgija”) i Švedskoj (“Žrtva”). Akademska knjiga iz Novoga Sada objavila je 2017. godine opsežnu knjigu “Martirologijum - Dnevnici 1970. - 1986.”, na gotovo 800 stranica, u kojoj se nalaze cjelokupni tekstovi iz sedam dnevničkih svezaka Andreja Tarkovskog, koje je autor pisao od 1970. do prosinca 1986. godine. Posljednji zapis u “Dnevnicima” datiran je na 15. prosinac 1986., dva tjedna prije redateljeve smrti. Tu su još faksimili originalnih zapisa, crteži, fotografije, čiji se originali nalaze u arhivu grada Firence. U uvodnom tekstu “Dnevnika”, autorov sin Andrej Andrejevič Tarkovski navodi kako je to prva knjiga iz serije publikacija na ruskom jeziku koje obuhvaćaju kompletno književno nasljeđe Andreja Tarkovskog. Kao drugu planiranu knjigu u nizu naveo je zbirku filmskih eseja “Zapečaćeno vrijeme”. Upravo je tu knjigu objavio prošle godine zagrebački izdavač Edicije Božićević u prijevodu Kristijana Poklečkog.