Oni su nas na izvjestan način štitili, jer ustaše nisu rado ulazile u kuće njemačkih oficira… A talijanski oficir je bio kod nas sa trudnom suprugom. Kad je kapitulirala Italija, Gestapo je odmah došao da uhapsi Talijane. I onda je moja mama, na čistom hochdeutschu rekla Gestapovcima: 'Samo preko mene mrtve'.
Suočavanje s istinom
Ovi su ostali frapirani: kako ova žena govori njemački! I poštedjeli su trudnicu. Talijan je odveden u logor, srećom je preživio rat, a dijete se rodilo bez problema: ta gospođa Talijanka je čitav život mami slala pisma i poklone, još uvijek imama neke drangulije", kaže Kabiljo.
"Mama se silno trudila da predratnim vezama spasi obitelj. Jednom prilikom smo saznali da su baku i tetu ustaše uhitili i strpali u vagon. Preko onog prelata Pidulića i kojekakvih drugih veza, došla je do Stepinca. I stvarno odemo mama i ja do Stepinca, on je primi - ja sam ga samo vidio kroz vrata, rekao je neka ostanem vani. Sjećam se da joj je rekao: 'Sve su to farizeji, ništa ne mogu napraviti'.
Stradanje obitelji
Međutim, moja je teta nekako uspjela pobjeći iz tog vagona, a tata joj je pomogao da se poveže s partizanima. Baku su ubili, u berlinskom muzeju je njezino ime. U Jasenovcu su pak stradali moj drugi djed i pobaka, njegova druga žena. Tri moja strica organizirala su onaj čuveni proboj iz Jasenovca.
Dvojicu su ubili, a treći stric, koji je prije rata držao jako poznatu knjižaru prekoputa kaptolske škole, uspio se spasiti iz Jasenovca. Priključio se partizanima, a 1948. je otišao u Izrael gdje je doživio visoku starost ", pripovijeda Kabiljo čiji je otac također doživio starost od 90 godina, a mama je umrla kad je navršila 74.
"Čitav taj užas od brige hoćeš li preživjeti dan na nju je teško djelovalo…Ali to su sve privatne priče", završava Kabiljo, pa dopunjavamo- privatne priče kao djelići kolektivne političke povijesti. "Točno", vraća se naš sugovornik temi političkog revizionizma:
"Može sad netko izmišljati da se u Jasenovcu svirao Tijardović. Možda se i svirao, ali sve ostalo je bilo onako kako se zna. Još 1945. sam iz prve ruke saznao o događajima iz Jasenovca, od svog susjeda doktora Nikole Nikolića. Legendaran tip. Kao pripadnik 'Mlade Bosne' priključio se boljševicima u Oktobarskoj revoluciji, zatim je u Zagrebu završio medicinu i radio za vrijeme rata kao epidemiolog, a pomagao partizanima.
Ustaše su ga 1942. zatočili u Jasenovcu, ali su ga partizani razmijenili 1943.godine. I eto, kad su se Nikolići 1945. uselili u stan nekoga ustaškog glavešine u našem susjedstvu, Nikolić nam je ispričao sve grozote koje je vidio u logoru. Toliko o tome", umorno će Kabiljo.
Kako se psihički, kao dijete, čitav život nosio s traumama rata? "Nikad me to nije opterećivalo, jer sam oduvijek bio maksimalno posvećen svojim aktivnostima. Sportom se bavim od 1945. Skijam od četvrte godine, znao sam se skijama spuštati sa Sljemena do Zvijezde! Tenis sam igrao oduvijek, plivao na prvenstvu Jugoslavije kao pionir…"
Shvaćamo, Alfija je od realnosti života štitila mudrost njegove mame, hrabre i izvanredno obrazovane i komunikativne žene "koja je poznavala jako puno različitih ljudi - od norveške kraljice do papinskog nuncija". Sina je "štitila" muzikom, ali i čestim planinarskim šetnjama, prilikom koje su slučajno susreli i Krležine.
"Mama je bila jako dobra s Belom Krležom. Mama i ja smo bili članovi planinarskog društva 'Velebit' od 1939., pa kad smo jednom hodali po Kranjskoj gori i Vršiču, Krleža je ondje bio došao kolima, sreli smo se. Rekao mi je samo: čujem da si jako dobar pijanista. Imao sam sedam, osam godina i shvatio sam se mama hvali, jer nikad nisam baš volio vježbati", uz smijeh će Kabiljo koji je imao čast pohađati privatnu školu Rudolfa i Margite Matz, najvažnijih figura u povijesti muzičke pedagogije Zagreba, ali i šire.
"Oni su stvarno bili savršeni ljudi. Solfeggio i teoriju sam učio kod Maceka, po njegovoj metodi. A klavir kod Margite: ona je bila tako muzikalna, posvećena detaljima, fraziranju, dinamici. Bili su strogi, ali su dijete znali i pohvaliti, što je vrlo važno. Kad sam počeo pisati muziku, shvatio sam koliko su me Matzovi oblikovali. Bio sam zaigrano dijete, nisam baš vježbao pa mi je Margita ponavljala: 'vidiš kako Dubravko Detoni krasno vježba'. Kod njih se nonstop nastupalo, a to te rješavalo treme". Trema znači nije bila problem?
"Nikad u životu nisam imao tremu. Jedino onda, kad je Ivica Kostelić vozio na svjetskim prvenstvima! A dirigirao sam svugdje po svijetu: od Rio de Janeira, Londona ili Los Angelesa", zadovoljno će Kabiljo.
