Uz odlazak Saše Anočića, redatelja slavnih Kauboja

Zaljubio se Saša Anočić u kazalište 1992. kad je kao osječki student u Zagrebačkom kazalištu mladih pogledao “Magic & Loss” Ferdinanda Brucknera u režiji Eduarda Milera. Za njega je kazališna umjetnost bila intuitivna, vođena instinktom, potragom za djetinjstvom gdje je svaki događaj bio prvi, a živjelo se punim plućima. Tekst je nerijetko slagao u mozaik i persiflaže u koji čitav autorski tim i glumac improvizacijski upisuju svoje trenutačno viđenje svijeta. Nije ga zanimalo političko, nego intimno koje se prelijeva na sve društvene sfere. U takvom viđenju svijeta nema mnogo mjesta za šećerni happy end. Maska klauna prikriva duboku tjeskobu te stoga ne čudi da su Anočićeve najuspjelije predstave mračne, ali i dirljive te neopisivo nježne, one u kojima je glumac uvijek u središtu.

Njegovi su početci duboko povezani s Osijekom gdje preko rada s amaterima u Đakovu i STUC-u, dolazi do Dječjeg kazališta Branko Mihaljević. Prvo s Davorom Špišićem radi montipajtonovski “Badnjak u garaži” (1999.) da bi se poigrao s izmišljenim jezikom u “Ide Dada” (2001.). Nerazumljivost se tu nadoknađuje gegom, pantomimom i gestom. Briljira kao djevojčica Dada, Areta Ćurković, u iznimno iscrpljujućoj ulozi, zapisuje tada Ivana Đerđ-Dunđerović u kritici za “Glas Slavonije”. Točno godinu između tih izvedbenih traženja vlastitog glasa, smjestila se “Alaska Jack” (2000.) u produkciji HNK Osijek i NUS Barutane. Na scenu stupaju netom diplomirani glumci dislociranog studija glume zagrebačkog ADU-a u Osijeku Saša Anočić, Hrvoje Barišić, Areta Ćurković, Tatjana Bertok, Lidija Florijan, Vjekoslav Janković, Nela Kočiš, Sandra Lončarić, Krešimir Mikić i Slaven Špišić. Anočić u ulozi glumca i redatelja kao provodni tekst uzima dijelove Carvera te surađuje s tada mladim dramaturzima Špišićem, Selmom Dimitrijević i Sanjom Ivić. Na sceni je i njegov najdraži osječki bend “Dogo Argentino”. Dobivamo polagano sliku jedne nove poetike. Napokon stiže realizam u dotad baroknu koprenu hrvatskog kazališta – mnoštvo tekstova kao polazište, nadogradnja preko improvizacija uz neizostavnu glazbu i scenski pokret. 

Nakon Osijeka, na velika vrata ulazi u institucionalno kazalište preko Rijeke s “Komšilukom naglavačke” (2003.) tadašnje studentice Nine Mitrović u HNK Ivan pl. Zajc. Mnogo se bure podignulo na tadašnjim Marulićevim danima, predstava je dobila predznak kontroverze i nijednu nagradu, da bi na Danima satire osvojila rekordnih šest. O “Komšiluku” pak afirmativno piše i jedan od naših najstrožih naših kritičara, Anatolij Kudrjavcev. Mnogih iz tadašnjeg ansambla, kao ni Kudrjavceva, nažalost više nema. Iako Anočić 2001. na poziv Slobodana Šnajdera dolazi u ZKM, a dvije godine poslije prelazi u Trešnju, kamo će razvijati upravo onu prepoznatljivu kaubojsku poetiku, njezini su temelji u Osijeku i Rijeci čime se jasno stječe dojam da centralizacija još nije uzela tolikog zamaha, ali i da je sam glumac-redatelj bio i radio svugdje gdje je tad bilo bitno. Iz današnje perspektive teško se ne osvrnuti na to razdoblje alternativnog buđenja na istoku i otkrivanja novog pisma na zapadu bez pomalo gorke nostalgije. Taj neiscrpni bazen djetinjstva i odjeci studentskih predstava prelijevaju se na “To samo Bog zna” (Teatar Exit/Barutana 2004.), “Smisao života gospodina Lojtrice” (KNAP, 2006.) i “Kauboje” (Teatar Exit, 2008.). Srž, jedinica glumaca s kojima će Anočić stalno raditi poput tad mlađahnih Rakana Rushaidata, Darije Lorenci i Bojana Navojca, javlja se upravo u “To samo Bog zna” da bi se proširila s “Kaubojima” te ucrtala Exit na mapu kao posve drukčijeg, modernog kazališta. “Kauboji” su moju generaciju rođenu krajem osamdesetih, i to one koje inače ne idu u kazalište, natjerali na štednju za skupu Exitovu ulaznicu. Smatrali smo ih svojima, važnima, smatrali smo ih kazalištem. Uvjerili su nas, kako će pronicljivo zaključiti Đerđ-Dunđerović, da je riječ o predstavi o kakvoj sanja vjerojatno svaki dječak i nezanemariv broj djevojčica. 

S druge strane partera, kritičarima poput Nataše Govedić, postavili su bitna pitanja poput onog – čemu imamo snage pripadati. Nagrađivani i obožavani vestern-mjuzikl, onaj koja slavi zajedništvo na kazališnim i životnim daskama, ali i u kojem divlji zapad postaje divlja tranzicija, Anočiću je bio svojevrsno opterećenje i prizma kroz koju ne želi biti promatran, pa će Branimiri Lazarin reći: “Do režije ‘Kauboja’ bio sam, recimo, označen kao odličan, genijalan… Pa kad sam tobože dosegao nekakav vrh, pobrao sve žive nagrade, eh, nakon toga, sudeći po kritici – ništa više sa mnom nije valjalo. Svaka sljedeća predstava koju sam radio nakon ‘Kauboja’ nije valjala ništa.”

U tom razdoblju najvećih hitova, Anočić ostaje na rubu – bilo u kazalištu za djecu, Exitu ili KNAP-u. Dolaskom u Gavellu 2013. s “Osmim povjerenikom” kreće njegova kreativna stagnacija, koju prate “Nas dva i ja” (Teatar Exit, 2015.), “Osječki long, long play” (OLJK i HNK Osijek, 2018.)i “Kiklop” (Gavella, 2019.). U tim se predstava prenaglašava karikaturalnost i gubi ono u čemu je Anočić neupitni majstor – rad s glumcima. Njemu se vraća 2019. kad sa svojim studentima i Jasminom Novljakovićem oživljuje u Exitu “Niko i ništ” u “GospOUdin NOUbadi”. Vraća se na početke, odlazi u HNK Split režirati zasad nezavršeni “Iz života kukaca”, predaje na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu gdje tek treba profilirati klase i uživati u poziciji njihove najjače akvizicije. Ponovno dokazuje da u umjetnosti ne postoji provincija, nego samo provincijalno shvaćanje iste. U intervjuima se nije libio prozivati kritičare, a ni klanove u kazalištu: “Volio bih konstruktivnu kritiku, onakvu koja obrazlaže. A kad netko piše kritiku iz očito nekih drugih poriva, možda zato što sam jednom rekao da ne pripadam niti gay lobiju niti bilo kojem drugom lobiju, ispada da se autori kritika referiraju u istom, označenom krugu.”, često i tvrdoglavo braneći vlastitu, subjektivnu poziciju umjetnika, onog koji inzistira na dubokoj vjeri u sebe i svoj rad. “Alaska Jack” je po njegovim riječima bila najbliže poeziji, a “Kauboji” njegova rijetka predstava s happy endom. Zatvorio se krug. Mašte i strastvenog neslaganja. Vjere da u umjetnosti možemo otkriti u drugima i sebi neke vrijedne krhotine djetinjstva. Vjere u odnos s glumcima. U ljubav. Da bi se moglo dobro igrati. I dugo trajati.