Van Dyk: Nesuđeni tesar sada je dancefloor diplomat

Trideset godina karijere, opasna ozljeda na nastupu, politički aktivizam. Ukratko, Paul van Dyk. Pravim imenom Mathias Paul rođen je 1971. godine u Eisenhüttenstadtu na granici s Poljskom. Zanimljivo je da je grad nastao pedesetih godina prošlog stoljeća i da je prvih desetak godina postojanja nosio ime Stalinstadt. 

I tu je ukratko sažet životopis trance legende koja je nastupala u Zagrebu 18. 10. u klub Boogaloo. Ali kao što vidite, sad dok čitate ovaj tekst, priča je tek na početku. 

A kad je riječ o počecima Paulove glazbene karijere, recimo da je mrvicu atipična. 

"Počeo sam svirati gitaru u Istočnoj Njemačkoj, ali moram priznati da me oduvijek privlačila glazba s malo više, kako da vam to pojasnim, elektronskim zvukom. Moj omiljeni bend bili su The Smiths i mislim da je moj postupni prijelaz na potpuno elektronsku glazbu bio poprilično logičan razvoj situacije", ispričao nam je Pal van Dyk nedugo prije nastupa u petak kasno navečer.

Soeren Stache/DPA/PIXSELL

“Dok sam bio mali, biti DJ i nije bilo neki posao. Odrastao sam u Istočnom Berlinu i glazbu sam slušao samo preko radija pa sam tako i počeo se baviti glazbom. Nakon pada Berlinskog zida išao sam u silne klubove i pomislio sam: ‘Wow, ovo je super’. Tad sam dobio neku ideju o tome kakvu glazbu volim. Počeo sam je pronalaziti u trgovinama ploča i radio sam mikseve na kasetama. Tako sam počeo. Nije da sam gledao kako ću ostvariti karijeru, jer se sjećam vremena kad sam imao jednu marku u džepu i razmišljao hoću li je potrošiti na hranu i piće danas ili ću pričekati dva-tri dana i u petak kupiti neku ploču. Nisam razmišljao kako ću živjeti od glazbe. To je došlo tek kasnije. Meni je uvijek glazba bila važnija, ta strast koja nastaje uz glazbu. Kasnije sam polako počeo profesionalnije baviti se glazbom”, ispričao je u jednom intervjuu. 

A koliko je malo razmišljao o profesionalnoj karijeri možda i najbolje govori činjenica da se školovao za tesara dok je počinjao s nastupima u klubovima. Sam je često znao reći da je to bio ubitačan ritam, nastupati u klubu do ranih jutarnjih sati i onda praktički izravno otići na posao ili u školu. 

Istodobno je pokušavao graditi karijeru u medijima jer je jedno vrijeme prolazio obuku za radijskog tehničara. Sve se to pokazalo previše napornim i onda se našao na pravom raskrižju. Ili će se baviti glazbom koju voli i nadati se da će uspjeti ostvariti karijeru ili pristati na siguran posao i sigurne prihode. Očito je što je izabrao i, sam će priznati, nikad nije požalio zbog toga. 

A mogao je čovjek i otići u drugom glazbenom smjeru jer je, kako nam je i sam to rekao, prije ujedinjenja Njemačke učio svirati gitaru, ali u jednom razgovoru je priznao da su ga tamo tlačili sviranjem istočnonjemačkih dječjih pjesama, što ga i nije pretjerano motiviralo za stalno vježbanje i brušenje prstiju. 

“Što se tiče instrumenata, mogu svirati sve što ima klavijaturu, počevši od glasovira”, kaže Paul van Dyk za sebe. Godine 2016. mu je karijera tijekom koje je pokupio brdo nagrada u elektroničkoj glazbi zamalo tragično i završila. 

Julien Duval

Bila je veljača 2016. godine, Paul je bacao u trans tisuće ljudi na festivalu u nizozemskom gradu Utrechtu, mnogi su ga gledali i preko interneta, da bi čovjek u sekundi nestao s pozornice. Popeo se na DJ pult, malo zaplesao pred razdraganom gomilom i kao u kakvom magičnom triku - nestao. Teško je opisati konfuziju koja je nastala u tom trenutku. 

Uskoro će u javnost izići informacija da je slavni glazbenik teško ozlijeđen. Naime, ispostavilo se da je netko ostavio rupu u pozornici prekrivenu crnom tkaninom. Paul je pao desetak metara te teško ozlijedio kralježnicu i mozak. U jednom razgovoru za Billboard otkrio je koliko su zapravo bile teške ozljede. Liječnici su, naime, njegovoj majci i zaručnici ispričali da će Paul imati sreće ako mu vitalni organi nastave funkcionirati. 

“Pada se uopće ne sjećam. Sreća pa mozak tako radi - štiti nas od traumatičnih sjećanja. Stao sam na nešto što nije bilo čvrsto. Bilo je kao tkanina, ali nije bilo tako označeno. Pao sam dok sam radio nešto što je dio nastupa svakog DJ-a: interakcija s publikom. Moja druga sjećanja polako počinju od toga. Imao sam mnoštvo razgovora s liječnicima pa su mi rekli da sam imao traumatsku ozljedu mozga, kralježnicu slomljenu na dva mjesta, svu silu modrica i otvorenu ranu na stražnjem dijelu glave. Ozljeda mozga je bila, a i sad je najveći izazov. Zamislite, slomio sam kralježnicu i to mi je manji problem. Onda možete tek misliti kakva su mi bila tri mjeseca oporavka u bolnici. A i kakvi će biti mjeseci do potpunog oporavka”, ispričao je Paul. 

Priznao je i da je prvih nekoliko tjedana morao ponovno učiti hodati, jesti, ali i govoriti. Unatoč svemu, bio je optimističan. Bio je svjestan koliko je sretan što je uopće preživio jedan takav pad, ali i razočaran činjenicom da više nikad neće biti isti. Njegov život se dijeli na razdoblje prije 28. veljače 2016. godine i razdoblje nakon tog datuma. Liječnici su mu davali jako male šanse za oporavak, uzevši u obzir težinu ozljeda, a oporavak je bio ravan pravom čudu. 

Julien Duval

Nakon izlaska iz bolnice shvatio je koliko je zapravo ozlijeđen: “Povratak kući je bio nevjerojatan jer me nije bilo tri mjeseca. Isprva sam bio jako nesiguran jer sam u bolnici bio u zaštićenom okruženju gdje znaš što ne smiješ. Kad dođeš doma, gotovo pretjeraš. Sam si radim kavu, što je izazov sam po sebi. Svakodnevne stvari su mi postale, ali i ostale, teške”. 

Od te nesreće prošlo je više od tri godine, ali pravne zavrzlame su i dalje u tijeku. 

“Nitko me nije ni nazvao da me pita kako sam. Želim da svi upleteni u produkciju ili organizaciju ozbiljno pripaze na sigurnost tijekom nastupa”, rekao je Van Dyk krajem prošle godine tijekom jedne rasprave na Amsterdam Dance Eventu. 

“Da se netko poskliznuo i slomio ruku u mojoj kući, pa nazvao bih da vidim kako su. Ovi likovi ništa nisu uradili, a to puno govori o njihovu karakteru”, dodao je ogorčeni Van Dyk.  Početkom ove godine je dosuđena odšteta od čak 12 milijuna dolara zbog ozljede, ali pravna bitka se nastavlja nakon što je ALDA events, organizator festivala, podnio žalbu na odluku. Još dugo će se o tome pričati i pisati, ali najvažnije je da je Paul ozljedu prebolio. Vratio se glazbi i sam će otvoreno reći da mu je to najvažnije. Osim što je relativno nedavno pokrenuo vlastitu izdavačku kuću za mlade i nadobudne DJ-e, vrlo rado priča o širem utjecaju njegove glazbe. Dok svaki glazbenik može vidjeti izravne učinke glazbe dok svira pred publikom, tek rijetki će odlučiti pratiti i što se događa u susjedstvu. Paul van Dyk je dosad izdao tri albuma pod poprilično jednostavnim naslovom “Politics of Dancing”, a nije ni sramežljiv kad ga se upita o tome. 

Kad ga je jedan magazin pitao o pjesmi “Stronger Together”, on je razvezao priču: “Nakon ozljede sam bio više mrtav nego živ. Bez zajedničkih napora moje supruge, prijatelja i obitelji, čitavog mojeg tima, bez silne pozitivne energije koju su mi slali ljudi iz čitavog svijeta koji uživaju u mojoj glazbi, bez medicinskog tima, bez svog tog zajedništva, ne bih se izvukao. Očito je da smo skupa snažniji. Ako imate nekoga uz sebe, puno će pomoći u svladavanju svih životnih prepreka. A ako imate uz sebe nekoga koga volite i za koga se vrijedi boriti, proći ćete stvari koje bi u drugim okolnostima bile nadljudski teške. Sve je to meni ‘Stronger Together’. Kad pogledate širu sliku, nije tajna da sam politički aktivan i da me zanima sve to. Pogledajte samo u svijetu, kako sve postaje sve više nacionalističko i kako se sve više dijelimo, posebno u SAD-u i Europi. Sva ta mjesta odjednom misle da mogu odvojeno preživjeti na ovom planetu. Uzmite samo pitanje zaštite okoliša. Jedna država sama po sebi to ne može riješiti. Ako SAD napusti Pariški dogovor, onda je to problem svih nas. Ako se Japan ne pridruži, onda je to problem svih nas. Ako se Europa iznenada povuče, onda je to problem svih nas. Snažni smo samo kad zajednički nešto radimo”.

Soeren Stache/DPA/PIXSELL

U razgovoru za Express ponovno je naglasio da glazba ujedinjuje ljude, a da je to najočitije na plesnim podijima. Da je u pravu govori i činjenica da se na ulazu u Boogaloo moglo čuti i njemačkog i engleskog, a u publici se pojavila i slovačka zastava. 

Naravno, kao DJ s toliko “utakmica u nogama” svjestan je i da se njegov omiljeni žanr mijenja. 

“Razlika između ranih i kasnih devedesetih je golema. Isprva je to bio underground pokret, a kasnije je ušao u mainstream. Dodajte još petnaestak godina tome i, iskreno, vjerujem da bismo i dalje bili tu, na istim temeljima. Ako bih morao odabrati samo jednu promjenu u elektroničkoj glazbi, onda je to prijelaz s analogne na digitalne tehnologije. Bila je to prava revolucija u svakom smislu te riječi”, rekao je on. 

Kad je riječ o spomenutim albumima “Politics of Dancing”, Paul otvoreno govori da naziv albuma ne priča o politici, kako to većina ljudi i doživljava. 

“Više je riječ o mojem viđenju diplomatske perspektive. Na Ibizi, prije puno godina, imao sam jedno iskustvo koje je ostavilo golemi trag na mene. Gledao sam prijatelje iz Tel Aviva i prijatelje iz Libanona kako plešu rame uz rame - bez sukoba. U tom trenutku nisu razmišljali ni o čemu drugom osim kako se s poštovanjem odnositi jedni prema drugima. Sada nam je taj vid diplomacije s plesnog podija važniji nego ikad prije. S jedne jako osobne strane, vidim kakav potencijal ima elektronička glazba u približavanju ljudi koji se inače ne bi ujedinili. Glazba ima golemu moć za takvo što.” 

A Paul ima mnoštvo energije i želje za zabavljanjem publike. Tri desetljeća nakon početka karijere u berlinskom undergroundu, nakon nebrojenih nastupa na festivalima, njegov nastup u klubu Boogaloo s punim pravom možete nazvati “Ćaća se vraća”, kako ga je jedan naš portal okarakterizirao. Počeo je u klubovima, sad organizira sam svoj festival, ima svoju izdavačku kuću, a ima čak i seriju nastupa na Ibizi pod nazivom SHINE. Unatoč svemu tome, napominje da veće ne znači nužno i bolje.  

“Želim se fokusirati na ljude koji vole glazbu, ljude koji na nastupe dolaze da plešu, ljude koje samo putovanje zanima više nego išta drugo. Nije toliko važno koliko ljudi ima, je li riječ o festivalu ili klubu. Različita je to energija koju dobivam iz publike, ali baš to daje veliku čar mojim nastupima”, zaključio je Paul van Dyk razgovor za Express.