Nakon vijesti da je ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost pripala francuskoj spisateljici Annie Ernaux, koja je prihvaćena s odobravanjem rijetkim za to najveće svjetsko priznanje, do čega vjerojatno leži i dio ove odluke, sva sila pohvala i oduševljenja počivala je na dvije temeljne postavke, kojima je po svemu sudeći spisateljica zadužila suvremenu književnost: autofikcijska proza, i to ona ženska naravno, napisana tako jednostavno da je razumljiva svima i tako izravno da nitko neće propitivati vezu sa stvarnosti, te rakurs njezinih tema, koji je upravo zbog te ženske perspektive prepoznat kao revolucionaran i naravno, društveno važan, gotovo odgojiteljski.
Nakon niza zapaženih djela u kojima je isključivo u prvom licu opisivala vlastita iskustva (u Hrvatskoj su prevedeni romani “Samo strast”, “Mjesto”, “Jedna žena” i “Događaj”), 2008. godine tad već uvjereno etablirana spisateljica objavljuje svoj magnum opus (nimalo ne zazirući od toga), knjigu “Godine”. Knjigu, jer iako izgledom i opsegom djeluje kao roman, “Godine” to svakako nisu niti su svedive na otprije poznate forme. U tom visoko eksperimentalnom tekstu ima puno onog “auto”, no svakako više fakcije nego “fikcije”, između kojih se više nego u ijednom prijašnjem djelu smješta ona socijalna dimenzija, ujedno dokument i intimna ispovijest. Edmund White svoj osvrt na ovu knjigu za The New York Times otvara rečenicom kako se radi o “kolektivnoj autobiografiji” i, zaista, točnijeg opisa nema.
Kako je odrastala i razmišljala Annie Ernaux, znamo iz njezinih prijašnjih romana - znamo i tko su joj bili roditelji, znamo preko njih kakav je mogao biti život radničke obitelji iz Normandije. Znamo čak i da je napravila pobačaj u vrijeme kad u Francuskoj nije bio legaliziran, na što neće zaboraviti višestruko podsjetiti i ovdje, znamo i da je imala starijeg ljubavnika, no što je s ostatkom Francuske tad, preostaje li nam samo naslućivati na osnovu nečijih osobnih zapisa, pritom preciznih i oštro kratkih? Mora li autosociofikcija uopće biti univerzalna ili ima pravo govoriti o individualnom? Prelazak iz intimnog u kolektivno Ernaux čini jasno u “Godinama”: zahvaljujući minulom radu, promiče se u glas generacije, svoje prvo lice jednine proširuje u množinu te se izmiče iz toga glasa tek dovoljno da sebe može osloviti s “ona”, a i dalje govoriti u to “njezino” ime.
”Sve će slike nestati” misao je kojom počinje to nestajanje, isprva spirala crtica, neočekivano poetskih, na trenutke aforističnih, impresija i sjećanja na svakodnevicu koja tako ispisana, djeluje malo važnijom nego što nam se to čini u trenutku kad se odvija. To je uostalom srž sjećanja i način na koji će Ernaux na sljedećih zaista nevelikih dvjestotinjak stranica ispisati ipak monumentalnu povijest moderne Francuske, točnije njenu povijest od početka 1940-ih godina, kad je autorica i rođena (uz nekoliko vještih refleksija na 1936. godinu i začetak onoga što će ipak naširoko obraditi, samo kad se napokon pojavi Mitterand), pa sve do sadašnjeg trenutka.
Ta se povijest odvija na više planova, pa obuhvaća nuklearnu obitelj i onu proširenu, naznačenu tek općim imenicama, razred u školi, spavaonice djevojačkih domova, studentska druženja, sobe za ljubavničke sastanke, neku novu nuklearnu obitelj, ponovno ljubavnike, obuhvaća generaciju, itekako nacionalno definiranu, i to popularnom kulturom, filmom, filozofijom, političkim idejama i možda više od svega - rastućim konzumerizmom. S druge strane, ona je ipak duboko intimna, i to ponajviše u dimenziji seksualnosti i tjelesnog oslobađanja, što je napisano ujedno nježno i često suviše vulgarno. “Poput spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje”, stoji na početku ove asocijativne struje teksta i, zaista, kako se rastvara sjećanje, spolnost je stalni motiv.
Kao svojevrsni pokretački alat, Ernaux koristi fotografije. Detaljno ih opisuje, od njihova oblika (ovalne, uokvirene, s cik-cak ili zlatnim rubom) do tehnike (sepia, crno-bijelo, važan je trenutak fotografije u boji), da bi ih potom razložila na planove, kompoziciju, a naposljetku ušla u njih, u trenutak kad su nastale: ujedno onaj na konkretnome mjestu gdje su fotografirane - gdje je ona sama dakako fotografirana - i trenutak u povijesti svijeta. Europskoj, zapadnoj, francuskoj, radničkoj, povijesti točno te jedne obitelji, jedne žene, koja svoj život tumači proširujući osobni doživljaj na općeniti. “Godine” su prema tome jedan veleban fotoalbum s tek nekolicinom obiteljskih fotografija, koje u tim “retro” tehnikama nedvojbeno izazivaju nostalgiju, a ipak album ogroman i težak, koji se teško okreće i zahtijeva silnu posvećenost da bi se prošlo kroz njega, jer “obiteljska i društvena povijest jedno su te isto”.
A između fotografija nalaze se tek asocijacije na određenu godinu, bez klasičnog narativa koji bi ih uvezao u priču (i time načinio roman u pravom smislu). To su, kako i sama Ernaux na jednome mjestu piše, upravo “markeri epohe”, napisani cizelirano i nizani zadivljujuće prirodno, nadovezujući se jedan na drugoga kao da njihovu istinitost nedvojbeno uvjetuju onaj koji mu prethodi i onaj sljedeći.
Zastrašujuća je činjenica da većinu tih markera čine nazivi proizvoda i kompanija koje su prosperirale u određeno doba, poentirajući ga pamtljivim sloganima, logotipima i natpisima.
Njih je toliko da je u trenutku kad Ernaux kaže da je društvo dobilo svoje ime, “potrošačko društvo”, u toj mjeri odavno jasno, da se nemoguće ne zapitati, ako se radi o dokumentu kolektivne svijesti čitave jedne generacije, koja je sad već pri kraju svog života, jesu li zaista svi oni - jesmo li svi mi (jesam li ja?) - u svojoj osobnoj povijesti determinirani kupovnom moći i medijskom slikom? I zar to odsustvo priče i unutarnje dimenzije znači da je zaista moguće ispričati čitavu generaciju isključivo kroz smjenu postera i cijena?
Za utjehu, dovoljno je osobnih sjećanja na Andrea Bretona, Pierrea Bourdieua, Hervea Guiberta, Borisa Viana, Jeana Paula Kauffmanna, Mauricea Chevaliera, Gabrielle Russier..., moglo bi se nabrajati u nedogled, ne štedi se ni na De Gaullu, jer impresivno je to ljubavno pismo Francuskoj, kakva god ona bila.
Kako taj prolazak slikama odmiče, crtice s početka pretvaraju se u duže odlomke, količina informacija se gomila, gotovo napada čitatelja. Kao i vrijeme samo uostalom. Fotografije se mjestimično pretvaraju u videozapise te njihova uporaba ne prati tako pomno i gotovo zanosno opisan tehnološki napredak, pa u vrijeme kad su lako dostupne i masovne, gotovo prestaju biti alatom za izazivanje sjećanja.
Ono što drži sve planove i čitav njihov raspon na okupu, sredstvo je promjene lica u kojem se autorica obraća, čitatelju ili samoj sebi. Kako je već navedeno, Ernaux svoje uvriježeno prvo lice jednine ovdje proširuje u množinu, pa tako veći dio teksta čitamo u “mi” formi, opisujući fotografije o sebi govori kao o “njoj”, dok se na mjestima pojavljuje netipična “ti” forma, dijalog između autorice i njezina literarnog odjeka. Forma koja zapravo nije istovjetna francuskom originalu, na koji me svom srećom uputio tekst Ingrid Šafranek povodom nagrade Iso Velikanović prevoditeljici Vlatki Valentić. Naime, ne samo da je originalno francusko “mi” u jednom od svoja dva moguća oblika, onom koji označava i jedninu i množinu (i koji sam uvijek posve osobno doživljavala definitivnim iskazom, izrazom “moranja”, neizbježne radnje) zamijenjeno drugim licem jednine, tim dijaloškim oblikom, nego je i ono što u hrvatskom prijevodu čitamo kao najjednostavnije “mi”, generacija, kolektiv, Europa ako baš želimo, u izvorniku zapravo napisano kao “oni”.
Postupak je to kojim se priča jednog kolektiva, i to tako definiranog i romantiziranog kakav je francuski, približava i drugima. Što hrvatski čitatelji mogu dobiti iz ovakve knjige, a da bi rezoniralo s našim osobnim i kolektivnim iskustvom? Uvid u to da i Francuzi poznaju siromaštvo, glad, da je ruralni poslijeratni život bio jednako težak, kuće jednako skromne (i bez sanitarnih čvorova), da je čak i ustavno svjetovnu državu obilježilo restriktivno katoličanstvo i da se cijela jedna generacija borila za razne oblike oslobađanja, da i tamo postoje ljudi kojima je Pariz tek veduta s razglednice, da je moguće romantizirati Istočni blok kao živu povijest. “Hrvatima, Kosovarima i ostalima zamjerali smo što se kolju kao divljaci, umjesto da se ugledaju na nas”, rečenica je koja u sebi nosi svu svijest o slabosti ideje jedne nacije, za koju je potrebno istinsko majstorstvo da bi je se napisalo. Pregršt je takvih mjesta, koja nije moguće niti potrebno smještati niti u fikciju niti dokument, koja u sebi nose i osobno i refleksiju na isto. Istinskih literarnih praznika umetnutih u niz godina.
A što se društvenog angažmana Annie Ernaux kao književnice tiče, dovoljno je reći kako je ovo knjiga ujedno senzibilna i elitistička - Alžir je tek dio diskursa, žali se za mogućnostima 1968. i napisanim idejama, to su preokupacije, a ne Magreb ili slučajno Crna Afrika niti promjena etničke slike Francuske. I to je sasvim u redu. Jedina dužnost književnosti je da bude dobro napisana. A Annie Ernaux u “Godinama” piše sa zavidnom sviješću, o sebi, svom društvu i svom svijetu, jer to je jedini koji uostalom svatko za sebe poznaje.
Puno je toga stalo u knjigu koja je daleko obimnija značenjima i sadržajem nego što tako izgleda, a ipak, ne mogu prestati misliti o jednoj vinjeti sa samog početka, kad se među “slikama koje će nestati” nalazi “lice Simone Signoret na plakatu za Therese Raquin”. Koliko je samo francuske povijesti stalo u nju.
