Još i prije mog odlaska u Avignon, početkom srpnja, bila sam u priličnoj nedoumici - hoću li se predbilježiti za predstavu "Zajednički krajolik" ili ću odustati od te ideje. I to ne zato što ne bih voljela smione kazališne eksperimente švicarskog redatelja Stefana Kaegija i njegove njemačke kazališne skupine Rimini Protokoll (koja je prije nekoliko godina i gostovala na Festivalu svjetskog kazališta) ili zato što me ne privlači tema održivosti u teatru (i sama sam prije odlaska iz Hrvatskog narodnog kazališta producirala "Predstavu za žive u doba izumiranja") ili iz nekog trećeg kazališnog razloga. Razlog je bio prilično nekazališni, a bio je povezan s duljinom predstave - nešto više od sedam sati i prostorom izvedbe - poprilično udaljenim od Avignona. No moja strast za teatrom i urođena znatiželja doveli su me vruće srpanjske subote u mjesto Pujaut u departmanu Gard, smješteno na južnoj strani brežuljka s pogledom na ravnicu koja je u 17. stoljeću činila korito jezera, a potom u šumu na brežuljku iznad Pujauta. Nekoliko dana prije izvedbe primila sam poruku od organizatora festivala s uputama o tome kako se trebam odjenuti i što sa sobom trebam ponijeti (obavezno šešir ili kapu, kremu za zaštitu od sunca i zaštitu od insekata).
"Što ako je krajolik kazalište? Što ako umjetnost ne predstavlja okoliš, nego nam omogućuje da ga kolektivno doživimo? Što je danas izazovno u našem odnosu prema 'prirodi' i njezinim reprezentacijama, u odnosu između urbanih i ruralnih prostora, u vremenu kad nas klima i izvori energije vode prema novoj svijesti o našoj krhkosti i međuovisnosti?", pitali su se Caroline Barneaud i Stefan Kaegi, autori projekta "Zajednički krajolik - sedam komada između polja i šuma" (Shared landscapes - seven pieces between fields and forests), čiji su producenti Rimini Apparat i Théâtre Vidy-Lausanne, a u kojemu nastupaju umjetnici iz Njemačke, Belgije, Španjolske, Velike Britanije, Francuske, Italije, Portugala, Švicarske i Turske. Pozvali su svoje gledatelje da "od kasnog poslijepodneva do zalaska sunca dođu provesti dan u prirodi izvan gradova i sela kako bi istražili ravnice i šume te otkrili sedam umjetničkih projekata koji predstavljaju mnoge varijacije istog krajolika". Prije poziva publici, umjetnička kustosica i švicarski redatelj pozvali su devet europskih umjetnika da podijele svoju viziju krajolika.
Pozvali su Chiaru Bersani i Marca D'Agostina, El Conde de Torrefiela, Sofiju Dias i Vítora Roriza, Begüm Erciyasa i Daniele Kötter, Arija Benjamina Meyersa i Émilie Rousset. Oni su osmislili glazbene skulpture, impresivne zvučne kreacije, koreografske audio rute, subverzivne "održive piknike", koncerte na padinama, filozofske rasprave u šumi i vinogradima... Željeli su kreirati intenzivno kolektivno osjetilno iskustvo, usmjeravajući gledatelje na neregularne, drugačije putove unutar elemenata koji ih tjeraju u krajolik kako bi se u njemu izgubili i u konačnici ponovno pronašli sebe. "Umjetnici će stvarati krajolike bez ograničenja, probuditi vaša osjetila, uzeti mjeru vremena i prostora, mapirati što se može, a što ne percipirati in situ. Promatrat će odnos čovjeka i okoline te pokušati, tijekom trajanja ovog kolektivnog trenutka, na drugačiji način povezati prirodu i kulturu kako bi nestali u polifoniji živog svijeta. Pujaut će tako postati zajedničkim krajolikom europskog projekta", poručuju autori u mnogo čemu neobične i iznimno zanimljive predstave.
Gledatelju se, od početka, izravno poručuje kako mora odustati od tradicionalnog poimanja kazališta, jer se kazalište, ovdje, pred njegovim očima transformira u krajolik. Samim tim svi smo ravnopravni, pa čak i poneki izvođač koji se pojavi tijekom sedmosatne predstave nije ni po čemu važniji od nas koji ležimo na dekicama i slušamo kroz slušalice kako nam se umilnim tonom obraća priroda kroz "obične razgovore" o stvarima koje u našim svakodnevnim svjetovima ni ne primjećujemo. Potom se dižemo i s VR opremom ulazimo u krajolik, istražujemo ga kako bismo se ubrzo, slijedeći zakonitosti virtualne realnosti, iznad njega izdigli i osvojili ga lebdeći ponad stoljećima već isušenog jezera. Potom grlimo debla drveća i komuniciramo pokretima s prirodom koja nas okužuje te s biljkama i živim bićima koji s nama dijele isti krajolik. U vinogradu zatičemo službenika za zaštitu prava, farmera, bioakustičara... koji nas pozivaju da istražimo veze između znanosti, tehnologije, ekonomije i krajolika. I napokon u suton, ispred platna, slušamo riječi same prirode koja nam pojašnjava svoju tisućljetnu poziciju na Zemlji i naš odnos prema njoj, u posljednje vrijeme poremećen, bolno rasut i ishitren, zacrtan kroz sve katastrofe koje zajednički dijelimo i za koje se sve više osjećamo odgovornima.
Predstava "Zajednički krajolik" dio je većeg projekta pod nazivom "Performing Landscapes", koji je rezultat suradnje umjetnika s institucijama i različitim produkcijskim strukturama u više europskih zemalja. "Umjetnici, kulturne institucije i znanstvenici razvijaju promišljanje o pojmovima umjetnosti, krajolika i teritorija te crtaju vidljivu i nevidljivu kartu različitih europskih mjesta koja posjećuju, otkrivajući prostore koje dijele kroz prizmu umjetnosti i znanosti."
Moglo bi se doista protumačiti drugačijim načinom zajedničkoga gledanja, ali i redefiniranja, putem teatra, već zaboravljene zajedničke ideje o boljoj Europi.
