Kultura
184 prikaza

Više sam gledala svijet nego što sam se osjećala njegovim dijelom

1/6
Josip Regovic/PIXSELL
‘Nikad se nisam u potpunosti vezala ni za jedan grad, prije dvije godine bilo je lakše otići. Iako me taj osjećaj da ne pripadam nikamo u djetinjstvu, kad smo se mnogo selili, zbunjivao, danas me taj osjećaj osnažuje...

Iako već neko vrijeme u Hrvatskoj ne živi, Marija Dejanović (1992) jedna je od najvažnijih predstavnica mlađe generacije hrvatskih pjesnikinja, snažan i autentičan glas prepoznat i izvan usko skrojenih domaćih, pa i malo širih regionalnih granica. Pjesnički rukopis “Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur)” našao se 2015. u polufinalu nagrade “Goran”, a nagradom “Goran” za mlade pjesnike tri je godine kasnije nagrađen rukopis njezine zbirke “Etika kruha i konja”. Iste je godine za “Središnji god” nagrađena Nagradom “Zdravko Pucak”, a njezin dramski tekst “Ne moramo više govoriti, svi su otišli” dobio je Nagradu “Marin Držić” za 2020. Danas živi i radi u Grčkoj, pa je i njezina poezija isprepletena motivima odlazaka i dolazaka, ali nikad nužno i povratka nego prije nadgradnje vlastitog, stvarnog i literarnog, bića. Tom se tematikom bavi i u novoj zbirci poezije, izravnom povodu našem razgovoru. 

 | Author: Sandorf Sandorf

 BestBook:  Naslov tvoje nove, u Sandorfu nedavno objavljene zbirke poezije, ‘Dobrota razdvaja dan i noć’, zapravo je posuđen od jedne od 32 među njezinim koricama zastupljene pjesme. Budući da zbirka tematizira odlaske, dolaske i emotivne transformacije, vrlo je lako mogla biti i ‘Putovnica’. Zašto si odabrala baš ovaj naslov? Koja je metafora iza ‘dana’ i ‘noći’ i je li pomalo naivno vjerovati da im dobrota može biti graničnik?
Sintagmom ‘dobrota razdvaja dan i noć’ htjela sam navesti ljude da se zapitaju što taj naslov za njih osobno znači. Jer, koliko god taj naslov bio izrečen kao tvrdnja, kao truizam, ipak svatko od nas ima svoje poimanje, kako dobrote tako i dana i noći. Ja dobrotu poimam kao načelo prema kojem se djeluje. Dobrota je za mene svako djelovanje koje proizlazi iz namjere da djelujemo na korist drugih i tako mijenjamo pojedine stvari na bolje. Bilo da je riječ o malim, svakodnevnim činovima pomaganja drugim ljudima ili životinjama, bilo da je riječ o nekoj vrsti aktivizma ili teorijskog ili umjetničkog djelovanja, svi su ti činovi dobri ako čine ovaj svijet boljim mjestom za život, ako pomiču granice zamislivoga i mogućega. Svatko od nas u sebi ima i okrutnosti i dobrote, nitko nije ni loš ni savršen. Mi imamo moć odabirati, iz dana u dan, što ćemo biti, koje ćemo aspekte sebe aktivirati. Naslovom sam htjela potaknuti ljude da osvijeste tu dobrotu u sebi, da pronađu motivaciju za aktiviranje empatičnog, razumnog, ranjivog i snažnog dijela sebe, jer mislim kako živimo u toliko kompleksnim vremenima da nas kao pojedince, kao društvo, kao vrstu, može spasiti jedino dobrota.


 BestBook:  Dvadeset si godina, kako pišeš, mogla govoriti o svemu osim o sebi. Što te kočilo? Je li poezija bila saveznik u tom otvaranju prema svijetu? Što o sebi možeš reći poezijom, a bilo bi ti nemoguće izreći kao Mariji Dejanović, pred mikrofonom, bez stiha?
Riječ je o tome da jako volim promatrati. Kao dijete bila sam vrlo šutljiva, povučena. Više sam gledala svijet nego što sam se osjećala njegovim dijelom. Iz te pozicije zanimljivije mi je bilo dijeliti s drugima misli o onome što sam vidjela nego govoriti o sebi. Poslije me zainteresirao taj odnos onoga što jesam i onoga kako vidim stvari oko sebe. Jer i govor o drugima je, na kraju, dijelom govor o sebi. A opet, način na koji poimamo sebe djelomično je uvjetovan okolinom u kojoj živimo. Tako da sam se u novoj knjizi više fokusirala na taj osobni aspekt u procesu promatranja. Poezija je pritom definitivno saveznik u otvaranju prema svijetu, kao i svaka druga vrsta produktivne djelatnosti, jer kad stvaramo, mi cvjetamo i dajemo plodove. 

 | Author: Josip Regovic/PIXSELL Josip Regovic/PIXSELL

 BestBook:  Poznajemo te kao pjesnikinju, ali na ovogodišnjem si natječaju za Nagradu za dramski tekst ‘Marin Držić’ svojom dramom ‘Ne moraš više govoriti, svi su otišli’ osvojila treće mjesto. Što pronalaziš u dramskom, a da ga u poeziji nema? Što se dramom može bolje izraziti i kakvu introspekciju ona nudi?
Dramski tekst postavljanjem na pozornicu postaje neka vrsta javne rasprave. Kao takav, smatram ga idealnim medijem za eksplicitniji govor o društvenim problemima koji se pojavljuju u društvu kojeg smo dio. Također, u drami su, za razliku od poezije, prisutni zaokruženi subjekti, subjekti koje vidimo pred sobom, te njihovi odnosi, odnosno sukobi, s drugim ljudima. Zato drama, osim govora o društvu, omogućava prikazivanje i preispitivanje načina na koji se biva čovjekom. Ona omogućuje da arhetipski prikažete probleme koji muče pojedince danas. U dramskom tekstu, iz tih razloga, vrlo mi je važno pisati o današnjem čovjeku i o današnjem društvu. Želim prikazati ljude te naše vrline i mane, pokazati da unatoč tim manama zaslužujemo ljubav i da unatoč vrlinama zaslužujemo kritiku. A upravo zato što svatko zaslužuje poštovanje i ljubav, zaslužuje društvo u kojem se može odvijati život dostojan čovjeka. Mi danas takvo društvo nemamo. Do njega se može doći upravo kritikom koja poziva na djelovanje. Zato u dramskim tekstovima želim pokazati i neke neuralgične točke našeg društva i njihovo djelovanje na međuljudske odnose. Nakon tog dramskog prvijenca, nagrađenog ‘Držićem’, napisala sam još jedan dramski tekst, a trenutno pišem i treći. Zaljubila sam se u taj proces pisanja, koji mi omogućuje da u sto vrijeme govorim kroz više različitih ljudi, da budem posve mirna u toj razlomljenosti, unutarnjoj proturječnosti, i sad ga upoznajem. Mnogo pišem i još više čitam. Pisati dramske tekstove za mene je oslobađajući i katarzičan proces. Ujedno je to proces učenja i samospoznaje.


 BestBook:  Pišući o djetinjstvu, pišeš o Sisku, gradu toliko usamljenom da prihvati i vas, ‘iako i sebe jedva trpi’. Kakav je Sisak bio, u odnosu na ono što je danas, čak i ako zanemarimo posljedice nedavnog potresa? 
Sisak je grad pun talentiranih, ali samozatajnih ljudi, lijepe ali zagađene prirode i zapuštenih niskih zgrada koje ipak nude komociju kakvu veći gradovi ne nude. To je, u vrijeme mog odrastanja, bio grad bendova koji vježbaju u svojim garažama i pjesnika koji pišu u vlastitim sobama. Rijetko su ti talenti izlazili na svjetlo dana. Jednostavno nisu znali kako s periferije postati vidljivi u centru. Nisu imali nikoga da im kaže da su dovoljno dobri i da ima smisla nastavljati. To je, također, dok sam odrastala, bio grad u kojem su bez previše pompe obitavali glazbeni geniji poput pokojnog Jimija Kurfirsta i pokojnog Damira Kukuruzovića. Danas, koliko pratim, ima mnogo umjetničkih inicijativa koje su vrijedne, koje imaju što reći i koje će nedvojbeno kad-tad postati vidljivije i izvan granica Siska ili Hrvatske. Također ima primjera visokokvalitetnog institucionalnog djelovanja. Spomenula bih, recimo, izvrstan rad gradske galerije Striegl i sjajan underground rap kolektiv Green Hill Sisak, koji ne samo da imaju što reći nego i znaju kako to reći na zavidnoj produkcijskoj razini.

 | Author: Josip Regovic/PIXSELL Josip Regovic/PIXSELL

 BestBook:  Koliko je zapravo i ovaj sadašnji proces putovanja potaknut djetinjstvom, koliko je reminiscencija? Kažeš da ono što se dogodi na odmoru kao da se i nije dogodilo, pa se svaka rana čini manje dubokom – na putovanjima? 
Možda mi je zato što se nikad nisam u potpunosti vezala ni za jedan grad prije dvije godine bilo lakše otići. Iako me taj osjećaj da ne pripadam nikamo u djetinjstvu, kad smo se mnogo selili, zbunjivao, danas me taj osjećaj osnažuje i oslobađa. Kad puno putuješ, sve što se dogodilo na određenim mjestima počneš percipirati manje kao vlastite uspomene a više kao uspomene vezane za taj prostor. Kad se krećeš, lakše se distancirati i od dobrog i od lošeg što si doživio. Lakše je zaboravljati stvari koje su se dogodile i ne shvaćati ih previše osobno. Ne nosiš teret prijašnjih tuga niti se uzdižeš prijašnjim postignućima. To ti omogućuje da svoj centar tražiš u sebi a ne u vanjskoj potvrdi sebe. Ipak, iako se mijenjaš, uvijek si to ti, pa se tako i sva ta iskustva čine međusobno povezanima i na neki način te ipak tvore.


 BestBook:  Kažeš da je između odlazaka i dolazaka razlika u tebi. Što je drukčije? Danas, kažeš, odlaziš samo kad želiš i ostaješ koliko ti je potrebno. Što ti odlasci donose, čime dopunjuju ili obogaćuju tvoj identitet? Čini mi se da u zbirci ističeš podvojenost koju oni, ma koliko voljni bili, ostavljaju u osobi. Koliko su tebe raslojili? 
Odlazak je, kao i dolazak, kretanje s jednog mjesta u drugo. Kažem da je razlika u nama upravo zato što naša motivacija da odemo, naša percepcija tog procesa odlaska, čini neko putovanje odlaskom, a neko drugo povratkom. Prostoru je svejedno, čovjeku ne. Odlasci me, kao i dolasci, svakako obogaćuju. Užitak je upoznavati različite ljude, boraviti u drukčijem okruženju, i svakako takva vrsta kretanja nudi mnogo poticaja za pisanje. Tek kad se izdvojimo iz svog uobičajenog života u koji smo uronjeni, možemo polako početi saznavati više o tome kakav je to život i od čega se sastoji. Ipak, putovanja i umaraju, a i dragi ljudi nedostaju. To je ta podvojenost koju stvara život ispunjen čestim putovanjima. Ipak, i takva situacija može biti poticajna – ona omogućuje da se stvari sagledaju iz neke druge perspektive, a i da vidimo tko su ljudi koji nam najviše nedostaju, koja bismo mjesta voljeli opet posjetiti... Govorim, naravno, o voljnim putovanjima. Ekonomske migracije i izbjeglištvo mnogo su manje blagotvorni i to treba uvijek imati na umu kako ne bismo trivijalizirali iskustva mnogih ljudi koji su manje privilegirani od nas. 

 | Author: Josip Regovic/PIXSELL Josip Regovic/PIXSELL

 BestBook:  O sebi pišeš i kao o ‘djevojčici čudnog naglaska’, suptilno ističeš podvojenost. Koliko te ona i danas opterećuje, kako se danas promatraš? Posebno nakon preseljenja u Grčku, gdje više nisi ni djevojčica ni žena čudnog naglaska, no susrećeš li se s drugim problemima?
Drukčiji naglasak ili jezik nije nužno problem. To može biti i ljepota kulturnog bogatstva i raznolikosti. U internacionalnim kontekstima ne maskiram svoj naglasak ni svoje tvrdo slavensko ‘r’, ‘č’ i ‘š’. Ne oponašam britanski ili američki engleski jer bi to za mene trenutno bila neka vrsta lažnog predstavljanja. Moj naglasak i moj izgovor svjedoče o meni, mojoj kulturi i mojoj prošlosti i na njih sam ponosna kamo god odem. Ne mislim da smo mi kao kultura ništa bolji ili ništa lošiji od neke druge kulture. Zato mi nije ni pretjerano važno mimikrirati se među ostale ljude koje srećem. Tko želi slušati, slušat će moje riječi kakvim god one naglaskom bile posredovane.


 BestBook:  Koliko ti je, kao pjesnikinji, teško živjeti u okruženju stranog jezika? Što tvoja poezija dobiva, a što možda gubi, takvom životnom pozicijom? Zanimljivo mi je što neznanje jezika navodiš i kao malu osobnu pobjedu…
U Grčkoj je općenito vrlo lijepo živjeti. Velika većina Grka su ksenofili, imaju u svojoj kulturi vrlo snažan koncept gostoprimstva i bivanja dobrim domaćinom. A i općenito su ljubazniji i spremniji pomoći od ljudi koje sam sretala kod nas. Tako da sam vrlo rijetko nailazila na slučajeve da ikome smeta da sa mnom mora razgovarati na engleskom. U međuvremenu sam i ja počela malo učiti grčki, pa polako počinjem na tom jeziku razgovarati s ljudima. Stih u kojem navodim neznanje jezika kao malu osobnu pobjedu sugerira da čak i u poziciji kad smo posve u nemogućnosti razumjeti o čemu govore ljudi oko nas, pa smo na neki način isključeni iz društvene situacije u kojoj smo se zatekli, ipak postoji, u toj izdvojenosti, određena količina moći. Recimo, ako ne razumijem jezik ljudi oko sebe, oni ne mogu na mene utjecati govorom na način na koji mogu jedni na druge. Otporna sam na, recimo, medijsku propagandu jer vijesti ne razumijem. Otporna sam na dobacivanje muškaraca na ulici jer ne znam što su mi rekli. Ako netko želi uspješno komunicirati sa mnom, mora promijeniti svoju ustaljenu praksu, mora mi se obratiti na nekom jeziku koji razumijem. Tu se, dakle, očituje zrnce moći Drugog – čak i ako mi netko želi reći da se u Grčkoj treba govoriti grčki, morat će mi to reći na engleskom i tako izgubiti dio svoje moći. 

 | Author: Josip Regovic/PIXSELL Josip Regovic/PIXSELL

 BestBook:  Ne možeš zaliječiti ranu ako je prije toga ne očistiš, kažeš u pjesmi ‘Nitroglicerin’. No i čišćenje, kao i nitroglicerin, može imati dvojaku, kako pozitivnu tako i vrlo negativnu primjenu ili primjesu u svojem značenju. Je li za tebe poezija čišćenje i što njome čistiš?
Poezija jest neka vrsta čišćenja. Da biste napisali dobru pjesmu, morate pročistiti svoj glas, nabrusiti svoje receptore kojima primate ono oko sebe, kako biste razlučili bitno od nebitnog. Zatim, treba pročistiti i samu pjesmu – naglasiti literarnost, napraviti je više poezijom, a manje nekom drugom vrstom teksta. To je čišćenje strog i poman posao, usamljen i apsolutno iskren. To je brisanje onih dijelova koji, koliko god nam bili dragi, nisu u službi višeg cilja – postizanja estetske kvalitete teksta. Kad je knjiga gotova, ona, ako je dobra, čisti ljude koji je čitaju i čisti svijet u koji je puštena. Neke od knjiga koje najviše volim imaju upravo takvo djelovanje na mene.


 BestBook:  Naposljetku, u pjesmi ‘Praznovjerje’ kažeš da sebi uvijek pridajemo previše ili premalo moći, previše ili premalo važnosti. Postoji li sredina i je li to, bivanje u stanju ‘previše’ ili ‘premalo’, prokletstvo ljudskog stanja? Gdje u toj igri, u odnosu na praznovjerje, stoji religija, odnosno vjerovanje?
Svi katkad u onome izvan sebe tražimo izlike za vlastite propuste, ili, ako ne vjerujemo dovoljno u sebe, u nečemu drugome vidimo uzroke vlastitih postignuća. To su sve obrambeni mehanizmi. Svakodnevica nam se učini teškom ili bezizlaznom, pa poželimo da nas netko spasi. Onda, kad nam se dogodi i nešto dobro, osjećamo se previše bespomoćnima da to pripišemo sebi. To je loše jer nas sabotira. Ne daje nam samopouzdanje potrebno da se izvučemo iz teških situacija, stvara neku vrstu pesimizma. U isto vrijeme, sprečava nas da preuzmemo odgovornost za neke loše stvari koje smo možda napravili. Sredina je, za mene, biti objektivan prema vlastitim prednostima i manama te svoje prednosti koristiti na dobrobit sebe i drugih, a mane popravljati, pazeći da njima ne štetimo sebi ni drugima. Ne biti ni pretjerano hvalisav ni pretjerano samozatajan. Mislim da praznovjerje nema veze s religijom nego s manjkom snage da se suočimo sa stvarima koje utječu na naš život. Praznovjerje vidim kao način na koji ljudi pokušavaju objasniti stvari koje im se događaju, a da ne otkriju njihov pravi uzrok. Važna su pitanja ‘Što je to?’ i ‘Zašto?’. A mislim da nas književnost, čak i kad ne nudi odgovore, podsjeća da ta pitanja uvijek iznova postavljamo.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.