Iako već neko vrijeme u Hrvatskoj ne živi, Marija Dejanović (1992) jedna je od najvažnijih predstavnica mlađe generacije hrvatskih pjesnikinja, snažan i autentičan glas prepoznat i izvan usko skrojenih domaćih, pa i malo širih regionalnih granica. Pjesnički rukopis “Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur)” našao se 2015. u polufinalu nagrade “Goran”, a nagradom “Goran” za mlade pjesnike tri je godine kasnije nagrađen rukopis njezine zbirke “Etika kruha i konja”. Iste je godine za “Središnji god” nagrađena Nagradom “Zdravko Pucak”, a njezin dramski tekst “Ne moramo više govoriti, svi su otišli” dobio je Nagradu “Marin Držić” za 2020. Danas živi i radi u Grčkoj, pa je i njezina poezija isprepletena motivima odlazaka i dolazaka, ali nikad nužno i povratka nego prije nadgradnje vlastitog, stvarnog i literarnog, bića. Tom se tematikom bavi i u novoj zbirci poezije, izravnom povodu našem razgovoru.
208
prikaza
Više sam gledala svijet nego što sam se osjećala njegovim dijelom
1/6
‘Nikad se nisam u potpunosti vezala ni za jedan grad, prije dvije godine bilo je lakše otići. Iako me taj osjećaj da ne pripadam nikamo u djetinjstvu, kad smo se mnogo selili, zbunjivao, danas me taj osjećaj osnažuje...
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
