Komunistička propaganda je optužila savezničke snage za širenje pošasti, no zapovjednik snaga UN-a u Koreji osudio je širenje "namjernih laži".
Olson je istodobno bio suradnik nedavno osnovane CIA na Projektu Artičoka. CIA je istraživala mogućnosti primjene droga i bolesti pri ispitivanju i mučenju. Amerikom je tad vladala antikomunistička histerija, a javnost je bila zaokupljena slučajem bračnog para Rosenberg, koji je špijunirao za Ruse. Olsonov šef je bio Sidney Gottlieb, špijunski kemičar, koji je kasnije postao poznat po planovima atentata na Fidela Castra, kongoškog vođu Lumumbu, kao i projekt MKUltra.
Godine 1953. Olson je zatražio otkaz kako bi "svoj život mogao posvetiti nečemu drugom". Prema izvješćima CIA-e, upućen je u New York na procjenu zbog rastrojenosti. Tamo je posjetio doktora za kojeg se ispostavilo da je bio alergolog i njegov bivši kolega iz Fort Detricka. Potom je Olson nađen mrtav "nakon pada ili skoka" iz svoje sobe na desetom katu. Obitelj je prihvatila to objašnjenje, po riječima sina "iz straha da ne sazna prava istina".
Dva desetljeća kasnije kongresna istraga potaknuta aferom Watergate je 1975. otkrila da je najmanje jedan znanstvenik prije navodnog samoubojstva doziran LSD-om u eksperimentu. Jedan od novinara prepoznao je u tome Olsona i prisilio je njegovu obitelj da održi konferenciju za novinare ("vi ste vjerojatno najmanje znatiželjna obitelj u Americi"). Olsonovi su zahtijevali istinu, a ubrzo su pozvani u Ovalni ured, gdje im se osobno ispričao predsjednik Gerald Ford, što je bio potpuni presedan.
Pravi cilj isprike bio je navesti obitelj da odštetu riješi preko posebne zakonske uredbe, a ne preko tužbe koja bi mogla rezultirati sudskim otpečaćivanjem državnih tajni. Ova se ideja pripisuje Fordovu novoimenovanome ministru obrane Donaldu Rumsfeldu te čelniku kabineta Dicku Cheneyu (oba su tad bili najmlađe osobe ikad imenovane na to mjesto). Obitelji je obećano milijun dolara odštete, a postupno je shvatila da ih je vlada nadmudrila pričom o slučajnom trovanju LSD-om.
Borbu za istinu do današnjih dana nastavlja Olsonov najstariji sin Eric Olson. Uspio je 1994. ishoditi obdukciju tijela, koja je uputila na moguće tragove nasilja prije smrti. Olson optužuje vladu SAD-a za ubojstvo njegova oca jer je otkrio da SAD koristi biološka oružja nad zatvorenicima u Norveškoj i Zapadnoj Njemačkoj. Ova priča poslužila je kao inspiracija poznatom redatelju Errolu Morrisu (nagrađenom Oscarom 2003. za dokumentarac "Magla rata") za snimanje šestodijelne dokudrame.
Priča je ponovno utonula u zaborav jer je dokudrama kritizirana zbog predugog trajanja i plitkog pristupa. Iako ostaju mnoge nepoznanice o Olsonovoj smrti, vrijedi spomenuti da nije bio jedini član Fort Detricka koji je bio zabrinut biološkim ratovanjem. Theodor Rosebury (otac oralne mikrobiologije) odmah nakon kraja rata počeo je napadati moguću vojnu uporabu, objavivši o tome knjigu upozorenja 1949.
Jedan od otkrivača glasničke RNA, Matthew Stanley Meselson, uspio je izboriti od Nixonove vlade da se između 1969. i 1972. službeno odrekne razvoja biološkog oružja. Kako se biološka oružja često nazivaju "nuklearno oružje za siromašne", lakše bi se proširila svijetom, a posljedice njihove uporabe izvan granica. Fort Detrick nastavio je mirnodopska istraživanja, pa je, primjerice, 1989. uspješno identificirao virus ebole.
Usporedbe radi, Sovjetski Savez imao je slične programe, a nakon što je 1972. potpisao konvenciju o zabrani bioloških oružja, pojačao je svoje biološke vojne programe poznate pod kolektivnim nazivom Biopreparat (što je devedesetih javnosti otkrio Boris Jeljcin). Zbog toga je opravdana sumnja mnogih analitičara da američka vlada i dalje ima program istraživanja bioloških oružja koji je potrebno zaštiti od svake istrage.
Brojni analitičari vjeruju da je istina o smrti Franka Olsona osuđena na trajni limb poricanja i manjka dokaza. U prilog tome govori sudska odluka iz 2013. kojom su odbijeni zahtjevi za daljnjom istragom i deklasifikacijom dokumenata o Olsonovoj smrti, citirajući nagodbu vlade i obitelji iz 1976.
Nagrađivani američki novinar Seymour Hersh (poznat po razotkrivanju masakra sela Mai Lai u Vijetnamskom ratu te zlostavljanja zatvorenika u iračkom zatvoru Abu Ghraib) u dokumentarcu je 2017. ustvrdio da iz pouzdanih izvora zna da je Olson pogubljen.
Njegova smrt bila je dio programa prepoznavanja i eliminiranja rizičnih disidenata, no ne može pružiti činjenice o tome da zaštiti svoj izvor. Riječima jednog od odvjetnika Olsonovih, američku vladu može se uspješno optužiti samo za smrt iz nehaja, ne i za egzekuciju svojih građana.
