Ovu godinu Marija Sekelez, glumica i ravnateljica Kazališta za djecu Žar ptica sigurno će još dugo pamtiti. U veljači, dan prije no što je trebala proslaviti 65. rođendan, spremala se prijateljici na ručak, kad je u svom stanu nezgodno pala i slomila kuk.
Tek prošli tjedan završila je s rehabilitacijama, a još se pri hodu pomaže štakom. Budući da je prije mjesec dana drugi put u životu dobila nagradu Grada Zagreba za kazališnu djelatnost, ne napušta je optimizam.
Kad je vidjela svoju fotografiju iz 1972. godine s naslovnice tada najčitanije novine VUS - Vjesnik u srijedu, prasnula je u smijeh:
"A vidi mene na stijeni, kako sam se namjestila! Pa gdje ste samo našli tu fotografiju?"
Odmah se prisjetila svog prvog Splitskog ljeta na kojem je, kao 22-godišnjakinja, odigrala manju ulogu s još nekoliko tada mladih glumica, koje je na plaži redom slikao splitski fotograf Alfons Šodan.
"Ma kakvo uživanje? Nisam noćima mogla spavati od straha da novine ne dođu u ruke mojoj mami! Da je to vidjela, vjerojatno bi me s pozornice odvukla ravno kući!", prisjeća se Marija Sekelez, koja je upisala glumu unatoč protivljenju roditelja.
Iako je rođena u Vukovaru, odrasla je i školovala se u Splitu, gdje su joj roditelji živjeli prvih godina braka. Njihovo poznanstvo i ljubav, kako kaže Marija, prava je filmska priča:
"Tata je s didom kao mladić otišao u Prag i bio tamo gastarbajter. Djed je radio i dobro zarađivao, a tata se provodio, bio je pravi šminker. Vratio se u rodni Lovreć i krenuo vlakom u Vukovar, u posjet prijateljima, a mama, koja je iz Šestanovca, našla se s njim u kupeu jer je išla u posjet bratu. Bila je to ljubav na prvi pogled i nakon mjesec dana su se vjenčali. Budući da su mu njegovi roditelji namijenili drugu djevojku - dotaricu, oduzeli su mu svu pokretnu imovinu, tako da se tata oženio u tuđem odijelu. Otišao je u vojsku, a mama je živjela u potpunoj neimaštini u Vukovaru i čekala ga da se vrati. Dvije godine poslije rodila im se prva kćer. Budući da su se obje babe zvale Mare, bilo je logično da se i prva kćer zove Marija, no kuma je pred svećenikom ispalila da će se dijete zvati Lovorka."
"I tako sam dobila dva imena", kaže Marija koja se nedugo nakon rođenja s roditeljima vratila u Dalmaciju.
U osnovnoj i srednjoj školi bila je izvrsna učenica, ali je mama inzistirala da starija kćer stekne konkretno zvanje.
Tako je Marija završila školu za zdravstvene tehničare laboratorijskog smjera, a kad je trebalo upisati fakultet, umjesto medicine, prevagnula je sklonost jezicima, pa je na Filozofskom fakultetu upisala komparativnu književnost i češki jezik, ali je istodobno otišla i na Akademiju dramske umjetnosti.
"Išla sam u Splitu na Tribinu mladih koju je vodila ugledna pedagoginja Milka Barać. Tu su stasali svi koji su u Splitu nešto značili - od Jakše Fiamenga, Olivera Dragojevića, Žarka Radića, do Luke Paljetka, Đurđice Barlović i Aljoše… Pomalo sam preko ljeta počela statirati u HNK, pa sam tako zavoljela glumu i počela se pripremati za Akademiju. Kad sam to rekla mami, ona mi je odgovorila: ’Podržat ću te u svakoj tvojoj odluci, ali ako odeš na glumu, ne dam ti ni pare!’ I tako je i bilo. Srećom dobila sam stipendiju i na kraju diplomirala prije roka, a na Filozofskom dogurala do apsolventice."
Bile su to ‘70-te godine, kad se u kazalištima teško dolazilo do stalnog angažmana i radnog odnosa. Ipak, prve uloge dobila je u zagrebačkom Teatru &td. Umjesto Vlaste Knezović, koja se razboljela nakon stotinjak izvedbi, dobila je ulogu u kultnoj ‘Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja’.
"U to vrijeme spasio me &td zahvaljujući kojem sam uspjela preživjeti. Zaigrala sam u mnogo predstava, a jedna od posljednjih je bila Zlatka Boureka prema tekstu ‘Hamlet’ Toma Stopparda s kojom smo obišli 40-ak festivala po cijelom svijetu. Uglavnom, 30 godina bila sam slobodnjak i nisam imala nikakvu materijalnu sigurnost, niti primila plaću."
Svejedno, i danas je starija publika pamti i po televizijskoj ulozi u krimi-serijalu “Timothy Tatcher & Cat” za kojim je publika ludovala:
"Seriju je režirao veliki redatelj Branko Bauer, a scenarij je napisao pokojni genijalni književnik, novinar i komediograf Nenad Brixy čiji je pseudonim bio Timothy Tatcher. Bio je to lik jednog pomalo smotanog istražitelja, a ja sam igrala njegovu pomoćnicu koja mu pomaže u istragama. Svaka epizoda ne bi bila dorečena, pa su gledatelji morali pogađati tko je ubojica, a onda su se dijelile i nagrade. Serijal je bio nevjerojatno gledan i mi smo proputovali s njim cijelu Jugoslaviju. No u to vrijeme glumila sam u ‘Mrduši Donjoj’ i sebe sam doživljavala kao ozbiljnu kazališnu glumicu, heroinu i zbog ove uloge mi je bilo neugodno jer mi se činilo da nije na mojoj razini. A kad danas gledam, bila sam zapravo bedasta! Sjećam se da je pokrovitelj serije bio Amaro pa su mi čak nudili da snimim i TV reklamu, što sam, iako sam bila sirotinja, s gnušanjem odbila. U to vrijeme snimanje reklama je bilo sramota za svakog glumca - a pogledajte danas…", govori smijući se Marija Sekelez.
Kako kaže, upravo ju je status slobodnjaka natjerao da neprestano nešto radi, a publika zasigurno pamti i njezinu ulogu u “Kapelskim kresovima” i desetak filmova, ali i monodramama s kojima je obišla cijelu Hrvatsku ali i svijet.
Neke od njih su “Tebi, moja Dolores”, “Večernja zvijezda”, “Uzmi me takvu kakva jesam” prema tekstu književnice Vesne Krmpotić, do “Isadore ili prve bosonoge plesačice”, do “Majstorske klase Marije Callas”, do predstave “Diva” kojom je prije četiri godine proslavila 35. godišnjicu rada.
Tijekom ‘90-ih, zahvaljujući tadašnjem direktoru programa Mirku Liliću, počela je raditi na HTV-u. Pokrenula je tijekom rata dokumentarni serijal “Dok nam živo srce bije” i snimila tri dokumentarna filma.
Ipak, 2000. godine odlučila se vratiti u kazalište. Ali više ne kao glumica nego kao ravnateljica Kazališta Žar ptica u Bijeničkoj ulici.
"Kad sam preuzela kuću, novinari su me zafrkavali da to nije kazalište, da je to ‘produžetak groblja’ jer je nedaleko od Mirogoja. Zgrada je bila zapuštena, devastirana, trebalo ga je obnoviti, ne samo u smislu građevinskih radova, nego i u programskom smislu", kaže Marija Sekelez, u čijih je dosadašnjih 15 godina rada ovo kazalište posjetilo 720 tisuća djece i njihovih roditelja.
Danas ovo kazalište ima 20 zaposlenih, najmanje u Zagrebu, a kako kaže, imaju isti broj predstava i premijera kao i svaka druga kazališna kuća:
"Imamo jako mali pogon i dokazala sam da je to dovoljno da kazalište funkcionira normalno. Uložili smo nevjerojatni trud da se nametnemo i da privučemo publiku. Tri godine radili smo dan i noć. I na kraju uspjeli. Danas godišnje odigramo i po 300 predstava, a mogu se pohvaliti da su na našoj pozornici igrale prave glumačke veličine poput Pere Kvrgića, Marije Kohn, Nade Subotić, Ane Karić, Biserke Ipše, Branke Cvitković, Ota Levaja, Krune Šarića, Svena Šestaka, do desetaka mladih glumaca."
Nagrađeni su s 80-ak nagrada i čak pet nagrada hrvatskog glumišta što nije uspjelo ni jednoj drugoj kazališnoj kući u Hrvatskoj. Danas kaže da suosjeća s mladim glumcima koji već generacijama imaju isti problem, a to je da nemaju gdje igrati i pokazati svoj talent i znanje:
"To je za glumca silno frustrirajuće. Sve čekam da se pojavi neki novi mladi Gavella, da ih okupi i da im da prigodu. Osjećam tu njihovu silnu neispucanu energiju, s kojom bi se dalo napraviti fantastičnih stvari", smatra ona.
Iako joj do mirovine ostje još samo godinu dana staža, ne napušta je elan kad govori o svojoj kazališnoj kući:
"Kad sam slomila kuk, dva sam sata čekala Hitnu pomoć jer se nisam mogla dočepati telefona. Ležala sam na podu u bolovima i uz silne muke, nakon sat vremena došla sam nekako do mobitela i nazvala sestru, a onda sam čekala da ona dođe kući i da dočekamo liječnike. Bilo je strašno. Ležala sam mjesec dana u bolnici, ali svaki dan su mi donosili papire i ja sam računalom i telefonski obavljala svoje dužnosti, a kazalište je i bez mene funkcioniralo savršeno, na što sam posebno ponosna", kaže Marija koju u tom poslu najviše opterećuje – kako kaže – “papirologija”, a najviše uživa u radu s glumcima.
U svom mandatu koji traje već 15 godina, pokrenula je 2001. godine natjecateljski ‘Naj, naj, naj festival’ koji je 2007. postao međunarodni, ali su sve ulaznice besplatne, pa je postao jedan od važnijih dječjih manifestacija.
Ujedno svake godine organizira i predstave za prvoškolce, te još niz predstava tijekom školskih praznika pod nazivom “Nema zime u Žar ptici”, za one koji ostaju u Zagrebu.
Iako će iduće godine u mirovinu, ne boji se da će joj biti dosadno jer kako kaže, već odavno ima planove i ideje za nove projekte.
