Oliver Frljić (39), najradikalniji i najproduktivniji hrvatski redatelj, te intendant riječkog HNK Ivana pl. Zajca, ponovno je u posljednja dva tjedna skrenuo pozornost javnosti na sebe i riječki HNK Ivana pl. Zajca.
Na otvorenju Riječkih ljetnih noći priredio je performans “Otkaz Frljiću i Blaževiću” i tom su prigodom taj dvojac gađali jajima, a riječkog pročelnika za kulturu izudarali, a zatim je priredio vrlo polemičnu premijeru “Trilogije o hrvatskom fašizmu”, gdje se iznimno oštro kritiziraju svi “fašizmi”” hrvatske politike i kulture.
Frljić je rođen u Travniku, treći četvrti razred srednje škole proveo je u Splitu, a uz režiju diplomirao je i religijsku kulturu.
O njemu postoje podvojena mišljenja: jedni ga smatraju fenomenalnim angažiranim redateljem, koji se s punim pravom bavi pitanjem žrtve i odgovornosti za nesankcionirane zločine u ratu i koji je našao ključ za politički teatar u našem vremenu, a drugi drskim kazališnim provokatorom bez realnog pokrića.
Ne trebamo se složiti s njegovom kazališnom poetikom ili političkim svjetonazorom, ali mu moramo priznati nevjerojatno pamćenje i hrabrost da skreše u lice sve ono što nitko ne želi čuti.
Tako je svima u regiji sprašio istinu u lice, izazvavši bijes, otpor i cenzuru. U zabranjenim “Bakhama” u splitskom HNK-u progovorio je o zločinima u Lori, u “Zoranu Đinđiću” u beogradskom Ateljeu 2012 prozvao je Srbe za ubijanje po Hrvatskoj i Bosni, a na kraju i za ubojstvo vlastitog premijera, a u autorskom projektu “25.671” u Kranju skupljao je novac za “otpisane”, ljude koji su 1991. ostali bez državljanstva i onda taj novac uplaćivao u državni proračun.
Frljić ni danas ne posustaje. U Rijeci priprema novi projekt o Ljubiši Ristiću, a radi i na predstavi “Estetika otpora”, koja će biti izvedena u Berlinu.
Otkako ste prošle godine zajedno s Marinom Blaževićem sjeli na čelo uprave riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca stječe se dojam da je javnost više pozornosti posvećivala vašim vanjskim kazališnim akcijama nego predstavama, optužujući vas za razne krimene, od izrugivanja branitelja do čak povrede ugleda RH. Koliko vas to destimulira?
Bilo bi zanimljivo napraviti anketu među najostrašćenijim kritičarima onoga što se radi u riječkom HNK i vidjeti koliko su puta, ako uopće jesu, stupili u Thalijin hram otkako smo ga kolega Blažević i ja preuzeli. Za mene ne postoji razlika - ni estetska, ni politička - između predstava i kazališnih akcija. U pitanju nije forma nego ono što se proizvodi kao društveni učinak. A proizvodi se, hvala na pitanju, jako mnogo. Mnogo više od onoga što su sva institucionalna kazališta u Hrvatskoj uspjela proizvesti u posljednjih 25 godina. Naravno da će u toj situaciji domaća kazališna malograđanština, pogubljena u vremenu i prostoru, nostalgično sliniti nad formama koje su funkcionirale u K und K kontekstu i u zamjeni teza ih proglasiti važnijim od kazališta koje doista ima nešto za reći o društveno-političkoj stvarnosti u kojoj živimo, a bogami i isprovocirati tu i takvu stvarnost da pokaže što se doista krije ispod njezine demokratske obrazine.
Od početka intendanture krenuli ste s provokativnom performerskom komunikacijom s javnošću, od vješanja zastave LGBT zajednice i raznih transparenata i fotografija, primjerice, Bojana Glavaševića, na pročelje zgrade do tzv. šatorizacije prostora uoči premijere ‘Životinjske farme’. Što je temelj takve vrste komunikacije s javnošću u kojoj se zgrada HNK pretvara u oglasnu ploču za političke poruke?
Što se tiče komunikacije s javnošću, uz programe koje radimo u zgradi, učinilo nam se zanimljivim koristiti i samo zgradu, u kombinaciji s malograđanskim shvaćanjem što bi nacionalno kazalište trebalo biti, kao još jedan izvedbeni prostor. Pokazalo se da ta stvar izvrsno funkcionira, pa je naš teatar iznenada zainteresiralo i one koji u njega nikad nisu nogom kročili.
Svojim akcijama i potezima, a posebno predstavom ‘Hrvatsko glumište’, izazvali ste kritike i bijes nekih od uglednijih hrvatskih kulturnjaka, od Slobodna Šnajdera, S. P. Novaka i drugih, čije ste fotografije stavili na stražnje strane gaća glumaca, a sve je kulminiralo osnivanjem Facebook grupe ‘Otkaz Frljiću i Blaževiću - Za dignitet HNK Ivana pl. Zajca’ na kojima se vodi užarena polemika za i protiv Frljića. Mislite li da su svi oni zaista najviše pogođeni politizacijom riječkog kazališta ili je u pitanju nešto drugo?
Posljednja izvedba ‘Hrvatskog glumišta’, u kojoj se od pranja izblijedjeli likovi uvaženih članova naše kazališne zajednice gotovo nisu vidjeli, pokazala je kolika je u ovom kontekstu irelevantnost svih tih povrijeđenih ega, koji su cijelu priču o ovoj predstavi sveli na minornu činjenicu da su svojim likom prekrili genitalije ili stražnjice glumaca - kako je već kome zapalo. ‘Hrvatsko glumište’ bez problema funkcionira i bez predstavnika domaće kazališne močvare, i to su jasno pokazale tri izvedbe u sklopu ‘Trilogije o hrvatskom fašizmu’ koju su gledali i inozemni gosti koji nemaju pojma tko su Slobodan Šnajder ili S. P. Novak. Na Facebook grupi koju ste spomenuli, a koja se vrlo brzo pretvorila u prostor nesankcioniranoga govora mržnje protiv nove uprave, participirali su i naši uvaženi sveučilišni profesori: Darko Gašparović i Snježana Banović, te novopečeni intimus predsjednice Grabar-Kitarović, Vitomira Lončar. Nitko od njih se nijednom riječju nije ogradio od svog šovinizma koji je protekao kroz ovu Facebook kanalizaciju nego su se u istom ponašali kao u prirodnom okružju. Svi ovi ljudi su prije svega ljutiti jer kroz naše kazalište nisu uspjeli realizirati neke vrlo privatne interese. Lončar i Banović nam nisu uspjele prodati svoju studentsku produkciju ‘Momci na brod’, iako je bilo dogovoreno da gostuje besplatno. Gašparović sam zna što je od nas tražio i nije dobio.
Državna revizija je potvrdila dug od 4,2 milijuna kuna u riječkom HNK-u, koji je napravila prethodna uprava na čelu s intendanticom Nadom Matošević. Je li taj dug nastao najviše zbog visokih honorara i hoćete li ga uspjeti sanirati do kraja mandata?
Zbog čega je dug nastao najbolje se može vidjeti u Izvješću Državne revizije za 2013. godinu. Dokument je javan i ako netko želi napraviti ozbiljnu analizu, ništa ga ne priječi. Hoćemo li dug uspjeti sanirati, ovisi o mnogo faktora, ali se od prvog dana, kad smo doznali za više od milijun kuna neevidentiranih autorskih honorara, radi na tome. Uz saniranje duga, mi moramo raditi i na mnogo drugih stvari - na novoj sistematizaciji, donošenju cijelog niza internih akata čije nepostojanje je stvorilo pretpostavku za mnogo nepravilnosti koje je evidentirala Državna revizija... Da ne zaboravim - u svemu tome moramo realizirati i umjetnički program. Netko je nedavno postavio divno pitanje: ‘Zašto branitelji nisu došli prosvjedovati ispred riječkog HNK kad je otkriveno koliki dug je ostavila prethodna uprava?’
Prije dva tjedna je u Rijeci premijerno izvedena ‘Trilogija o hrvatskom fašizmu’ u kojoj ste spojili svoje tri predstave ‘Bakhe’, ‘Aleksandra Zec’ i ‘Hrvatsko glumište’, u kojoj se bavite temom zločina i žrtve. Koja je osnovna poruka i pouka te politički izazovne predstave?
‘Trilogijom’ smo htjeli upozoriti na kontinuitet službenoga i neslužbenoga negiranja zločina koje je u ratu počinila hrvatska strana, kao i na šutnju kazališne zajednice o tome. To famozno hrvatsko glumište nikada nije smoglo snage da javno osudi stvari koje su bile općepoznate - od ubojstva članova obitelji Zec, preko zlostavljanja i ubijanja civila u Lori, osnivanja logora za Bošnjake u zapadnoj Hercegovini, ubojstava u Pakračkoj poljani, rušenja Starog mosta, masakra u Ahmićima... Ali je zato imalo snage i želuca da 1997., kad su sve svinjarije Tuđmanova režima bile manje-više poznate, nastupi u proslavi njegova rođendana čime je potvrdilo svoju ulizničku narav - svijetla tradicija koju ovih dana u slučaju nove predsjednice nastavljaju Vitomira Lončar i Anja Šovagović-Despot.
Možete li na temelju ‘Trilogije...’, posebnog ‘Hrvatskog glumišta’, u kojem govorite o kulturnom zločinu zagrebačkog kazališta u ‘90-ima, objasniti kako vidite ulogu kazališta u našem društvu? Odnosno, zašto koristite zgrade kazališta kao političke govornice s kojih kritizirate društvo i dijelite šamare zločincima iz devedesetih, koji nisu procesuirani?
Kazalište za mene nije politička govornica jer bih, da mi politička govornica treba, otišao u politiku i ne bih se bavio ovim čime se bavim. Teatar je kompleksan organizam koji određenim sadržajima daje drugu vrijednost od one koju imaju u svom primarnom kontekstu. Toliko zna svaki srednjoškolac koji je čuo za Marcela Duchampa. Naravno, u kazalištu koje radim nije riječ samo o jednostavnoj rekontekstualizaciji određenih sadržaja. Postoji cijeli niz formalnih rješenja koja se naslanjaju na tradiciju političkog teatra - bilo da je afirmiraju ili kritički propituju. Za većinu naše kazališne kritike ta formalna i metakazališna narav ostaje nevidljiva. Njihov jedini recepcijski napor se manifestira u želji da ono što radim svedu na bombastičan naslov i eventualno daju deskripciju onoga što su vidjeli - s pokojim komentarom, negativnim ili pozitivnim, ovisno o ideološkim premisama s kojih nastupaju. To je s jedne strane dobro jer mi politički sadržaji omogućuju da se nesmetano bavim formalnim pitanjima koja me zanimaju. S druge strane je loše jer u većini slučajeva govori o nepismenosti naše kazališne kritike. Od jednog gospodina sam na razgovoru ‘Kazalište i fašizam’ doživio mnogo ozbiljniju analizu onoga što se radi u Zajcu i na Zajcu od onoga što se o istom od 1. rujna naovamo pisalo i govorilo u javnom prostoru. Zar je moguće da jedan pasionirani kazališni gledatelj može bolje razumjeti što se u riječkom HNK radi od onih kojima je to vokacija?
Neke vaše predstave bile su zabranjene, kao ‘Bakhe’ u Splitu, a druge poput ‘Proklet bio izdajica svoje domovine’ u SMG, ‘Pisma iz 1920’ u Zenici i ‘Zoran Đinđić’ u beogradskom Ateljeu 2012, te autorski projekt ‘25.671’ u Kranju izazvale su burne reakcije. Je li razočaranje u funkcioniranje pravnih država i demokraciju vaš glavni pokretač za bavljenje takvim temama o kojima se u službenoj politici ili sudstvu još ne govori glasno?
Više sam puta rekao da kazalište mora preuzeti fukcije koje bi u nekim normalnim okolnostima obavljale državne institucije. Ako zločini nisu procesuirani jer većina društva i institucija nisu vidjeli ništa loše u ubijanju sugrađana ‘pogrešnih’ krvnih zrnaca, onda je zadaća kazališta da barem simbolički osudi ono što je već izbjeglo pravnu sankciju. Kazalište treba postati prostor izvedbene memorializacije onoga što je prepušteno službenom zaboravu.
Je li publika spremna, bez obzira na to je li riječ o Hrvatskoj ili Srbiji, da čuje poruke koje im šaljete u predstavama? Naime, prijete vam, kritiziraju vas...
Publika se ponaša onako kako je prošlih 20 godina programirana da se ponaša. Mržnja i isključivost su operativni sustav koji koristi većina građana društava nastalih raspadom Jugoslavije. U tom kontekstu nije neočekivano da iznošenje općepoznatih činjenica motivira nekoga da mi zaprijeti smrću ili najavi da će me fizički napasti. Naravno, tu trebamo, barem u hrvatskom kontekstu, najviše zahvaliti HDZ-u što je vratio praksu lova na politički nepodobne vještice iz ‘90-ih. Ta stranka, uostalom, nikad nije mogla funkcionirati bez proizvodnje unutrašnjih neprijatelja, što najbolje pokazuje njezinu političku jalovost. Ako HDZ bude doista želio dosljedno provoditi lustraciju zbog suradnje s bivšim režimom, mora se pripremiti na samoraspuštanje.
Kritični ste i prema Crkvi, a to ste dokazali, među ostalim, odlaskom iz projekta u Gavelli, nakon što je tadašnja uprava povukla tobože kontroverzni plakat za Matanićeve ‘Fine mrtve djevojke’. Kako iz današnje perspektive gledate na taj događaj i kako vidite današnju Crkvu s pedofilskim skandalima?
Postavio bih pitanje Đuri Glogoškom i Josipu Klemmu kad će postaviti šator ispred katedrale i protestirati tražeći smjenu Bozanića koji nije sankcionirao pedofilske skandale u Katoličkoj crkvi. Podsjetit ću ih da je zagrebački župnik Ivan Čuček 2005. pravomoćno osuđen zbog 16 kaznenih djela bludnih radnji nad desetogodišnjim djevojčicama, a Kaptol mu je dopustio da misu služi prije nego što mu je istekla uvjetna kazna zatvora s rokom kušnje od tri godine. Podsjetio bih i na slučaj župnika Franje Jurčevića, kojeg je Županijski sud u Rijeci osudio zbog diskriminacije i homofobije na njegovu blogu zupnik. blog.hr, te mu zabranio da na njemu piše, a koji se nedavno opet aktivirao napadajući Tamaru Opačić zbog studije ’Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014.’.
Za vašu karijeru redatelja značajan je bio i ‘Kukavičluk’ u Subotici, koji se bavi temom srebreničkog masakra, i koji su kritičari proglasili kazališnim događajem sezone u Srbiji. Jednom ste izjavili da ste tom predstavom pokušali objasniti važnost kolektivne odgovornosti jer njeno negiranje predstavlja kukavičluk. Možete li to pojasniti?
Kako sam započeo rad na predstavi ‘Kompleks Ristić’, mnogi su se sjetili te predstave iz Subotice. Nju glumci završavaju nabrajanjem imena srebreničkih žrtava koja su naučili napamet, dok im istodobno oko vrata vise table s imenima najprominentnijih članova KPGT-a. Svatko je navedenu scenu slobodan interpretirati kako želi, ali moja ideja je bila jukstaponiranje imena onih koji su izbrisani u dva radikalno različita konteksta. Kod jednih se dogodilo dvostruko brisanje - likvidirani su u najvećem etničkom čišćenju na ovim prostorima, a u zemlji najzaslužnijoj za to brisanje su i službeno izbrisani iz kolektivnog sjećanja. Kao nositelje sjećanja na ove izbrisane stavio sam KPGTovce, nekadašnje nositelje ideje jedinstvenoga jugoslovenskoga kulturnog prostora koja je izbrisana iz službenih kazališnih historiografija, ali i biografija onih koji su se htjeli prilagoditi novim društveno-političkim okvirima. Naravno, to brisanje je nemoguće ne dovesti u vezu s Ristićevim angažmanom u JUL-u Mire Marković. Ostale moguće veze između ova dva brisanja prepustio sam da uspostave ili dokinu sami ‘Mržnja i isključivost su operativni Publika se ponaša onako kako je prošlih 20 godina programirana da se ponaša skandal Frljić upozorava kako nadbiskup Bozanić nije sankcionirao pedofilske skandale u Katoličkoj crkvi gledatelji.
Možete li na temelju svog velikog hita ‘Otac na službenom putu’, postavljenom u beogradskom Ateljeu 212, koji je dobio 30-ak nagrada na brojnim regionalnim festivalima, objasniti svoj način rada? Naime, nedavno preminuli Vlastimir Đuza Stojiljković koji je u predstavi igrao 8-godišnjeg dječaka Dina izjavio je da ste ih opčinili jer ste točno znali što želite razradivši sve segmente do posljednjeg detalja...
Ma to nije istina. Ja sam netalentirani redatelj koji dolazi nespreman na probe.
Vaša predstava “‘Nebožanska komedija" koju ste pripremali u Krakowu, a bavila se antisemitizmom i odnosom Poljaka prema holokaustu, zabranjena je svega nekoliko dana prije premijere. Što mislite što je najviše dovelo do cenzure?
Jan Klata, direktor Starog teatra. Riječ je o osobi koju isključivo zanima njezina pozicija i koja je prepoznala da bi ova tema mogla uznemiriti one koji su ga na direktorsku poziciju postavili, pa je djelovao preventivno. Mogu reći da je u Klati Milan Štrljić našao svog duhovnog brata. Međutim, Janu Klati unatoč, ponovno sam pozvan u Krakow da sudjelujem u projektu koji će se baviti kritikom institucija, zajedno s Krystianom Lupom i još nekim renomiranim poljskim autorima. U dijelu koji ću raditi planirao sam se baviti upravo zabranom u Starom.
Pripremate veliki projekt i u Berlinu. O čemu je riječ?
Riječ je o predstavi ‘Estetika otpora’ koja nastaje prema istoimenom romanu Petera Weissa. Projekt se realizira u povodu stote obljetnice Weissova rođenja, a u koprodukciji HAU teatra iz Berlina i riječkog HNK.
Svojedobno ste izjavili da biste voljeli napraviti predstavu o srpskom premijeru Vučiću, koji vas ne zanima kao dramski lik nego kao simptom bolesnog društva. Kakve su šanse da nađete kazalište koje bi postavilo takvu predstavu?
Šanse su nikakve, a za odgovor na pitanje ‘zašto’ treba pogledati Vučićev autokratski način vladanja koji nije poštedio kazališne institucije u Srbiji.
Razmišljate li da režirate predstavu u kojoj bi glavni likovi bili Tuđman ili Sanader? Ili Karamarko?
Ne razmišljam. Posljedicama Tuđmanove politike se ionako moram baviti u svojoj svakodnevnoj egzistenciji, a Sanaderom sam se bavio u predstavi ‘Škrtac’, čija je premijera koincidirala s njegovom famoznom ostavkom. Što se Tomislava Karamarka tiče, mislim da će se njega u jednoj fazi morati riješiti sam HDZ i onda će se ponoviti isti scenarij kao i sa Sanaderom - ispast će da nitko nije znao, niti participirao u onome što je predsjednik stranke radio. Tko može napraviti bolje političko kazalište od onoga u kojem HDZ-ovci, kao npr. danas Kolinda, glume da nisu znali što radi onaj kojem su bili najbliži suradnici?
