Intenzivno profesionalno bavljenje znanošću, specifičan eros promišljanja predmeta različita su okusa od stvarateljskog nagnuća, što nipošto ne znači da je obveza istinskog stvaratelja biti barbarogenijem. Ipak, Solarova tvrdnja da je romanopisanje analogno strukturiranju znanstvene rasprave zvuči zavodljivo, ali i zavarava ne shvatimo li da se stvarateljska strast teorije troši poglavito promišljanjem o, a ne stvaranjem književnosti.
U Hrvatskoj Pavličić, Slamnig, Paljetak, Matanovićka prvenstveno su, dakle, uspješni putnici na dva odvojena kolosijeka. U svjetskoj književnosti je slijepi mudrac Borges od svoje erudicije stvorio isključivo genijalnu književnu igru, a svoja poglavito teorijska znanja Umberto Eco u kasnijoj je fazi svoga djelovanja pretvorio u maestralnu književnu praksu. Bio je među rijetkima. Njegov model u nas je netom preslikala književna znanstvenica Helena Sablić Tomić. Uspješno!
Nakon muškog kasapljenja jezika i ljigavljenja ženskim pismom, dobili smo štivo duboko svjesno vlastita digniteta, razine rijetkih hrvatskih spisateljica kao što su Drakulićka, Ugrešićka, Vrkljanica, Šur Puhlovski, ali i manje poznatih kao Irena Matijašević ili Suzana Matić, koje bez sentimentalističkog fotošopiranja vlastite intime iskreno objedinjuju samo ženama naravnu fragilnost i snagu. To je tekst koji se ne krije iza nebuloznih "miro" eksperimenata, nego iz vlastite izvornosti oblikuje svijet žene kao svijet autentične čovječnosti. Konačno, to je tekst koji ne traži nagrade, nego pozorna čitatelja, zapis koji ne ismijava domoljublje, no vlastiti identitet traži u okušavanju drugosti.
Mada se u počecima svoje znanstvene karijere znala nepotrebno poigrati jezičnim ekvilibristikama, Helena Sablić Tomić brzo se uozbiljila i ta joj se ozbiljnost isplatila i kao spisateljici. Ozbiljnost ne kao dosadno prebiranje po vlastitoj erudiciji, nego kao duboko, ali istodobno odmjereno i ostrašćeno pismo. Svojom formalno putopisnom knjigom dokazuje ona staru istinu da je oko ogledalo duše i da su stoga krajolici slike duha, a putovanje prostorom tumaranje vlastitom intimom.
Helena Sablić Tomić
Nije, naravno, ova autorica prva koja se uputila Dunavom i ona je toga svjesna, koliko i činjenice da je ta žila kucavica srednje i istočne Europe posjednica mnogih lica, jednako kao i jezika koji nastanjuju njene obale. Za razliku od mora i slobode, ali i rizika koju ono nudi, rijeka je uvijek gospodar putovanja, okvir s precizno iscrtanim hodogramom čija se strogost nuđa i kao mogućnost samo odnjegovanim duhovima. More, pučina ne pripada nikome jer pripada svima, rijeka na svakom svom dijelu ima posjednike značenja i smisla vlastita tijeka. Za tim ljudima, njihovim sudbinama, mnogim umjetnicima, ljepodusima i avanturistima krenula je autorica u ovoj lijepoj knjizi. Pouzdajući se u sud Xaviera Girarda da Dunav, kao i Mediteran, "nije ništa drugo no slika koju sami stvorimo", oslanja se ona na tuđa iskustva, štuje tuđe pomisli i ideje, no i dokazuje mnoštvenost hrvatskih identiteta, jer rijeka i Sredozemlje nisu isto, jer prva ima putanju kao zadanu sudbinu, dok je svako more, ma kako zatvoreno, uvijek prethodnica nekom oceanu ili barem nagovještaj neke oluje.
Ljubav spram rijeke popratila je Helena Sablić Tomić ne samo umjereno probranim obiljem erudicije, nego i glasom ljubavnice, jednako odmjerenim, ali ništa manje strasnim, otkrivajući sjajan spoj vječite čežnje za drugim, jednako dragocjenim, bio on krajolik ili osoba kojoj ime nije potrebno baš zato što ga samo ona zna.
