Ne, ovo nije još jedna sladunjava priča o antifašističkoj heroini poginuloj na početku svog puta

Mirisi čempresa pomiješani s vonjem kemikalija za razvijanje fotografija, zvuk pjesama i repetiranja pušaka, pomiješani s odjekom potpetica u zanosnom plesu i batom strojeva koraka teških vojničkih čizama… I jedna mlada lijepa djevojka s fotoaparatom. Zaboravljena kroničarka Španjolskoga građanskog rata, posljednjega koji je mogao, iako ni on na to nije imao pravo, biti opisan s dozom romantike. Sve ostalo bila je klaonica. 

Mlada djevojka je Gerta Pohorylle, poznatija pod profesionalnim, fotoreporterskim imenom Gerda Taro. Poznata i po tome što je tad i zauvijek bila djevojka Endrea Erna Friedmanna, jednog od najvećih fotografa i fotoreportera, čije su fotografije potpisane njegovim zvučnijim imenom Robert Capa. Upravo će joj on dati taj kobni aparat, Leicu, u ruke. Metak od kojeg će 27-godišnja Gerda poginuti bit će metak anonimnog frankističkog vojnika. Ali u susret tome metku nije ju dovela ni Leica ni Španjolski građanski rat nego želja za slobodom, mladalačka želja za nekim boljim svijetom, otpor zlu koje se nadvilo nad cijelim svijetom. Nama, iz ove daljine, jedan potpuno nepoznat, a tako blizak svijet. 

Španjolski građanski rat možda je posljednji imao pravo biti romantičan, kao što je i vrijeme tridesetih godina možda i posljednje koje je moglo podnijeti zadnje trunke romantike, prije nego što tenkovske gusjenice i zvuk bombardera, sveopća klaonica, streljački vodovi i masovne grobnice izbiju i posljednju pomisao na romantiku. A Gerda i njeno društvo antifašista na studiju ili bijegu u Parizu, osim romantične, idealističke, borbe, i nemaju nekog izbora. Bijeg i borba istodobno. Gerda u romanu ne govori, o njoj govore drugi, njezini prijatelji, ljubavnici ili oni koji su to željeli biti, beskrajno zaljubljeni u nju. I govore sad, točnije - mnogo, mnogo godina od kada je Gerda poginula, pričajući djeliće njenog života onako kako su ga oni vidjeli, kako su u njemu sudjelovali i kako su ga doživjeli. Priča je to i o siromaštvu i o glamuru, ali ujedno tužna kronika starenja i osamljenosti, sažimanje svih nada i mladalačkih želja i završni račun kako je sve to skupa završilo. 

A taj je račun debelo u minusu i svijet nije nimalo nalik na onaj o kojem su sanjali potajno gledajući Gerdu na pariškim bulevarima, u skromnim sobicama ili na užeglom španjolskom suncu. Jedino je ona ostala zarobljena i zauvijek mlada u tom svijetu. Nedirnuta svim kompromisima života, svim tihim i polaganim izdajama i svim prešućenim razočaranjima. Gerda i njezine fotografije, koje zrače jednakom toplinom i nadom, jednakim trenutkom radosti, sreće i patnje. Te crno-bijele fotografije, baš kao i u “Svršetku” Attile Bartisa, još jednom vrhunskom romanu s fotografijom kao stalnom prešućenom pozadinom koja paralelno priča priču kao i riječi. Iako na trenutke pripovjedači vrludaju i zalaze u rukavce priče koji više govore o njima, Gerda je ishodište kojem se neprestano vraćaju. Gerda i njezina Leica te tisuće fotografija koje je snimila. Samo pripovijedanje, iako za to ima itekako razloga, ni u jednom trenutku ne odlazi u sladunjavu priču o mladoj antifašističkoj heroini poginuloj na početku svog puta. Iako nitko to ne nastoji, a i ne može, isprepletena priča kao da pokušava dati bezbroj slika upravo onako kako bi ih fotografirala Gerda, pokušavajući uhvatiti upravo onaj trenutak u kojem su se svjetlost, lica, emocije i pokret savršeno susreli. A taj trenutak neprestano bježi. Roman 'Djevojka s Leicom' Helene Janeczekne osvojio je najprestižniju talijansku književnu nagradu Strega, a našao se i u finalu nagrade Campiello.