Kultura
247 prikaza

Zamorni stereotipi i afektirani malograđanski saloni, to je nama Krleža danas

1/5
Josip Regović/PIXSELL
Gluma se tu nerijetko čini poput nadmetanja u brzini deklamacija složenih rečenica. Bez udaha, zareza, finesa u intonaciji, ali i bez primisli o poruci koju prenose publici

Gluho je doba. Bilo za ozbiljnije rasprave o smislu, bilo za tešku, nabijenu rečenicu. Jer publika uglavnom sjedi paralizirana, fino umivena u loži, u pauzi od života, spremna tek procijediti nakon kraja podugačke predstave da je bilo zanimljivo. Ipak, svaka generacija ima pravo na vlastito, drukčije čitanje Krleže, baš kao što i kazalište tijekom desetljeća mijenja svoje zakonitosti. Našim vremenom odjekuje misao Miše Martinovića kako riječ u kazalištu više ne znači ništa. Bez pravilno izgovorenih slogova i naglasaka ona je umjetna i prazna. Izgubljena u trzajima, pokretima, intenzivnom dizanju i padanju. U površnosti potpuno zaboravljena. Od praizvedbe Krležine ''Lede'' (red. Ivo Raić) u Hrvatskom narodnom kazalištu 1930. do danas štošta se, osim rjeđe izvođenosti drame iz "Glembajevskog ciklusa", promijenilo. Koliko su Gavellinoj režiji te iste godine u Osijeku zamjerali tromost, toliko se, gotovo stoljeće iza, 2010. u režiji Ivana Lee Leme sve ubrzalo i skratilo. ''Leda'' je postala peep show. Striptiz bez strasti. Karnevalska noć koja će u Zagrebačkom kazalištu mladih te čitanju Anice Tomić i Jelene Kovačić dvije godine poslije prerasti u nasilnu sapunicu. Kao da abnormalno vrijeme ne zahtijeva ni gram suptilnosti, ali ni trenutak olakšanja. Stoga je konvencionalna režija Borisa Svrtana u Gavelli 2011., točno između obljetnice, u tad mlađahnoj postavi, bila svojevrsno olakšanje. Predah od upisivanja jeftinih trikova. Povratak riječi.

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

Na tom povratku inzistira i statična, recitatorska režija Franke Perković u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Gluma se tu nerijetko čini poput nadmetanja u brzini deklamacija složenih rečenica. Bez udaha, zareza, finesa u intonaciji, ali i bez primisli o poruci koju prenose publici. Govorom odjekuju narječja, progutani slogovi, višak geste i grimase. Sve je na površini uredno, brižljivo složeno, no zapravo čim malo zagrebemo slijedi potonuće. Dramu nabijenu erosom razaraju njezini autodestruktivni likovi. Friziraju, ironiziraju, nestaju, ne djeluju. Čine omnibus stereotipnih, statičnih, neodlučnih osobnosti koje su posve udaljene od ''Gospode Glembajevih'' i ''U agoniji''. Nema previše karaktera, tek nemušti grč na licu i karikaturalnost. Brak je shvaćen kao pravna i/ili materijalna sigurnost koja će Klari biti podsjetnikom da se ni slučajno ne vraća u bijedu, a Meliti će dati nužan malograđanski sjaj. Krleža mekano raskrinkava njihovu vječnu suzdržanost, samozvane veličine, ali i pomalo ismijava ljubavne trokute, odnosno četverokute u kojoj će se stvari odviti upravo onako kako rijetko trezveni Oliver Urban želi. Upisujući glas Ledi, koja otvara i zatvara predstavu, dramaturg Dino Pešut ujedno i zadaje malograđanske koordinate kojima ćemo se kretati iduća dva i pol sata. Njegovu svijetu uvijek prijeti nova katastrofa. Nakon poplave tu je požar. Ohola budućnost koju zaziva Tesa Litvan s povikom da svaka frajlica iz predgrađa postaje Ledom zvuči umjetno poput današnjice. Konfekcija koja dodaje na minutaži.

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

Građanskim salonom u scenografiji Paole Lugarić dominira plastika, masivno toliko puta viđeno ogledalo, sterilnost s ponešto geometrijskih ploha i treperavih svjetala te u kutu nabacan štafelaj i stolci, ostaci slikarskog paravana. Dočaravanje tridesetih godina prošlog stoljeća u kostimima Doris Kristić tijekom stalnih svlačenja i presvlačenja, ali i rodnih ironiziranja, ne dolazi previše do izražaja. Sidrište koja se izgrađuje oko Urbana, Jerka Marčića i Klare, Jadranke Đokić stalno izmiče. Marčić je na rubu farse, utišana tona, suzdržane eksplozije i vješte manipulativnosti, ne previše uvjerljiv bilo da progovara o smislenosti kroz likovnost, bilo da tone u moralnu dekadenciju. Đokić intonacijski točna, s ponešto humora, posebno kad je u pitanju izvođenje songa, kako predstava odmiče odlazi u karikaturu te ne uspijeva posve dočarati delikatan rub između snage i ranjivosti. Aurel Igora Kovača ne odmiče se od manirizma i pretjerivanja, teturanja i površnosti, pretjerane groteske, te mu svojstvenu protutežu čini Klanfar Dušana Bućana, smiren i odmjereno eksplozivan. Melita Ive Jerković izgubljena je u vriskovima te se čini kao da je zalutala iz pučke komedije. Njezin je poraz mlak, nimalo nijansiran. Osuđenost na statičnost uz klavir Ivana Colnarića u ulozi Gospodina kratak je, donekle suvisao predah. Dame Glorije Dubelj i Ive Šimić Šakoronja umjetne su poput predstave u cjelini.

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

A umjetni su i beskrajno dosadni predasi u glazbi Roka Crnića i Hrvoja Klemenčića (Porto Morto) kojima se sarkastični ton ''svitla ljubavi'' i ''snova'' vraća poput bumeranga. Pokret Petre Hrašćanec ne izvire uvijek iz same drame, nego se svodi na povremenu humornu dosjetku. Kao da je sve u ovoj ''Ledi'' Franke Perković i Dina Pešuta nabacano poput voća na torti - velike rečenice, hrpa gesti i suvišna blebetanja. Zar smo Krležu spremni svesti na dekor jedne prošle, velike književnosti? Zar je zbilja dovoljno pomiriti se s kodom koji u nespremnosti složenijeg iščitavanja tek dopisuje još pokoju banalizaciju? Da, suvremeno inzistiranje na kolektivnim umjetničkim praksama kao da zaboravlja da je i ono tradicionalno, tvrdoglavo kazalište utemeljeno na riječima, upravo počivalo na istom - iskrenoj spremnosti na zajednički rad. Zamorni stereotipi i afektirani, previše glasni malograđanski saloni. To je nama Krleža danas. U gluhom dobu gdje je poza ispred riječi.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.