Zamorni stereotipi i afektirani malograđanski saloni, to je nama Krleža danas

Gluho je doba. Bilo za ozbiljnije rasprave o smislu, bilo za tešku, nabijenu rečenicu. Jer publika uglavnom sjedi paralizirana, fino umivena u loži, u pauzi od života, spremna tek procijediti nakon kraja podugačke predstave da je bilo zanimljivo. Ipak, svaka generacija ima pravo na vlastito, drukčije čitanje Krleže, baš kao što i kazalište tijekom desetljeća mijenja svoje zakonitosti. Našim vremenom odjekuje misao Miše Martinovića kako riječ u kazalištu više ne znači ništa. Bez pravilno izgovorenih slogova i naglasaka ona je umjetna i prazna. Izgubljena u trzajima, pokretima, intenzivnom dizanju i padanju. U površnosti potpuno zaboravljena. Od praizvedbe Krležine ''Lede'' (red. Ivo Raić) u Hrvatskom narodnom kazalištu 1930. do danas štošta se, osim rjeđe izvođenosti drame iz "Glembajevskog ciklusa", promijenilo. Koliko su Gavellinoj režiji te iste godine u Osijeku zamjerali tromost, toliko se, gotovo stoljeće iza, 2010. u režiji Ivana Lee Leme sve ubrzalo i skratilo. ''Leda'' je postala peep show. Striptiz bez strasti. Karnevalska noć koja će u Zagrebačkom kazalištu mladih te čitanju Anice Tomić i Jelene Kovačić dvije godine poslije prerasti u nasilnu sapunicu. Kao da abnormalno vrijeme ne zahtijeva ni gram suptilnosti, ali ni trenutak olakšanja. Stoga je konvencionalna režija Borisa Svrtana u Gavelli 2011., točno između obljetnice, u tad mlađahnoj postavi, bila svojevrsno olakšanje. Predah od upisivanja jeftinih trikova. Povratak riječi.