Čitati romane Alfreda Hayesa (1911.-1985.) neki su usporedili s ugođajem zadimljena bara u kojem svira Miles Davis. Relativno nepoznatog pisca, pjesnika, scenarista i novinara u život su prije deset godina vratila ponovna izdanja New York Review Booksa. Rođen je u Londonu, odrastao u New Yorku, a umro u Los Angelesu. Holivudska biografija. Unovačen 1943. odlazi u Italiju, gdje piše dva romana - ''Sva ta osvajanja'' i ''Djevojka u ulici Flaminia'' - koja će ga odvesti ravno u filmske studije. Tamo će mnogi njegovi radovi ostati nepotpisani i zaboravljeni. Dijelom je i talijanskog neorealizma kao jedan od scenarista Rossellinijeve ''Paise'' i De Sicinih ''Kradljivaca bicikla''. Povratkom u SAD odbija namijenjenu, stabilnu ulogu računovođe te želi postati pjesnik radničke klase. Njegova ''Joe Hill'' himna je radničkog pokreta i sindikata šezdesetih. Izvodi je Joan Baez na Woodstocku. Nikad se nije smatrao dijelom književnoga kruga nego običnim radnikom kojem su bliži kockari i taksisti.
Najvažnije romane objavljuje pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća te s francuskom tradicijom razočaranja najavljuje velike pisce poput Jamesa Saltera i Richarda Yatesa. Ako su tridesete godine prošlog stoljeća u američkoj književnosti uzdignule emocionalne bjegove do umjetničke vrijednosti s, primjerice, Raymondom Chandlerom, o kojem je pisao Josip Mlakić, u pedesete Hayes ulazi s noirovskim senzibilitetom, New Yorkom koji je hopperovska ''golema spavaća soba'' i pristranim, privrženim dijalogom u kojem pripovjedač ne iznosi možda kako se to sve dogodilo nego koliko ga je to zapravo povrijedilo. Nema mjesta osveti kad je nježnost žuđena, ali sporedna. Hayesova svojevrsna trilogija o izgubljenim dušama koju čine ''Zaljubljeni'' (1953.), ''Lice koje pokazujem svijetu'' (1958.) i ''Moj kraj'' (1968.) u središte stavljaju oštećenog, nepovjerljivog luzera. Urbanog usamljenika koji je pandan modernističkom europskom antijunaku. Koliko je u ''Zaljubljenima'' on još neiskusan, toliko njegova promašenost biva očitijom i opasnijom u sljedeća dva romana.
Posredstvom prevoditeljice Mirne Čubranić ulazimo u svijet ''Zaljubljenih'', bezimenog muškarca i žene. Protagonist blizu četrdesete u jednom njujorškom baru pripovijeda djevojci o propuštenoj prilici. Nikad se nije predao do kraja, pa je izgubio. Umjetnik, scenarist, zaljubljen je u ljubav i vlastitu taštinu. Ona, iako osjetno mlađa, s dvadeset i dvije već je umorna, razvedena, siromašna, svjesna vlastite krhkosti. Spava po cijele dane i čeka sreću: ''Zbog vrućine je malo jela i spavala naga u svojoj minijaturnoj garsonijeri, a onda je sanjala jedan od svojih ružnih snova.'' Njezini su ručnici uvijek mokri, suđe neoprano, njegova glava u njezinu krilu na kauču. Sporedni likovi imaju imena i unose pomutnju, bila riječ o njezinoj kćerki Barbari, prijateljici Vivian ili bogatom strancu Howardu, koji će joj ponuditi tisuću dolara za jednu noć (slična je, ali krajnje razvodnjena motivacija i u filmu ''Nemoralna ponuda'' iz 1993. redatelja Adriana Lynea). Obostrano nepovjerenje i oprez ulaskom mondenog života u turobnu svakodnevicu postaje novi razlog za kalkuliranje. Kukavičluk i ljubomoru kod njega zamjenjuje šutnja, a ona pristaje na sigurnost i romansu. Slične, a opet različite potrebe dovode do udaljavanja, ali i nesigurnosti, posebno kad joj Isabel govori: ''Smiješno, gledam tebe i Howarda zajedno, držite se za ruke i tepate jedno drugom, ali svejedno kao da ste potpuni neznanci.''
Autor Alfred Hayes
Ono što ''Zaljubljene'' udaljuje od noira te donekle približava melodrami jest svijest pripovjedača o vlastitoj manjkavosti, bijesu, zamjeranju i žaljenju: ''Negdje još sigurno imam ostatke osjećaja časti. U prošlosti sam bio ljubazan, bio sam obziran, mario sam za nju. Ovo nisam ja. Poznaje me i zna da ovo nisam ja, posve je sigurna da ovo nisam ja.'' Dok u zašećerenoj ''Nemoralnoj ponudi'' nad instinktom ipak trijumfira ljubav, tu prevladava rez, kraj. Njemu zapravo nitko nije potreban, a ona fino slaže život u predgrađu s prskalicama koje će od dva do četiri popuniti ljubavnik ili prijateljica. Netko tko razumije jer ''bit će vjerna, naravno jedina iznimka bit ću ja, a nekom logikom koju nisam mogao posve pratiti, o meni nije razmišljala kao o nekom s kim će biti nevjerna.'' Rane ne donose happy end. Ne osjećati, a željeti osjećati znači zapravo biti izgubljen. Malen roman, ispunjen klišejima, odvodi nas u noćne barove, ali i u svijet muško-ženskih odnosa čija se dinamika bitno promijenila tijekom sedamdeset godina od izlaska romana. Zastarjele želje, smrznute prste i melankoliju danas dijeli tijek jedan hladni swipe od nove katastrofe.
