Točno je da su Židovi kao narod proživljavali teške i traumatične trenutke i prije pojave kršćanstva, ali je isto tako točno da će pravi problemi nastati tek kad kršćani širom svijeta, ponajprije u Europi, postanu gospodari političkog, ekonomskog i kulturnog života. O uzrocima i posljedicama antisemitizma i posebice antižidovstva napisani su brojni znanstveni i publicistički radovi. Iako su se motivi za mržnju prema Židovima kroz stoljeća mijenjali, u pozadini svih njih provlačio se isti “uzrok” – odgovornost Židova za smrt Isusa Krista. Jedan od najpoznatijih književnika i intelektualaca 20. stoljeća, izraelski pisac Amos Oz, u više je svojih romana problematizirao tu temu, a posljednji tekst u kojem to radi upravo je preveden na hrvatski jezik. Riječ je o kratkom eseju, temeljenom na jednom javnom predavanju koje je Oz održao 2017., pod naslovom “Isus i Juda”.
Iako naslov sugerira vrlo specifičan aspekt priče o odgovornosti Židova za Kristovu smrt, konkretno, odgovornost Jude Iškariotskog, esej na “ozovski” način iznosi čitav niz kontroverznih teza, postavlja brojna kontroverzna pitanja i nudi još kontroverznije odgovore. Npr., kad na samom početku citira svog prastrica profesora Josefa Klausnera, koji je uvijek isticao kako se Isus iz Nazareta rodio i umro kao Židov te kako mu nikada nije padalo na pamet stvoriti novu religiju. Iz svega, po mišljenju prof. Klausnera, proizlazi da Krist, iako je po njemu nazvana nova religija, uopće nije bio kršćanin. Uostalom, kako je sa smiješkom sablažnjenome mladom Amosu objašnjavao prastric Josef, Isus nije propisno kršten u crkvi od strane svećenika, nikad nije bio na ispovijedi, nikad se nije prekrižio, nikad nije kročio u crkvu niti je ikad bio na misi.
Umjesto osnivanja nove religije Isus je samo htio pročistiti judaizam od iskrivljenih, formalističkih, ritualističkih i suvišnih praksi. Drugim riječima, Nazarećanin je radio ono što je imanentno židovskom narodu, prije i njegove smrti. A to je tradicija rasprava, podjela, prepirki, neslaganja, sumnji i reinterpretacija drevnih tekstova. Da ta tradicija već stoljećima, ustvari tisućljećima, ne jenjava, uvjerio sam se i osobno imajući čast družiti se s Ozovim velikim prijateljem i jednim od najvećih živućih izraelskih književnika Davidom Grossmanom. Jednom prilikom, vozeći se po Hrvatskoj, David mi je rekao kako će taj tjedan propustiti jedno vrlo zanimljivo druženje. Naime, već godinama se na tjednoj bazi sastaje s dvoje ljudi, od kojih je jedna osoba ortodoksni vjernik, druga vjernik, ali vrlo umjeren i liberalan, a treća ateist. Njih troje unaprijed si zadaju tekstove koje moraju pročitati, ponekad su oni vjerskoga karaktera, ali često i nisu, i onda o njima raspravljaju s potpuno različitih pozicija. Moram priznati da mi je takav dijalog neistomišljenika iz hrvatske perspektive zvučao kao nemoguća misija. Nažalost, zvuči i dalje.
Ali da se vratim na Ozov esej. Centralno mjesto u njemu ipak zauzima priča o najpoznatijem poljupcu u povijesti, tj. o Judinoj izdaji Krista. I to za (svega) trideset srebrnjaka. Uvijek uz znatnu dozu satire i ironije Oz analizira, ili bolje rečeno nastoji demantirati, ono što će postati jednim od glavnih katalizatora mržnje prema Židovima. “Gnušao sam se te priče ne samo zato što sam Židov, ni iz šovinističkih ili vjerskih razloga, već jednostavno zato što su se čitatelj i mali detektiv u meni pobunili zbog potpunog besmisla i ružnoće tog zapleta”, piše Oz. Problematičan je po njemu iznos nagrade koju je Juda primio, imajući u vidu da, za razliku od ostalih apostola, on nije bio iz siromašne ribarske obitelji nego bogati zemljoposjednik. Osim toga, zašto bi vlasti ikome nudile nagradu da izda Isusa ako se ovaj uopće nije skrivao nego je, naprotiv, hodao po Jeruzalemu i otvoreno kritizirao sve s kojima se nije slagao. Iz istog razloga ostaje nejasno zašto bi itko morao poljubiti Isusa i tako ga obilježiti pred vojnicima koji su ga tražili. Za razliku od Jude, “Černobila kršćanskog antisemitizma tijekom posljednje dvije tisuće godina, izvora trajnog masovnog trovanja nevinih duša koji više od dva tisućljeća zagađuje židovsko – kršćanske odnose”, Oz daje alternativnu skicu za portret problematičnog apostola. Parafrazirajući samoga sebe, tj. riječi Šmuela Aša, glavnog lika iz jednog svog romana, Juda nikad ustvari nije izdao Isusa. Naprotiv, on je ponizno ispunio svoju zadaću u božanskom planu, tj. odigrao je važnu ulogu u muci Gospodnjoj. Budući da je prema novozavjetnim tekstovima Isusa često obuzimala sumnja treba li ići u Jeruzalem ili ne, i u kojem trenutku, ispada, piše Oz, da je Juda više vjerovao u Isusa nego što je Isus vjerovao u samoga sebe. Njegova “izdaja” ustvari je žrtvovanje jer je svojim činom svjesno, za opće dobro, žrtvovao vlastiti život, ime i ugled za vijeke vjekova.
Nažalost, ovakav pristup priči o Isusu i Judi ipak je ostao alternativan dok je onaj dominantan rezultirao nesagledivim posljedicama. Progoni i pogromi, šikaniranja i govor mržnje, a naposljetku i holokaust, samo su neke od tih posljedica. Čak i godinama nakon Drugog svjetskog rata česte su bile situacije, o kojima piše i Amos Oz, da u nekim europskim katoličkim zemljama ljudi gotovo sa suzama u očima pri susretu sa Židovom postave pitanje tipa: “Kako ste mu to mogli učiniti? Bio je tako divan”. Jedan od razloga bio je i taj što je sve do sredine 1960-ih Katolička crkva otvoreno propovijedala o krivnji Židova za Kristovu smrt. Ali ni nakon promjene službenog narativa antisemitizam nije nestao. Samo se, nekad s više nekad s manje uspjeha, uspijevao prikriti.
Nema potrebe komentirati koliko je iracionalno cijeli narod proglašavati krivim za jedan događaj, i to od prije 2000 godina. A da inzistiranje na krivici Židova od strane katolika može biti ne samo iracionalno nego i paradoksalno, može potvrditi primjer iz Hrvatske. Naime, upravo su hrvatski katolici svojevoljno jednu Židovku proglasili svojom kraljicom. I to ni manje ni više nego Mariju, majku Kristovu, kojoj radosno pjevaju: “Rajska djevo, kraljice Hrvata”.
