U tri po ponoći zvoni telefon. Zove mrtvozornik, javlja glavnom junaku ove knjige - a zapravo njezinu piscu koji je sebe uzdigao u glavnog junaka - da ima problem s pokojnikovim tijelom. Pokojnik je piščev otac. Ostao mu je, mrtvom, pejsmejker, pa ga sad nije moguće kremirati. Zašto mrtvaca nije moguće spaliti skupa s pejsmejkerom, pita se čitatelj? I zašto s gomilicom sporogorećih kostiju, s mašću, već natrulim mesom i vodenastim unutarnjim organima, ne bi mogao biti spaljen i jedan maleni stroj, koji je bodrio srce, dok ga je bilo moguće obodriti? I nije li, na kraju, tijelu pripadajuće i sve ono strano i tuđe, što ga je tijelom činilo, pa tako i taj pejsmejker? To je, kažem, ono što se u trenutku zapita čitatelj. Pisac, međutim, Manuel Vilas, ili njegov glavni junak koji je on sam, razmišlja o nečemu drugom: “U kapitalizmu, kada ti, o kojem god se poslu radilo, kažu ijednu riječ više nego što je potrebno, to znači da postoji neki problem, odnosno da je račun porastao. Biznis s mrtvima izaziva stid, ali oko mrtvih ima mnogo posla, a posao treba naplatiti. Problem je cijena. Zapanjujuća je sposobnost kapitalizma da svaki događa pretvori u određenu sumu, u cijenu. Pretvorba u cijenu svega što postoji nalikuje na poeziju, zato što je poezija preciznost, kao i kapitalizam. Poezija i kapitalizam ista su stvar.” Vađenje pejsmejkera iz pokojnikova tijela, malene elektroničke spravice ušivene pod kožu, zahtijeva autopsiju, čime onda cijena ceremonijala sahrane raste za 300 eura. Glavni junak, međutim, traži da mu daju izvađeni pejsmejker, ali njegov je zahtjev ignoriran. “Mislili su da sam poludio od žalosti. No volio bih imati nešto što je bilo u očevu tijelu, u njegovu mesu.” “Ordesa”, knjiga španjolskog pisca Manuela Vilasa, nekim je čudom - za ovog čitatelja iritantnim čudom - istovremeno, u dva različita prijevoda objavljena u Zagrebu i Beogradu. Kod Frakture prevela ju je Ela Varošanec Krsnik, a kod Lagune prevoditeljica je Gordana Mihajlović. Umjesto da na dva različita jezična izvorišta međusobno razumljivih rečenica i riječi bivaju objavljene različite knjige, kao u inat onom malenom broju čitatelja koji čitaju s oba izvora, objavljuju se iste knjige u različitim prijevodima. Ali dobro, nacionalisti koji ionako ne čitaju ništa mogu biti zadovoljni. “Ordesa” pripada nekom sasvim već evidentnom, premda neobjašnjenom i neobjašnjivom svjetskom autofikcijskom, stvarnosnom, autobiografskom trendu, trendu pisanja o tati, mami, rodbini, prijateljima, ženi (uglavnom bivšoj) i sebi. Na ovaj trend čitatelj bi, iz praktičnih razloga, rado gledao s ironijom i podsmijehom. Najlakše je tako: s ironijom i podsmijehom. Ali ga u tome ometa, čitatelja, što je i sam poprilično pridonio tom trendu.
Međutim, problem je što ta okolnost čovjeka ne učini pametnijim ni upućenijim u stvari. Zbilja, zašto sam pisao o ocu i majci? Najjednostavniji odgovor, premda ne do kraja istinit, bio bi: zato što su malo prije umrli. Na taj se razlog može pozvati i Manuel Vilas. I on piše o friško upokojenim roditeljima. Ali zašto se pisci ranije nisu baš tako često, a nipošto i tako neuvijeno, izravno i sirovo, da ne kažem surovo, upuštali u priče o svojim mrtvim roditeljima i svojim obiteljima, općenito? Možda zato što živimo u dobu raspada obitelji, uminuća porodice, gašenja obiteljskih loza, iščeznuća onoga prvog i temeljnog oblika organizirane društvenosti. Je li ono Friedrich Engels rekao da je porodica osnovna ćelija društva? Ne sjećam se više. Ali gašenje porodice je, skupa s provalom loše mašte u prostor koji je nekad činio zaštićeni zabran čovjekove intime, vjerojatno iniciralo interes za autofikcijom. Kao i otkriće, koje prati baš svaku knjigu ove vrste, veza velike povijesti s malim i intimnim, odumirućim povijestima doma.
Manuel Vilas
Manuel Vilas malo je stariji od mene. Rođen je 1962., negdje u provinciji, u obitelji srednje klase, usred dekadentnih godina španjolskoga klerofašizma i frankizma. Okolo je sve bilo sivo i predvidljivo, i u tu su se predvidljivost savršeno uklapali odnosi dječaka s roditeljima. Priča, naravno, ne započinje djetinjstvom. Niti se Vilas previše djetinjstvom i bavi. O tom dobu piše onoliko koliko mora, pošto je opsjednut vlastitom sadašnjošću. Opsjednut je svojom gubitničkom pozicijom, pustošećim moćima vremena, temeljnim nesporazumom između sebe i svijeta. “Ordesa” je istodobno knjiga žalovanja za mrtvim roditeljima, knjiga o rastavi braka (o čemu se, istina, previše ne piše), knjiga o jednom zbilja kolosalnom životnom neuspjehu. Nije lako nenačitanoj čeljadi reći u čemu se taj neuspjeh sastoji. Njegov život običan je život protagonista srednje klase u jednoj europskoj zemlji. Ali upravo u toj običnosti moguće je objašnjenje propasti i konačnog životnog neuspjeha. Ono što se od života očekivalo, to se nije dogodilo. Ali gore od toga: zaboravilo se što se očekivalo. “Ordesa” je pisana u nizu uglavnom vrlo kratkih poglavlja, fragmenata, zaokruženih i često anegdotalnih narativnih cjelina, crtica, mikroeseja, pjesama u prozi. Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vješto iskače iz vremenskog toka. Piše kako mu dođe, ali tako da čitatelja zadrži u uvjerenju da tako treba i mora. Zašto pisci autofikcije tako često posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen, i zato što se većina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenošću. Čak i Knausgaard, koji stvara iluziju velike epske forme, piše o smrvljenom svijetu, a u njegovim se pripovjednim monolitima jasno prepoznaju procjepi između nesraslih blokova. Osim što nije knausgorovski veliki pripovjedač, Vilas ne piše o onom što se upravo događa nego piše o onom što se dogodilo. On piše o završenom vremenu, koje se više ne može vratiti i rekonstruirati. Evo jednog tipičnog poglavlja iz “Ordese”:
“Moj mi otac nikada nije rekao da me voli, kao ni moja majka. I vidim krasotu u tome. Oduvijek sam je vidio, utoliko što sam morao izmisliti da me roditelji vole.
Možda me nisu voljeli i ova je knjiga fikcija povrijeđenog čovjeka. Više nego povrijeđenog: uplašenog. To da me nisu voljeli, ne boli, više plaši ili užasava.
Na kraju pomisliš da te ne vole zato što za to postoji neki dobar razlog koji opravdava zašto te ne vole.
Ako te ne vole, to je tvoj neuspjeh.
Otkako sam se oženio i zasnovao drugu obitelj, više me nisu voljeli kao prije. I svakog su me dana voljeli manje. Više se za život nismo borili na istim stranama.”
Manuel Vilas
Ovu neobičnu, obuzimajuću i čudesnu knjigu čitamo zbog rečenica poput ove: “Možda me nisu voljeli i ova je knjiga fikcija povrijeđenog čovjeka.” I ove: “Više se za život nismo borili na istim stranama.” One su, te rečenice, maleni ulazi, kroz koje ćemo proći samo ako se sagnemo, u naše živote i u utrobe naših porodica. Pa onda čitatelj, čitajući Vilasa, ustvari čita sebe, čita sve svoje nenapisane porodične knjige i sve neispričane porodične priče. Nevjerojatno, naime, koliko i kakvih sve između nas je sličnosti. Osluhnite, recimo, ovu epizodu. Otac je volio svoj auto, neku jadnu i beznačajnu Seat Malagu. Ali jednog dana samo se prestao brinuti za nju. Sin je slučajno svratio u garažu i zatekao auto prekriven debelim slojem prašine. Ali tata, auto je pun prašine, došao mu je reći, zabrinut, naravno, za oca, a ne za auto. “Bio je to dobar auto, radi s njim što te volja”, odgovorio je otac. I to je, zapravo, onaj trenutak u kojemu mnogi starci odustaju od života. Uzgred, naši roditelji dijele se u dvije vrste. Jedni umiru tako što prethodno odustanu od života, i taj nam njihov odustanak nanosi grdnu bol. Drugi umiru tako što se fanatično, noktima drže za rub, i žrtvuju sve da bi živjeli još barem pet minuta. I taj nam njihov fanatizam nanosi grdnu bol. “Ordesa” je pripovijest o tom bolu. I pripovijest o trijumfu stila, o ljepoti rečenice o dobrom autu, o ocu i njegovim odijelima, koja je držao uredno ispeglana u garderobi, pripovijest je to o očevom glačanju odjeće, o tome da se donje rublje ne glača jer ga nitko ne vidi… Otac nikad nije izgovorio ime bolesti od koje je bolovao. Umro je od nečega što je uspio prezreti. A majka, što je bilo s majkom? O njoj valja čitati u knjizi. Unutra su, razbacane, i neke fotografije. Krivo bi bilo misliti da one služe da bi pojačale dokumentarni, autobiografski efekt. Ne, autofikcija uvijek je fikcija. Čim se život uzdigne do književnosti, sve postaje fikcija. Zašto je to teško shvatiti?
