Zašto pisci autofikcije posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen

U tri po ponoći zvoni telefon. Zove mrtvozornik, javlja glavnom junaku ove knjige - a zapravo njezinu piscu koji je sebe uzdigao u glavnog junaka - da ima problem s pokojnikovim tijelom. Pokojnik je piščev otac. Ostao mu je, mrtvom, pejsmejker, pa ga sad nije moguće kremirati. Zašto mrtvaca nije moguće spaliti skupa s pejsmejkerom, pita se čitatelj? I zašto s gomilicom sporogorećih kostiju, s mašću, već natrulim mesom i vodenastim unutarnjim organima, ne bi mogao biti spaljen i jedan maleni stroj, koji je bodrio srce, dok ga je bilo moguće obodriti? I nije li, na kraju, tijelu pripadajuće i sve ono strano i tuđe, što ga je tijelom činilo, pa tako i taj pejsmejker? To je, kažem, ono što se u trenutku zapita čitatelj. Pisac, međutim, Manuel Vilas, ili njegov glavni junak koji je on sam, razmišlja o nečemu drugom: “U kapitalizmu, kada ti, o kojem god se poslu radilo, kažu ijednu riječ više nego što je potrebno, to znači da postoji neki problem, odnosno da je račun porastao. Biznis s mrtvima izaziva stid, ali oko mrtvih ima mnogo posla, a posao treba naplatiti. Problem je cijena. Zapanjujuća je sposobnost kapitalizma da svaki događa pretvori u određenu sumu, u cijenu. Pretvorba u cijenu svega što postoji nalikuje na poeziju, zato što je poezija preciznost, kao i kapitalizam. Poezija i kapitalizam ista su stvar.” Vađenje pejsmejkera iz pokojnikova tijela, malene elektroničke spravice ušivene pod kožu, zahtijeva autopsiju, čime onda cijena ceremonijala sahrane raste za 300 eura. Glavni junak, međutim, traži da mu daju izvađeni pejsmejker, ali njegov je zahtjev ignoriran. “Mislili su da sam poludio od žalosti. No volio bih imati nešto što je bilo u očevu tijelu, u njegovu mesu.” “Ordesa”, knjiga španjolskog pisca Manuela Vilasa, nekim je čudom - za ovog čitatelja iritantnim čudom - istovremeno, u dva različita prijevoda objavljena u Zagrebu i Beogradu. Kod Frakture prevela ju je Ela Varošanec Krsnik, a kod Lagune prevoditeljica je Gordana Mihajlović. Umjesto da na dva različita jezična izvorišta međusobno razumljivih rečenica i riječi bivaju objavljene različite knjige, kao u inat onom malenom broju čitatelja koji čitaju s oba izvora, objavljuju se iste knjige u različitim prijevodima. Ali dobro, nacionalisti koji ionako ne čitaju ništa mogu biti zadovoljni. “Ordesa” pripada nekom sasvim već evidentnom, premda neobjašnjenom i neobjašnjivom svjetskom autofikcijskom, stvarnosnom, autobiografskom trendu, trendu pisanja o tati, mami, rodbini, prijateljima, ženi (uglavnom bivšoj) i sebi. Na ovaj trend čitatelj bi, iz praktičnih razloga, rado gledao s ironijom i podsmijehom. Najlakše je tako: s ironijom i podsmijehom. Ali ga u tome ometa, čitatelja, što je i sam poprilično pridonio tom trendu.