Kultura
128 prikaza

Zbog čega Ostermaierova predstava iritira dio publike?

1/6
Thomas Aurin
Ne ulazeći u polemiku, ne braneći ni predstavu ni redateljski stav, željela bih samo podsjetiti kako se i perspektiva teatra s vremenom promijenila, kao i njegov jezik te način pripovijedanja

Predstava “Vernon Suboteks 1”, koju je berlinski Schaubuhne predstavio u sklopu koprodukcijskog gostovanja u subotu navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, izazvala je podijeljena mišljenja gledatelja i kritičara. Predstava je nastala po prvom dijelu trilogije francuske spisateljice Virginie Despentes, koji je objavljen još u siječnju 2015., davno prije nego što je cijelom svijetu zaprijetila kriza COVID-19, koja je u dvije godine izmijenila sve naše perspektive, a onda su uslijedile i ostale katastrofe. Režirao ju je slavni njemački redatelj Thomas Ostermeier, čije su predstave s uzbuđenjem još od 2003. godine pratili zagrebački gledatelji, a izvode je glumci okupljeni za tu priliku oko Schaubuhne i “posuđeni” bend.

”Vernon Suboteks 1” prikaz je pariškog suvremenog društva sa svim njegovim devijacijama. Književna kritičarka Vanja Kulaš u tekstu na portalu Moderna vremena istaknula je u svom napisu kako je roman zapravo “kronika jedne egzistencijalne krize u formi postmoderne pikareske, dok su njegovi junaci opsesivni ljubitelji glazbe i kolekcionari ploča, televizijski scenaristi i producenti, karizmatične rock zvijezde, ocvale groupies, izbotoksirane bogate nasljednice, umirovljene pornodive, novinarke glazbenih i pornografskih magazina, ekstremni ljevičari i desni radikali, beskućnici, lezbijke-bajkerice, transrodne manekenke, jedna Deborah koja je u procesu da postane Daniel, a među njima stripovske ženske figure umjetničkih imena Votka Satana, Lidija Bazuka i Hijena. Svi ti ljudi nagriženi su nezdravim ambicijama i nesigurnim poslovnim situacijama, usamljenošću ili lošim brakovima, kompromisima i malograđanskim obrascima, identitetskim krizama i kompleksima, psihičkim poremećajima i društvenim otklonima”.

 | Author: Thomas Aurin Thomas Aurin

Strani su kritičari trilogiju “Vernon Suboteks” predstavili kao “opsežan pariški epa à la Zola, s helter-skelter šarmom, fokusiran s jednakim intenzitetom na seks koliko i na klasna pitanja”. Okarakterizirali su ga kao “prilično nesvakidašnji čin stvaranja i razaranja, realističan prikaz Pariza kao grada koji je prizvan, transformiran i rastrgan”, ali i prikaz sloma neoliberalnog kapitalizma u koji se klela generacija “Vernon Suboteksa”. Upravo njegova sudbina najbolje svjedoči o tom slomu. Bivši je vlasnik prodavaonice ploča poznate u cijelom Parizu, omiljen kod kupaca u luku od rock scene do hip buržoazije, žene ga salijeću. U doba digitalnog dijeljenja datoteka i streaming usluga gubi posao te uskoro rasprodavši sve što se moglo prodati ostaje bez ikakvog izvora prihoda, potom i bez prava na postojanje.

”Dinosaurus analogne ere”, kako ga od milja naziva njegova autorica, godinama ne izlazi iz stana zabavljen TV serijama, no ranom smrću njegova bivšeg kolege iz benda, rock zvijezde Alexa Bleacha, izostaju i prihodi za stanarinu. Ubrzo završava na ulici i započinje putovanje čije su stanice kauči ili privremeni ležajevi u domovima starih prijatelja ili suputnika, putovanje čiji se itinerer ispisuje ponorima duboko nesigurnog društva opterećenog nejednakostima, podjelama i društvenim zanemarivanjem, sve dok konačno i doslovno ne završi na ulici kao beskućnik s ispruženom rukom prema onoj grupi ljudi kojima je nedavno pripadao. Kao hommage jednoj generaciji, ali i iznimno uvjerljiv literarni portret klasnih razlika, rodnih identiteta i političkih orijentacija, prvi dio trilogije o “Vernonu Suboteksu” ujedno je, kako je istaknuto u programu predstave, i “tour de force kroz probleme našeg vremena i fascinantna društvena panorama”.

 | Author: Thomas Aurin Thomas Aurin

Thomas Ostermeier nakon scenskih uprizorenja autobiografskog eseja “Povratak u Reims” francuskoga sociologa i filozofa Didiera Eribona i “Povijest nasilja” francuskog pisca, performera, sociologa i političkog aktivista Édouarda Louisa, ponovno istražuje francusku suvremenu prozu, onu koja razotkriva kontraste polarizirajuće i brutalne sadašnjosti ne skrivajući pogled na ono što ponekad ne želimo vidjeti. To što nas kod tih pisaca privlači je njihov dokumentarizam, koji iako je često fikcionalan ima snagu da nas uvjeri da su svi ti likovi doista stvarni te da ih nerijetko susrećemo u supermarketima, restoranima, na poslu, u susjednoj ulici ili vlastitom stanu. Ono što nas zapravo plaši da bismo i mi samo mogli biti postati jedni od njih.

Dio zagrebačke publike, i to većinom one koja nije pročitala roman Virginie Despentes, u razgovoru nakon predstave isticao je ili pretjeranost ili sadržajnu neuvjerljivost u oslikavanju scena iz života dokoličara na koje su utjecali droga i postpunk scena, pa se cinično podsmjehuju konzumerističkom društvu i kasnom kapitalizmu čije su žrtve jer to zapravo žele biti. Naglašavaju i iritantnu artificijelnost literarnog prikaza te izraziti narcizam u ispadima ne samo blaziranih likova, nego i same autorice koju pak, s druge strane, prozivaju i zbog izravnog prepisivanja života s ulice bez nužne društvene kritike. Ostermeieru pak zamjeraju to što je izvedbu učinio “koncertnom” i time po njima neinovativnom, oponašajući sam sebe. Kroz to je, po njima “samozadovoljno” repetitivno čitanje, onemogućio da se likovi razvijaju dramaturški dovoljno uvjerljivo, da se njihove priče suprotstave literarnoj naraciji i da se time izbjegnu “površnost, banalnost i pretencioznost” redateljskog po njima već toliko puta viđenog pristupa.

 | Author: Thomas Aurin Thomas Aurin

Jesmo li bili u prilici vidjeti oko sebe ljude poput “Vernon Suboteksa” koji su u jednom trenutku imali sve, a potom su nakon određenog vremena sve to izgubili? Poznajemo li mi doista žrtve neoliberalnog kapitalizma, ljude koji su ostali bez posla, pa bez stana, pa bez prijatelja i potom završili na ulici kao prosjaci? Postoje li kod nas klasne razlike na način na koji se one očituju u zapadnom dijelu svijeta, pa i u većini istočnog, gdje je jaz između bogatih i siromašnih toliko vidljiv da ga je više nemoguće prikriti ili pokriti bilo kojom ideologijom? Jesmo li doista svjedočili okrutnosti svijeta koji ne nudi izlaz, pa te prisiljava na sve, bio to i gubitak vlastitog dostojanstva? Ili nam je to još pomalo daleko, toliko daleko da nas se izravno ne tiče, već o tome možemo pisati eseje, kritike i polemike, nesvjesni kako sve katastrofe kroz koje smo prošli ili kroz koje prolazimo mogu dovesti do situacije koja bi u konačnici podsjetila na onu u kojoj se našao junak Virginie Despentes u prvom dijelu njezine trilogije?

I zbog čega Ostermaierova predstava iritira dio publike? Nemamo li više koncentraciju za praćenje bilo čega što izlazi iz okvira redovnog trajanja filma od nešto manje od dva sata ili pak jednosatnih TV serija? Ili nam je naprosto dosadno slijediti sudbine izgubljenih i potrošenih likova iz pariškog života koji su jednom vjerujući u nešto promjenom perspektiva sve to izgubili? Smetaju li nam njihovi monolozi izgovoreni dijelom u mikrofon, a dijelom upućeni gledateljima ili drugim likovima, ispresijecani u konačnici glazbom? I što je u takvom scenskom čitanju zapravo koncertno?

 | Author: Thomas Aurin Thomas Aurin

Ne ulazeći u polemiku, ne braneći ni predstavu ni redateljski stav, željela bih samo podsjetiti kako se i perspektiva teatra s vremenom promijenila, kao i njegov jezik i način pripovijedanja. Uvažavajući različite kazališne estetike, koje su danas na europskoj kazališnoj sceni, ili točnije europskom kazališnom tržištu, gotovo ravnopravne i koje se obraćaju različitim ukusima gledatelja, primjećujem prvenstveno kao gledatelj da je suvremeni teatar, u jednom svom trenutačno dominantnom segmentu, dokumentaristički, te iako nema izravnu želju mijenjati svijet, ima potrebu ukazati i na njegove devijacije. I forma koja se pri tome koristi ne odgovara onoj uobičajenoj ili točnije tradicionalističkoj u ekspresiji teatra koji reinterpretira dramske tekstove. Vrijeme radnje odgovora onom vremenu koje troši naše živote i koje nerijetko usporava ritam naših vlastitih mogućnosti. Stoga je sporost imanentna onoj životnoj koja razgrađuje sve događaje i čini ih prolaznima.

Iako je “Vernon Suboteks 1” pripreman prije, a izvođen u pandemiji, on je predstava koja prisvaja katastrofične tonove. Iako govori o tome što se dogodilo s kulturom 80-ih, upućuje i na to što bi se moglo dogoditi nama u postCOVID vremenu s ratom u pozadini čiji se lokalni značaj s lakoćom može transformirati u globalnu katastrofu. Tome svakako moramo dodati ekonomsku krizu s rastućom inflacijom i onu ekološku koja nas stalno podsjeća na to što smo napravili planetu na kojemu živimo. Teatar nas u svemu tome možda ne može spasiti, ali nas može barem upozoriti na ono što bi nam se moglo dogoditi, ako ne budemo dovoljno otvoreni da prihvatimo logiku njegova umjetničkog iskaza i (ne)nametljivost njegove poruke.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.