U ljeto 1995. godine na Orašje i Donju Mahalu padalo je tisuću granata dnevno. A pod kišom tih granata jedan je čovjek u to nevrijeme, na tome mjestu, gradio dom.
Ivo Gregurević, kralj hrvatskoga glumišta, zidao je kuću u rodnom selu u kojemu je proveo najsretnije dane, zavičaju koji mu je - kako će reći na vrhuncu karijere - cijeloga života davao snagu i nadahnuće. I u koji se uvijek mislio vratiti. 'Ja nikad nisam otišao odavde, ja sam u Zagrebu na privremenom radu', rekao je Robertu Knjazu u 'Svlačionici'. Kao u 'Građaninu Kaneu', bio je to njegov 'rosebud', pupoljak, tajna njegova života, njegova ljubav.
Kino u Orašju, ćevabdžinica, Bara, smrznuto jezero - to su zapravo ključna mjesta na karti Gregurevićeve karijere. Sedam Gregurevićevih prijatelja i on navečer bi u kinu gledali film, u Orašju ili s projektora na zidu u Mahali - a onda, dan kasnije, isti film 'snimali' sami, glumeći scenu po scenu, kadar po kadar.
Djeca koja danas odrastaju u društvu u kojemu je sve kolorirano, sve je u bojama ili u tri dimenzije, a fimove i TV program mogu gledati na svakom pametnome mobitelu, ne mogu ni naslutiti koliku su snagu imale kino predstave. Bio je to drugi svijet, bijeg u zamišljeni raj, izlet u 'cinema paradiso', o kojemu je uvijek govorio s nostalgijom, iz siromašne Donje Mahale.
'Nekad su se drame snimale mjesec dana, danas se pet epizoda sapunice snimi u jednom danu. E sad, zapamtite to što sam ja radio', rekao je lani na jednom nastupu u Brčkom. Samo, tko bi to zapamtio?
Ivo Gregurević je radio tako puno da je brojne, čak i velike role, i sam zaboravio.
'Gledam nedavno neku staru dramu, oduševim se... Vidim, sve lijepo počelo - i odjednom vidim sebe!? Pa otkud ja tu? I to velika uloga, nije mala. Niti sam se sjećao kad sam to radio niti što je to bilo. Imam bezbroj drama, serija, filmova, kazališnih predstava, dosta se toga ne sjećam', rekao je.
Svaki čovjek koji voli umjetnost, na ovim prostorima, naravno, zna nabrojiti barem pet, mnogi čak i deset Gregurevićevih uloga - od Netijaka u 'Velom mistu' do Čaruge u istoimenom filmu, od Kreleta u 'Kiklopu' do Kosmičkog u 'Odmori se, zaslužio si', no Gregurević je imao stroži kriterij. Prema njegovu mišljenju, u karijeri je moguće imati pet-šest dobrih uloga, ne više. U tom smislu upravo je njegova karijera bila argument protiv njegove tvrdnje. Kao i mnogi velikani, bio je skroman - priznao je da u glumu ulaže veliki trud ne zato da bi bio sjajan, nego zato što je stalno strahovao da ne ispadne loš. Pa je, sad to znamo, ispao najbolji.
On je, na mnoge načine, naš Jack Nicholson - genij, karizmatik, ljubimac žena, majstor minijature, pravi filigran.
A ta je velika karijera započela na barama u Donjoj Mahali, jedne mrzle zime, 1966. godine, kad su Gregurević i prijatelji - desetljeće prije Vatroslava Mimice - inscenirali - Seljačku bunu!
'Nas sedmorica prijatelja u Orašju zajedno smo gledali filmove. U Orašju su bila dva kina i skoro svaki film smo gledali, ako smo imali novca. Najbolje filmove smo ponavljali, dijelili smo uloge, pamtili uloge i onda glumili, po pet sati. Sjećam se jedne zamimljive siuacije. Budući da Orašje i danas proizvodi najbolje ćevape na svijetu, mi smo za malu porciju ćevapa - a ćevabdžinica je bila blizu kina, pa je miris jela ulazio u kino - stalno bili u iskušenju: otići na ćevape ili u kino. Otišli smo na ćevape i svi zajedno pojeli jednu porciju. Moj prijatelj Pjer je otišao u kino i stao u red, koji je bio velik, jer je interes za filmove bio ogroman. On se ugurao u red, nekako razgurao ljude i za novac koji mu je preostao kupio jednu ulaznicu, na koju smo se onda svi prošvercali', rekao je Gregurević Ivi Štivičiću u zapaženoj biografsko-portretnoj emisiji HRT-a 1996.
'Na dijelu sela koji se zove Bara te je zime bio zaleđeni prostor velike kvadrature. Imali smo statiste koji su dolazili na, mi smo to zvali, ‘snimanje filma’ - pročitali bismo tekst, podijelili uloge. Matiju Gupca smo dali jednom malom, koji je bio duplo manji od mene, odnosno, ako hoćete, ja sam bio duplo veći od njega (to je valjda tako, u povijesti i ratovima).
Oko sto statista je došlo s kopljima, sabljama, noževima, s raznim oružjima. I sad, kad smo krenuli u bitku između velmoža i seljaka, najednom - pukne led pod nama! Svi smo se mi, nas stotinjak, našli u vodi koja, srećom, nije bila pretjerano duboka. I sad, kući, briši. Bacimo oružje, otišli smo kod Marijane, osušili se, pa doma. Da smo kući došli mokri, dobili bismo batine od oca i majke, i to je bila ta Seljačka buna...'
'Tamo je meni najljepše jer se zaboravi koji sam, tamo sam onaj koji sam bio u djetinjstvu, sa svojim prijateljima. To je najljepši dio Europe. Lijepo je stvarno tamo, kako se osjećam? Predivno. Zato što me ljudi primaju onakvim kakav jesam, zaborave se moje uloge, zaboravi se da sam ja glumac, pričaju sa mnom kao da sam tamo, i što sam stariji, to se više vraćam tom kraju”, ponovit će u istoj emisiji.
U srednjoj školi Ivo Gregurević je bio posve siguran da želi biti glumac, i to filmski, a i zvijezde su mu bile sklone. Kao u Arsenovu stihu: “Sve te vodilo k meni...”, Gregurevića je sve vodilo na film.
“Uvijek sam želio postati filmski glumac. Bila je to moja ideja od početka. U srednju sam išao u Vinkovce, pa sam se upisao u Kazalište Joze Ivankića, pa kod profesora Himze Nuhanovića odigrao nekoliko uloga. Bio sam u nekoliko predstava, on je rekao ideš na Akademiju, i ja sam otišao na Akademiju. Bilo je to - to.”
Oko Gregurevićeva upisa na Akademiju kruži urbana legenda, prema kojoj se nije uspio upisati iz prve. Nije to bila ni prva ni zadnja pogreška Akademijine komisije. No Gregurevićev put prema zvijezdama ništa nije moglo zaustaviti. Već 1977. godine dobiva ulogu na filmu, i to odmah glavnu, pa još pritom i iznimno zapaženu. Bilo je to u filmu “Ne naginji se van” Bogdana Žižića. Gregurević portretira našeg emigranta koji odlazi na, kako se to tad zvalo, “privremeni rad u Njemačku”.
“Meni je to bilo isto kao i posao koji sam radio prije. Kamera je tu, naučio sam neke tehničke stvari - moram gledati ovamo, a ne onamo, i tako dalje - ali gluma je bila ista. Tako sam igrao dotad, tako igram do danas, to je ostalo isto.” Iste godine dobiva veliku ulogu u “Mećavi” Antuna Vrdoljaka, filmu snimanom prema prozi Pere Budaka.
