Kultura Svjetla hrvatske kulture
80 prikaza

Želim projekte koji će me mijenjati kao osobu i glumicu

1/7
Sandra Šimunović/PIXSELL
SVJETLA HRVATSKE KULTURE Ivor Martinić vraća se svom ranom dramskom tekstu ‘Drama o Mirjani i ovima oko nje’. Povodom nove verzije drame razgovaramo s jednom od glumica koja igra Mirjanu

Ivor Martinić vraća se svom ranom dramskom tekstu “Drama o Mirjani i ovima oko nje”, prvi put postavljajući ga samostalno pitajući se tko je Mirjana danas, 14 godina nakon što je napisana. Povodom nove verzije drame u zagrebačkom &TD-u razgovaramo s glumicom koja utjelovljuje Mirjanu. Mirjana, obična žena, mala žena, sa svojim vrlo običnom problemima, zapravo je lik s kojim se mogu poistovjetiti mnoge žene koje su u jednom trenutku života bile suočene s razočaranjima, ali koje su unatoč tome nastavljale dalje. Iz tog razloga je taj lik koji su igrale Alma Prica i Mirjana Karanović ostao relevantan cijelo desetljeće. Ovaj put autor Ivor Martinić sam režira predstavu prema jednom od svojih najranijih tekstova, a koji je prilagodio trima glumicama: Marini Redžepović, Ivani Krizmanić i Maji Posavec. Sve tri glumice utjelovljuju lik Mirjane, lik se prelijeva iz jedne glumice u drugu, a uz Mirjanu su na sceni još njezina majka i njezina kći. S Marinom Redžepović sjedamo na terasu &DT-a i uoči premijere razgovaramo o predstavi, ali i o njezinoj dosadašnjoj glumačkoj karijeri. S obzirom na to da je svoje najpoznatije uloge ostvarila na filmu, za Marinu je gluma u kazalištu osvježenje, djelomično i izlet u nepoznato. “Ja sam prvenstveno filmska glumica, uz film sam glumački odrastala i to još traje. Proces rada na predstavi mi je jako zanimljiv da se kroz kazalište rekontekstualiziram upravo kao filmska glumica. To nije nešto potpuno novo, ali zakonitosti medija mislim da su ključne, pogotovo iz moje perspektive koja se dosad odvijala gotovo isključivo pred kamerama. Sad kad radim u kazalištu, podsjećam se na to.” No uloga koju trenutačno igra sve je samo ne konvencionalna. Radnja ne teče linearno, u predstavi su tek tri lika, dok svojim izvedbama glumice više propitkuju odnos sebe i teksta, nego odnos među likovima ili odnos likova i njihove okoline. Intimistička je to studija o tome što glumcu znači lik i kako se lik mijenja kad ga interpretira netko drugi. Tri Mirjane pokazuju koliko je život i u svojoj običnosti kompleksan i koliko se slojeva krije u svima nama. “Mi se bavimo dramskim tekstom i izvedbom, pokušavamo se kretati kroz njihove moguće zadatosti i konvencije. Mirjana kao lik nije zaokružena cjelina, ona nema konkretnu kvalitativnu funkciju, nju prepuštamo izvedbi. Nije riječ o određenoj karakterizaciji, nego više koliko u svakoj ženi ima Mirjane, kao i u svakoj glumici. Sve tri igramo Mirjanu, a kad ne igramo Mirjanu, druge dvije predstavljaju lik Majke i Kćeri. Propitujemo i sebe privatno na sceni te kako igrati lik u maniri psihološkog realizma te kako ga izvođački predstavljati“, pojašnjava Marina. Iako radnja možda djeluje hermetično i komplicirano iz naše unutarnje pozicije, govori, zapravo je predstava vrlo inkluzivna i komunikativna, barem po dosadašnjim reakcijama.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Životna priča Marine Redžepović započinje u Sisku. Točnije, negdje na relaciji između Hrvatske Dubice, otkud joj je majka, i Bosanske Dubice, otkud joj je otac. Kako joj je otac bio vojni pilot, obitelj se često selila, čak četrnaest puta, i svoje najranije djetinjstvo veže uz Tuzlu. Devedesete otac dobiva premještaj i obitelj se seli u Zagreb. Osim očeve vojne karijere, cijela Marinina obitelj, počevši od djeda i bake, bavila se prosvjetnim radom. Baš kao i lik Anamarije koji utjelovljuje u filmu “Zbornica”, i Marinina majka je po struci pedagogica koja je cijeli radni vijek provela s djecom. “Zapravo ja dolazim iz obitelji prosvjetnih radnika. Djed mi je bio učitelj, baka nastavnica i teta u vrtiću, stric profesor, tetka nastavnica. I svi mi koji smo odrastali u takvim i sličnim obiteljima znamo što sve nosi kad ti generacije i generacije ‘prođu kroz kuću’, kad ti baku u svim životnim prilikama oslovljavaju s ‘moja draga učiteljice’. Vjerujem da mi je baš zbog moje obitelji odmalena bilo prirodno one koji su mene odgajali u vrtiću i školama promatrati kao ljude koji rade svoj posao za koji su plaćeni (!), što mi je stvorilo i distancu prema autoritetima, ali i nerealna očekivanja od svakog ponaosob, upravo iz tog istog razloga. Ipak,  kao dijete vidiš isključivo ‘lice’, ne uklapaš ga u sustav.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Marina Redžepović je lice koje su gledatelji često mogli vidjeti na malim ekranima, što u domaćim filmovima, što u serijama. Glumila je u “Posljednjem Srbinu u Hrvatskoj” Predraga Ličine, “Rudaru” Hanne Slak, “Da je kuća dobra i vuk bi je imao” Hane Jušić, “Ljetnikovcu” Damira Čučića te serijama “Novine” i “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”. Glumački put Marine Redžepović nije bio tipičan, ali baš zbog toga se doima još zanimljivijim. Studirala je komparativnu književnost i francuski jezik, i sve dok nije odglumila nekoliko uloga u ranim filmovima Hane Jušić i Sonje Tarokić nije ni pomislila da bi joj to jednog dana mogla biti karijera. S redateljicom Hanom Jušić studirala je komparativnu književnost, a kako je Hana studirala režiju sa Sonjom Tarokić, preko nje je upoznala Sonju. Uloge su se zaredale, zavoljela je film i ljude s kojima je radila, sve dok joj gluma nije postala profesija. Otkriva, međutim, da je iz egzistencijalnih nužnosti, a i želje da se malo izmjesti iz primarnog zanimanja, netom prije pandemije završila tečaj za turističkog vodiča, kako bi uz glumu imala još nešto. Zapravo, nešto potpuno drugačije od glume. Zanimljivo je da je Marina najviše uloga ostvarila u filmovima Sonje Tarokić, čiji je prvi dugometražni film na ovogodišnjim Karlovim Varyma bio uvršten u natjecateljski program Kristalni globus te je osvojio posebno priznanje žirija. Na jutarnjoj projekciji je bilo najviše upravo prosvjetnih radnika koji su u filmu prepoznali probleme s kojima se i sami svakodnevno nose u svojim školama, u tranzicijskom sustavu nalik našemu. Priča je to o dubljem pogledu u školski sustav, ali i uopće sazrijevanju te radnom vijeku odraslog čovjeka, koji mora pronaći ravnotežu između vlastitih ideala i stvarnosti, neprestano pronalazeći zajednički jezik sa svojim kolegama. Marina u “Zbornici” glumi pedagoginju Anamariju koja pokušava pogurati stvari naprijed, ali se suočava s otporom u svojoj radnoj okolini. “To je priča o svim ljudima koji cijeli život provedu na jednome mjestu. Nadamo se da će se prepoznati i ljudi koji ne rade samo u školi. Svi mi želimo biti priznati i prihvaćeni, a lomimo se između subjektiviteta i svijeta koji je nepregledan i sa svojim granicama, a te granice podsjećaju da nijedna naša vlastitost nije mjera stvarnosti. Između ostalog, ovo je film i o odustajanju”, priča Marina. Za rad sa Sonjom Tarokić, koja je scenarij “Zbornice” razvijala godinama, ima samo riječi hvale. “Svima koji se bave filmom želim da rade sa Sonjom. U njenom pristupu filmu nema poopćavanja, jako je izoštreno upravo ono što ona vidi, njen je autorski senzibilitet bogat, neupitan i sasvim od srca. Svemu je posvećena do kraja, iskrena i ja je iznimno poštujem. Mnogi mladi autori i autorice kojima je bila mentorica na scenarističkim radionicama kažu mi koliko im je pomogla i koliko ih je inspirirala. I budem ponosna kad to čujem, a to valjda osjećamo kad smo s nekim bliski i kad smo s tom osobom puno toga u životu podijelili.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Priča o “Zbornici” na neki način je i priča o uspjehu jedne male kinematografije u kontekstu suvremenog europskog filma. Potvrda je to o kvaliteti koja je došla nakon uspjeha koji je u Cannesu osvojio film “Murina”. Po tom pitanju, Marina je optimistična, osobito prema mladim generacijama koje sa sobom donose nove ideje i novu energiju. “Imamo vrhunske ljude, senzibilitet za film cvate, sve je više genijalnih autorica i autora. Prisutnost na inozemnim festivalima sve je šira i to je fantastično. Doduše, po nekom stilskom ključu, teško da se možemo mapirati kao hrvatska kinematografija, ne postoji neki zajednički nazivnik. Možda će se to i dogoditi ako prevagu ne odnese isključivo ambicija za vanjskom recepcijom i pretpostavljenim očekivanjima koja sugeriraju kakav bi trebao biti film koji dolazi iz Hrvatske. Dakle, ako se okrenemo sebi i našim svakodnevnim pričama, pa i nama svojstvenim ‘ekscesima’, možda se po tom pitanju i usuglasimo”, objašnjava. A na pitanje na kakvim projektima bi voljela raditi u budućnosti, odgovara: “Napokon imam ovih skoro 40 godina i to je sasvim dovoljno da znam kako sve što sam zamišljala ili se nije ostvarilo ili se nije na način na koji sam to zamišljala. Ali u svakom slučaju, voljela bih raditi na projektima koji iziskuju da im se temeljito posvetiš, projekti koji će me mijenjati kao osobu i kao glumicu. Umrla bih da je sve te jedno te isto”.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.