Željela sam prikazati suicid kao nešto svima nama blisko

Nedavno sam, iščitavajući zbirku Jadranke Pintarić “Dobro sam i ostale laži”, naišla na kratku priču o ženi čija je nuklearna obitelj bila razorena dvama samoubojstvima, načeta suprugovim, a nekoliko godina kasnije posve uništena sinovljevim. Obojici je presudio naslijeđen, genetski psihološki poremećaj. Pomislila sam tad kako je autorica, grčevito se trudeći da naglasi patnju svoje protagonistkinje, u tom nastojanju malo i pretjerala - ta tko bi mogao ponijeti toliki teret! A onda sam saznala za “Odlučnu”. Dvadeset i šesta samostalna izložba i autorski projekt priznate fotografkinje Nine Đurđević (1980.) dokaz je u prilog ili potvrda stvarnosne utemeljenosti klišejizirane tvrdnje o životu, piscu (duboko traumatičnih?) priča. Na problematiziranje ili razgolićenje društveno tabuizirane teme suicida autorica je potaknuta pričom iz neposredne blizine, i njezina je nuklearna obitelj dokrajčena dvama suicidima. “Moj se tata ubio kad mi je bila 21 godina”, započinje verbalizaciju svoje, fotografijom već zabilježene i na papiru zapisane, priče. “Brat se ubio 11 godina kasnije, meni su bile 32, a njemu 35.“ Njihova samoubojstva, kaže, nisu povezana, kao u priči prouzročena nasljednom bolešću, zajedničkom traumom ili i na koji način naslonjena jedno na drugo. Premda pouzdani i precizni statistički podaci nisu dostupni, i Svjetska zdravstvena organizacija nedvosmislena je u iznošenju stajališta kako su životne okolnosti, proživljene traume i nasilna iskustva pri donošenju takve odluke važne koliko i mentalne bolesti i kao takve ih ne treba zanemarivati. Isto se, uvjerena je Nina, dogodilo i u slučaju njezine obitelji.