Kultura
188 prikaza

Željela sam prikazati suicid kao nešto svima nama blisko

1/6
Sandra Šimunović/PIXSELL
Na problematiziranje ili razgolićenje društveno tabuizirane teme suicida Nina Đurđević potaknuta je pričom iz neposredne blizine - i njezina je obitelj dokrajčena dvama suicidima

Nedavno sam, iščitavajući zbirku Jadranke Pintarić “Dobro sam i ostale laži”, naišla na kratku priču o ženi čija je nuklearna obitelj bila razorena dvama samoubojstvima, načeta suprugovim, a nekoliko godina kasnije posve uništena sinovljevim. Obojici je presudio naslijeđen, genetski psihološki poremećaj. Pomislila sam tad kako je autorica, grčevito se trudeći da naglasi patnju svoje protagonistkinje, u tom nastojanju malo i pretjerala - ta tko bi mogao ponijeti toliki teret! A onda sam saznala za “Odlučnu”. Dvadeset i šesta samostalna izložba i autorski projekt priznate fotografkinje Nine Đurđević (1980.) dokaz je u prilog ili potvrda stvarnosne utemeljenosti klišejizirane tvrdnje o životu, piscu (duboko traumatičnih?) priča. Na problematiziranje ili razgolićenje društveno tabuizirane teme suicida autorica je potaknuta pričom iz neposredne blizine, i njezina je nuklearna obitelj dokrajčena dvama suicidima. “Moj se tata ubio kad mi je bila 21 godina”, započinje verbalizaciju svoje, fotografijom već zabilježene i na papiru zapisane, priče. “Brat se ubio 11 godina kasnije, meni su bile 32, a njemu 35.“ Njihova samoubojstva, kaže, nisu povezana, kao u priči prouzročena nasljednom bolešću, zajedničkom traumom ili i na koji način naslonjena jedno na drugo. Premda pouzdani i precizni statistički podaci nisu dostupni, i Svjetska zdravstvena organizacija nedvosmislena je u iznošenju stajališta kako su životne okolnosti, proživljene traume i nasilna iskustva pri donošenju takve odluke važne koliko i mentalne bolesti i kao takve ih ne treba zanemarivati. Isto se, uvjerena je Nina, dogodilo i u slučaju njezine obitelji.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Tata je četiri godine proveo u ratu i patio je od PTSP-a. O ratu nam nikad nije govorio, ali imao je ružne snove i ponekad bi se, kad bi mu postalo preteško, sam prijavio na psihijatrijski odjel i ondje provodio određeno vrijeme.” U autobiografskom tekstu uz jedan od autoportreta na izložbi stoji, ipak, kako se “tata osjećao kao da se nema čemu ni kome vratiti”. Bili su, piše dalje, razorena obitelj. Tužna i teška. Razorena i bolna. “Zapravo smo vjerojatno bili sasvim prosječna obitelj: mama, tata, brat i ja. No brat je oduvijek bio problematičan, maltretirao nas je, sustavno psihički i emocionalno zlostavljao dva desetljeća te je većina naše svakodnevice bila obojena strahom od njegovih raspoloženja. Često bih sjedila u sobi i osluškivala kakve će volje biti kad dođe doma, a posljednje tjedne srednjoškolske nastave sam, kako bih uopće mogla učiti, provodila kod prijateljica.” Fizičkog zlostavljanja, odlučno naglašava, nije bilo, no brat je ostatak obitelji neprestano pokušavao povući za sobom, u svoju nesreću i u mrak. “Tad sam mislila da je jednostavno zao, ali sad shvaćam da je bio nesretan, neprilagođen i nevjerojatno inteligentan.” Inače poželjna kvaliteta u ovom mu slučaju nije išla u prilog, kao natprosječno inteligentno dijete, obmanuo bi svakog psihijatra kojemu su ga roditelji poslali, čime je i svaki pokušaj obiteljske terapije bio onemogućen. 


“Umro je kao beskućnik, pronašli su ga na klupi u parku Ribnjak. Uz sebe nije imao osobnih dokumenata, ja sam ga identificirala. I tek je obdukcija, zbog velike količine lijekova i alkohola u krvi, pokazala da se radi o samoubojstvu”, naizgled rezignirano priča o bratovu odlasku. Ipak, dovoljno je samo okrznuti fotografiju na kojoj žena tužno izgubljenog pogleda na toj istoj klupi sjedi nekoliko godina kasnije kako biste shvatili svu dubinu naizgledne ravnodušnosti. I ona je, tvrdi, bila uvjerena da je bratovo poglavlje zatvorila. I samu ju je, stoga, zatekla ljutnja proživljena tijekom pripremanja ovoga projekta. Iskreno priznaje da ni sama nije odmah svjesno znala što njime želi postići. Osjećala je samo da sav nakupljeni emocionalni balast mora na neki način katalizirati.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Odlučna” nije podsjetnik njezinoj volji ili podstrek kad ista volja posustane, nego posveta i priznanje koje Nina Đurđević odaje za devetero ljudi dovoljno hrabrih da stanu pred njezin objektiv i o društveno tabuiziranom iskustvu pokušaja suicida jasno progovore. “Istodobno su željeli i otići i ostati, odatle naslov izložbe. Na ovom sam projektu radila četiri godine, najprije sam dvije godine promišljala o projektu, a potom jednako toliko vremena posvetila njegovu ostvarenju i zaključila sam da se nitko od mojih sugovornika nije doista htio ubiti. Svi su željeli promjenu. Našavši se u stanju ili situaciji koju nisu mogli promijeniti, pokušaj suicida iskoristili su kao zadnju instancu izvlačenja iz onoga u čemu su se doista našli.” Ne poriče, naravno, da postoje ljudi koji više ne žele živjeti, što i ne treba izazivati čuđenje jer, objašnjava, “život u današnjem svijetu je težak, a takvim smo si ga, gustim i teškim, napravili sami”, no u pozadini pokušaja većine njezinih sugovornika nalazila se potreba za promjenom neostvarivom na drugačiji način. I povratom kontrole jer u tom im se trenutku čini kako barem okolnosti svoje smrti mogu kontrolirati, kad im već sve ostalo izmiče.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

No samo u Hrvatskoj su 2019. zabilježena 582 suicida, što samoubojstvo postavlja kao vodeći uzrok smrti od ozljeda, u svijetu se godišnje oko 800.000 ljudi odlučuje svojevoljno prekinuti život, a procjenjuje se kako na jedan suicid dolazi još 25 pokušaja. Čini li, u tom svjetlu, devetero sugovornika, koliko ih je za izložbu portretirala, relevantan uzorak? Vjerojatno ne, no upućuju na to da izložba i projekt, premda povezani, nisu jedno. “Imala sam mnogo više sugovornika, puno mi je više ljudi ispričalo svoje priče no što ih je odlučilo stati pred moj fotoaparat. Mislim da našim društvom još vlada stigmatizacija ove teme pa je i ljudima teško otvoriti se i govoriti o njoj.” Sustav je, dodaje, jako zatvoren, o problemu se malo priča i svi se štite, pa je i do sugovornika dolazila vrlo teško. “Dva smo mjeseca držali otvoren poziv na VoxFeminae i nitko se nije na njega odazvao. Producentica izložbe Vanda Volić pokušala je do sudionika doći službenim kanalima, što je bilo jednako bezuspješno, pa mi nije preostalo drugo nego poslužiti se usmenom predajom. Raspitivala sam se među prijateljima poznaju li nekoga tko je pokušao počiniti suicid i voljan je o tome otvoreno govoriti, a kad bih se našla u novom društvu, također bih pustila glas o tome da tražim kandidate za izložbu o pričama ljudi koji su pokušali suicid.”

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Rezultat goleme količine uloženog truda 18. je ožujka otvorena “Odlučna”, izložba sastavljena od devet portreta i dvaju autoportreta. Osjećala je, objašnjava, da tako mora biti jer ne bi od svojih sugovornika mogla tražiti da daju nešto što sama nije sposobna dati. Sugovornike je mahom fotografirala na mjestima pokušaja počinjenja suicida, pa i fotografije izgledaju kao da su otrgnuti komadići svakodnevice, na njima uhvaćene osobe sjede na kupaonskom podu ili rubu postelje, leže u dnevnoj sobi, neki se smiju, a neki su uhvaćeni u pokretu i ni s čim ne odaju tegobnost teme o kojoj su vjerojatno netom prije razgovarali. “To je i bio cilj, nisam htjela tešku temu dodatno otežati. Htjela sam joj dati mekoću i pokazati da samoubojstvo i jest čin svakodnevice.” Kao i svaki drugi odlazak. 
Samo što o ovome tako rado šutimo. “Jedna mi je protagonistica ispričala kako je, nakon pokušaja suicida, još krvava došla kući i rekla mami da se upravo pokušala ubiti. Mama na to nije rekla ništa, samo ju je poslala u sobu.” Šutnja se, nastavlja, širi izvan obitelji, proteže na više instance i dopire i do institucionalnih krugova. “Druga mi je protagonistica, koja se tri puta pokušala ubiti, ispričala kako je prvi put, pripremajući se na skok, shvatila da nije dobro i potražila pomoć. Psihijatar joj je prepisao lijekove i otpravio je kući, bez razgovora. Potom si je život pokušala oduzeti tim istim tabletama. Pronašli su je, ispumpali joj želudac i zadržali na promatranju dan ili dva, no bez pravog liječenja.” Prema svjedočanstvima koje je prikupila, institucionalne podrške nema ni po zaprimanju u bolnicu, mnogo je grupnih terapija, no individualni termin kod liječnika vrlo je teško dobiti, a i tad razgovor traje jedva nekoliko minuta. Stoga joj je bilo važno glas im ponuditi ili nakratko povratiti i kroz “Odlučnu”. “Iako se bavim fotografijom, ovog mi je puta tekst jednako važan. Svaka je fotografija popraćena tekstom, a ići će i projekcija tonskog zapisa popraćena projekcijom tristotinjak fotografija manjeg formata koje predstavljaju svakodnevicu, sve ono zbog čega vrijedi živjeti.”

 

O teškim temama, uvjerena je, moramo razgovarati i naučiti, kao društvo, preuzimati kolektivnu odgovornost. Pita se možemo li osuditi nekoga na čije smo vapaje, kolektivno, toliko puta ostali gluhi. Kaže kako se sama s osudama uže okoline nije susretala, no problemi su se pojavili pri pokopu oba pokojnika. “U našem je društvu katolički pokop uobičajen, no mi smo naišli na prepreke jer, prema crkvenom shvaćanju, nisu vodili potpuno katoličke živote. S tatom smo naišli na manje prepreke, dok smo se kod bratova pokopa susreli s preprekama jer nije vodio kršćanski život i počinio je samoubojstvo.” Općenito, kako i stoji u jednoj od priča, jednom od iskaza, postoje osobe koje smatraju da imaju pravo na izbor, ostati ili otići i u nekim je zemljama takav izbor moguć. Ne i u našoj, vjerska su i naslijeđena vjerovanja ovdje još prejaka. Ona, kaže, nije zatražila institucionalnu pomoć nakon gubitka oca i brata, no zna kako su se oni koji jesu mahom susreli sa zatvorenim vratima. Čula je, kaže, za postojanje udruge koja se bavi pružanjem pomoći obitelji čiji su članovi počinili samoubojstvo, no njihov je rad otežan zbog nedostatka financija, a u sustavu je teško doći do stručnjaka. “Tu i mi kao društvo imamo odgovornost, moramo više razgovarati o ovoj temi i pokušati vidjeti što možemo učiniti. Također, moramo se osloboditi krivnje, jer ma koliko ti neka osoba bila bliska, ne možeš preuzeti odgovornost za njezine postupke. Nitko ne može biti odgovoran za postupke drugih.”

 | Author: Josip Regović/PIXSELL Josip Regović/PIXSELL

“Zbog oca sam danas u fotografiji, s njim sam dijelila ljubav prema motorima, konjima i fotografiranju”, stoji u njezinoj priči, a kroz na izložbi “Objekt(iv)na” predstavljene autoportrete riješila je višedesetljetne probleme s doživljavanjem vlastitog tijela. Ovoga puta odgovornost je tim veća jer u vlastitu priču uvezuje mnoge tuđe, no ne smatra to eksploatiranjem intime. “Uvijek polazim od sebe i uvijek nešto rješavam fotografijom. Da, kod autoportreta je to uvijek djelomično pitanje ega, no puno je više pitanje reprezentacije. A ovoj sam temi htjela pristupiti dostojanstveno i s poštovanjem, krenula sam iz sebe i preuzela priče onih koji su mi to dopustili.” Iako sudionici nisu još vidjeli cijeli projekt, Nina Đurđević zahvalna im je na sudjelovanju i nada se da će i oni biti zadovoljni krajnjim rezultatom. “Preživljenje pokušaja suicida nije čaroban moment nakon kojeg svijet gledaš novim očima. Iako imam jednu slijepu protagonisticu, pokušala se ubiti pucnjem iz pištolja i preživjela, i danas kaže da je slijepa, ali napokon slobodna. Razvela se i živi drugačiji život. Većina protagonista kaže da im je to iskustvo pomoglo da drugačije sagledaju život i da im je drago što su živi.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.