Memoari "Elizabeta" mađarske grofice Irme Sztáray prate posljednje godine austrijske carice i ugarsko-hrvatske kraljice koju poznajemo i kao Sisi, a riječ je o vrijednom djelu koje, iako diplomatski lišeno detalja, daje uvid u privatne trenutke slavne carice, čiji su život i apsurdna smrt više puta ekranizirani. Sztáray je bila njezina posljednja dvorska dama, družbenica i pratiteljica na putovanjima kroz Mađarsku, Alžir, Grčku, Italiju i Švicarsku od 1894. do 1898. godine.
Odmah na početku knjige sasvim je jasno da je riječ o štivu koje će otkriti tek dio onoga što je spisateljica proživjela, čula i vidjela tijekom svojih druženja s caricom, posebno zato što je poznato da je ono što je među njima trebala biti služba preraslo u blisko prijateljstvo. Naime, Sztáray o Sisi piše s neskrivenim divljenjem, a u memoarima se uglavnom nižu pozitivne impresije s putovanja i dojmovi o Sisinu ophođenju s ljudima ili njezinoj općoj pojavnosti. Tek se na rijetkim mjestima u knjizi daje uvid u caričina loša raspoloženja i navike. Tako se, primjerice, nenametljivo otkriva da je Sisi, između ostaloga, bila opsjednuta težinom te da se vagala svaki dan i vodila o tome dnevnik, da je obožavala sladoled te nemirno more.
Posljednje godine carice Elizabete, Irma Sztáray, Neolit. Prijevod: Branka Grubić
No čak i oni trenutci koji bi čitatelju mogli biti i nešto zanimljiviji, primjerice plovidba kroz oluju tijekom koje su svjedočili brodolomu, prikazani su šturo i diskretno, bez daška dramatike. Pa tako Sztáray opisuje: "Ispred marsejske luke plovili smo sat vremena prije nego smo dobili dopuštenje za pristajanje. Tijekom tog neugodnog čekanja uživale smo u iznimno lijepoj predstavi. Pred našim očima dogodio se brodolom. Srećom, bez tragičnog završetka". U takvom je tonu u suštini cijela knjiga, a s obzirom na to da je napisana tek nešto više od desetljeća nakon Elizabetine smrti, jasno je da je Sztáray, kao odana družbenica, izostavila sve detalje koji bi na bilo koji način mogli kompromitirati caričinu osobnost. I posljednje trenutke caričinog života, koji je okončao talijanski anarhist Luigi Lucheni zabivši joj bodež pokraj srca dok su zajedno šetale prema Ženevskom jezeru, spisateljica opisuje decentno, donoseći nam caričine posljednje riječi te opisujući kako je carica preminula s dostojanstvom.
Jezični stil autorice je prije svega melankoličan, s kratkim i jasnim prikazima događaja iz užurbanog rasporeda svoje vladarice. Sztáray se u svakom od njih prema carici odnosi s beskrajnim obožavanjem, uzdižući je do nezemaljskog bića. Bila joj je i logistička i emocionalna podrška, a svoje privrženosti nije se odrekla ni nakon tragične caričine smrti. Njezini topli memoari ostaju nam kao povijesno, neposredno svjedočanstvo o životu jedne plemenite žene koja više od stoljeća kasnije budi emocije. Vrijedni su pažnje i posvećenog čitanja kojim se otkrivaju skriveni detalji iz života slavne carice.
