Nedvojbeno najbolja drama 21. stoljeća - pisao je The Guardian o “Jeruzalemu” britanskog dramatičara, scenarista i redatelja Jeza Butterwortha, do sada nagrađivanog s dva Oliviera i jednim Tonyjem. Riječ je o trenutačno najkarizmatičnijoj i svakako najcjenjenijoj osobi u engleskom literarno-teatarskom svijetu čija djela izazivaju veliki interes gledatelja i kritičara koji u njima iščitavaju izravne reference na vrijeme u kojem živimo i u kojem se, svatko na svoj način, često i uzaludno pokušavamo snaći. Njegov najnoviji dramski tekst “The Hills of California”, što se s nestrpljenjem očekivao tijekom sedam godina, od kraja siječnja izvodi se premijerno u Kazalištu Harold Pinter na londonskom West Endu, i to u režiji slavnog engleskog redatelja Sama Mendesa, čiji je film “Vrtlog života” ovjenčan Oscarom. I glumci u predstavi britanske su kazališne, filmske i televizijske zvijezde poput Laure Donnely, Leane Best, Ophelie Lovibond, Shauna Dooleya..., no ono što izvedbu izdvaja od mnogobrojnih koje sam vidjela u posljednje vrijeme upravo je ta jedinstvenost u izričaju, gdje se svi elementi povezuju u isti diskurs, dok u kazališnoj priči koja se priča na sceni (a koja ne proizlazi isključivo iz teksta) nema ni jedne pogreške ni detalja koji bi iskočio iz okvira i gledatelja vratio tijekom trosatne predstave u njegovu osobnu stvarnost.
Glumica Laura Donnelly i Jez Butterworth
Blackpool, popularno odmaralište na sjeverozapadu Engleske u ljeto 1976., najtoplije i najdulje ljeto u posljednjih dvije stotine godina. Plaže su pune, u hotelima više nema slobodnog smještaja. U sparnim sporednim ulicama, daleko od sladoleda i jahača magaraca, sestre Web vratile su se u oronulu kuću svoje majke, koja umire na katu već dugo bolujući od raka. U toj su kući, koja se bez razloga zove “kuća s pogledom na more”, njih četvero odrasle. I dok čekaju dolazak četvrte sestre, Joan, koja je prije 20 godina otišla u Kaliforniju, one prizivaju prošlost evocirajući prijelomne događaje svojih tinejdžerskih života.
U toj dramsko životnoj slagalici scena se okreće i vraća ih u 1955. godinu, kad ih je majka udovica opsesivno trenirala kao pjevačku grupu sličnu sestrama Andrews u nadi za slavom i uspjehom. No ono što je paradoksalno i što direktno vodi u tragediju je činjenica da majka nije u trendu. Elvis je na pomolu, dok ona obučava svoje djevojke za budućnost koja je već prošla, sa snom koji je unaprijed uništen. Kad predatorski američki agent stigne provjeriti glazbene sposobnosti sestara, najstarijoj sestri Joan poništi djetinjstvo te na izravne i slučajne načine upropasti sve njihove živote nakon toga. Dvadeset godina kasnije se četvrta sestra, koja je otpuhala obalno okupljanje i odbacila majčin san o transformaciji svojih djevojčica u kopiju sestara Andrews, vraća. Joan je sad projekcija američkoga glamura, impresivna, odjevena u lepršave traperice i s jarkim sjenilom za oči, govori kao Amerikanka i unosi nemir u to otužno englesko ljetovalište koje, kao i drvena kuća, na pozornici pomno rekonstruirana do posljednjih detalja, pamti neke bolje dane.
Iako u prvi plan britanski kritičari ističu kako je Butterworthov novi, dugo iščekivani tekst “The Hills of California” višeslojna, post #MeToo drama o tuzi, traumi i kušnjama koje su žene prisiljene podnijeti kako bi ostvarile svoje snove, navodeći čak i njegov rad u Hollywoodu sa zloglasnim producentom Weinsteinom kao nadahnuće za dramu, sam autor to poriče: “Većinu dana provodim u svijetu snova slažući ideje koje se zapravo ne odnose ni na što što bi se moglo identificirati. Reći da je ovo drama o #MeToo isto je kao reći da je duga plava. Ima plave boje u njoj, sigurno”.
Točnije bi bilo reći kako je to drama o boli, radosti i kompliciranosti obitelji, koja se usredotočuje na postupno otkrivanje nikad razriješenog misterija u vremenu u kojem su udovice, čiji su muževi poginuli u Drugom svjetskom ratu, same odgajale djecu, a Engleska se očaravala snovima o velikoj i dalekoj Americi. Butterworth piše s lakoćom, a Mendes režira sa spretnom romanesknom fluidnošću priču koja prelazi iz jednog razdoblja u drugo, rastežući vrijeme kako bi pokazali da prošlost može nastaniti sadašnjost, a mitovi koje nasljeđujemo, kao i oni koje izmišljamo, izravno oblikuju naše iskustvo stvarnosti.
