Znanstvena fantastika u mašti Ursule K. Le Guin

Nije moguće voljeti znanstvenu fantastiku, a zaobilaziti ime Ursule K. Le Guin, prve dame ovoga žanra. U jednom prastarom televizijskom intervjuu Le Guin priča o tome kako ljudi najčešće pretpostavljaju da je pisanje nešto što ona radi u slobodno vrijeme, kad obavi svoj pravi posao, dok u ona stvarnosti piše tijekom svoga radnog vremena, a u slobodno vrijeme radi sve drugo. Nije teško zamisliti kako je šezdesetih i sedamdesetih jednoj ženi bilo objašnjavati da piše spekulativnu fikciju, posebice što se i u akademskim krugovima iz kojih je Le Guin potekla smatralo da je žanrovska književnost niska grana umjetnosti. Kad je 50-ih godina prošlog stoljeća počela slati svoje rukopise izdavačima, došla je do spoznaje da to neće ići tako jednostavno. Dobivala je od njih odgovore da dobro piše, no da bi sadržaj njezinih romana mogao zanimati tek nekolicinu američkih čitatelja. Što je još gore, pisali su joj, rukopisi nemaju stvarnog zapleta i obiluju dugačkim intelektualnim diskusijama o političkim pitanjima. No Le Guin se kroz godine i desetljeća ušuljala u mnoge domove, tomovi njezinih knjiga zauzeli su police obitelji različitih klasa, rasa i nacija, svojim pričama utjecala je na djecu, a odraslima vraćala maštu, razotkrivala svjetove koji su bili puno više od onoga što su imali prilike doživjeti na ruti kuća - posao. Kad bi je upitali otkud joj inspiracija za to što piše, odgovarala je da ne zna, da to jednostavno dolazi iz nje. Njezinoj odluci da postane spisateljica nije odmoglo ni to što je imala roditelje intelektualce. Otac Alfred bio je antropolog koji je proučavao indijanske kulture, a posebice pleme Yahi i njegova posljednjeg pripadnika Ishija, koji do susreta s njezinim ocem nije poznavao nikakve dobrobiti civilizacije. Majka Theodora bila je također spisateljica te je u kasnim godinama života napisala biografiju Ishija, koja je postala bestseler. Dom obitelji Kroeber posjećivali su razni intelektualci, izbjeglice iz Europe nakon 2. svjetskog rata, Indijanci iz različitih plemena, što je djevojčici poput Ursule bio prozor u svijet kakav nisu imale njezine vršnjakinje. Indijanski stričevi, kako ih je zvala, naučili su je dobrom ponašanju, dostojanstvu, strpljenju i vjernosti. U Francuskoj pedesetih istražuje srednjovjekovnu francusku poeziju za svoju doktorsku disertaciju i tamo upoznaje budućeg supruga, povjesničara Charlesa Le Guina, za kojega se u Parizu udaje. U sljedećim godinama i desetljećima Ursula K. Le Guin odriče se akademske karijere, napušta studij te se posvećuje braku, djeci i pisanju. Par se seli u Portland u Oregonu, gdje Le Guin živi sve do smrti.