Nije moguće voljeti znanstvenu fantastiku, a zaobilaziti ime Ursule K. Le Guin, prve dame ovoga žanra. U jednom prastarom televizijskom intervjuu Le Guin priča o tome kako ljudi najčešće pretpostavljaju da je pisanje nešto što ona radi u slobodno vrijeme, kad obavi svoj pravi posao, dok u ona stvarnosti piše tijekom svoga radnog vremena, a u slobodno vrijeme radi sve drugo. Nije teško zamisliti kako je šezdesetih i sedamdesetih jednoj ženi bilo objašnjavati da piše spekulativnu fikciju, posebice što se i u akademskim krugovima iz kojih je Le Guin potekla smatralo da je žanrovska književnost niska grana umjetnosti. Kad je 50-ih godina prošlog stoljeća počela slati svoje rukopise izdavačima, došla je do spoznaje da to neće ići tako jednostavno. Dobivala je od njih odgovore da dobro piše, no da bi sadržaj njezinih romana mogao zanimati tek nekolicinu američkih čitatelja. Što je još gore, pisali su joj, rukopisi nemaju stvarnog zapleta i obiluju dugačkim intelektualnim diskusijama o političkim pitanjima. No Le Guin se kroz godine i desetljeća ušuljala u mnoge domove, tomovi njezinih knjiga zauzeli su police obitelji različitih klasa, rasa i nacija, svojim pričama utjecala je na djecu, a odraslima vraćala maštu, razotkrivala svjetove koji su bili puno više od onoga što su imali prilike doživjeti na ruti kuća - posao. Kad bi je upitali otkud joj inspiracija za to što piše, odgovarala je da ne zna, da to jednostavno dolazi iz nje. Njezinoj odluci da postane spisateljica nije odmoglo ni to što je imala roditelje intelektualce. Otac Alfred bio je antropolog koji je proučavao indijanske kulture, a posebice pleme Yahi i njegova posljednjeg pripadnika Ishija, koji do susreta s njezinim ocem nije poznavao nikakve dobrobiti civilizacije. Majka Theodora bila je također spisateljica te je u kasnim godinama života napisala biografiju Ishija, koja je postala bestseler. Dom obitelji Kroeber posjećivali su razni intelektualci, izbjeglice iz Europe nakon 2. svjetskog rata, Indijanci iz različitih plemena, što je djevojčici poput Ursule bio prozor u svijet kakav nisu imale njezine vršnjakinje. Indijanski stričevi, kako ih je zvala, naučili su je dobrom ponašanju, dostojanstvu, strpljenju i vjernosti. U Francuskoj pedesetih istražuje srednjovjekovnu francusku poeziju za svoju doktorsku disertaciju i tamo upoznaje budućeg supruga, povjesničara Charlesa Le Guina, za kojega se u Parizu udaje. U sljedećim godinama i desetljećima Ursula K. Le Guin odriče se akademske karijere, napušta studij te se posvećuje braku, djeci i pisanju. Par se seli u Portland u Oregonu, gdje Le Guin živi sve do smrti.
Le Guin je najprije počela pisati poeziju. Prvu priču o vremenskom stroju poslala je časopisu Astounding Science Fiction kad je imala 11 godina. Priča je odbijena, no Le Guin nije prestala pisati ni slati svoje rukopise izdavačima. Njezino prvo veliko djelo znanstvene fantastike "Lijeva ruka tame" upisalo je njezino ime na kartu znanstvene fantastike, svijet kojim su tradicionalno dominirali muškarci. Kasnije je došla "Trilogija o zemljomorju", kojim se inspirirala i J. K. Rowling za svoga Harryja Pottera, te "Ljudi bez ičega", u kojoj se bavila anarhizmom i individualizmom. U svom dugačkom životu objavila je 21 roman, 11 zbirki kratkih priča, četiri zbirke eseja, 12 knjiga za djecu i šest zbirki poezije - toliko da se njezin opus može iščitavati nekoliko godina. Le Guin je tijekom godina imala dobro uhodanu spisateljsku rutinu. Prije nego što bi počela pisati, najprije bi osmislila svijet, a onda i likove koji će ga nastaniti. Dio njezina uspjeha vjerojatno se krije i u tome što je o svom pisanju razmišljala vrlo otvoreno, nesputano. Smatrala je da znanstvena fantastika prirodno uključuje i društvene znanosti poput antropologije, psihologije, sociologije, a ne da je svijet za sebe, i to joj je davalo slobodu da dublje analizira čovjeka i društvo. Prije nego što su o ekologiji, ravnopravnosti i socijalnoj pravdi pričali mainstream mediji, Le Guin je progovarala o tome kroz svoja djela. Sijeda, principijelna dama bila je britka i u svojim kritikama korporativnog nakladništva, pa je tako jednom izjavila: "Izdavaštvo se promijenilo u posljednjih dvadeset godina jer su međunarodne korporacije kupile sve velike izdavače i počele trgovati knjigama kao s robom, kao s krumpirom ili kukuruzom. Amazon je samo veliki super zlostavljač na tržištu dobara. Znate što se dogodilo s krumpirom i kukuruzom. Toksičnost, debljina i bezukusnost. Tko mari, sve dok se prodaje?". No bilo je neke skromnosti kad je pričala o drugim piscima, i uopće o sebi. Držala se jednostavno, samozatajno, bježeći od velikih riječi, usredotočena na vlastiti mir.
U romanu "Nebeski žrvanj", netom objavljenom u Zagrebačkoj nakladi, Le Guin se bavi jednom od najčešćih čovjekovih maštarija: mogućnosti da mijenja svijet. Le Guin kreće od banalne ideje, nečega što smo se svi zapitali barem jednom u životu: što bi se dogodilo kad bi neki od naših snova postao stvaran, kad bismo snovima mogli ispisivati neku drugačiju stvarnost od one koju živimo? Primjerice, imati simpatiju i učiniti da nas ona voli. Ili izbrisati omraženu političku elitu. Imati novac da kupimo sve što poželimo. George Orr, protagonist ovoga romana, naoko ni po čemu značajan čovjek, ima moć sanjanja snova koji mijenjaju stvarnost. Njegova moć toliko je velika da je jednim snom s lica Zemlje izbrisao nekoliko milijardi ljudi i na Zemlju prizvao izvanzemaljce. On je spavač, a svijet je igračka u njegovim snovima. Le Guin kroz svoju prozu daje naslutiti kako je sve provizorno - može postojati, a i ne mora. Netko će zbog nečijeg nepostojanja biti nesretan, no svijet mora ići naprijed. Ima li u svemu tome mjesta za moral i poštenje i je li uopće bitan moral ako je sve krhko i promjenjivo? Le Guin, paradoksalno, moć daje čovjeku koji je ne želi. Kao da je time željela poručiti da su najbolji i najsposobniji među nama najtiši i najmanje nametljivi. I da je život, kao što kaže naziv lektirnog romana Pedra Calderona de la Barce, zapravo samo san.
