Jedna od najpopularnijih Shakespeareovih drama, ‘’San ivanjske noći’’ (1595.), kojem iako se poziva na prijevod Milana Bogdanovića, redateljica Tamara Damjanović mijenja naziv u ‘’San ljetne noći’’, u svojoj slojevitosti, podjelama na svijet imaginacije i racionalnosti postavlja dva pitanja. Možemo li vjerovati onome što vidimo i možemo li vjerovati onome što čujemo. Sve što se događa u svijetu imaginacije ne propituje samo jezik kojim se mnogobrojna lica unutar šume miluju ili mačuju, nego i propituje odnos pisca prema tekstu te nas kao njegovih recipijenata. Neobična drama, nastala točno na prijelazu iz ranije u srednju fazu stvaralaštva, te neposredno pred tzv. razdoblje zlatne komedije, ne poziva se izravno ni na jedan izvor, a opet uzima od svuda pomalo. Miješa se visoko i nisko, razni slojevi društva (od atenske aristokracije do onih najnižih), dramsko i prozno te stalno naglašava prevrtljivost ljubavi.
Farsu i fantaziju, komediju koja lako može odskliznuti u tragediju, Tamara Damjanović u HNK Osijek čita suvremeno, imajući na umu tradiciju. Donekle slijedi Shakespeareove upute po kojima bi na sceni trebala biti Atena i šuma u njezinoj blizini pa tako Sheron Pimpi Steiner u dojmljivoj scenografiji mitske, po potrebi tamne, lude šume (čije mijene vješto naglašava oblikovatelj svjetla Luka Matić) s raznim puteljcima i naglašenom dubinom, i prije početka same predstave oblikuje potrebnu iluziju kojoj će Mjesec biti glavnim saveznikom. No tu iluziju ne prate kostimi Ivane Živković.
U poigravanju s prepoznatljivim elementima pojedine kulture i svakodnevnom odjećom čine se odviše nezgrapnima (pogotovo u slučaju četvero ljubavnika), dok su u vilinskom svijetu najprecizniji. Tri svijeta vilinji, ljudski i onaj zanatlija kadikad se približavaju, a kadikad udaljuju od barda kraćenjem te upisivanjem upadica i dosjetki. U iščekivanju raskošna vjenčanja Tezeja (Duško Modrinić) i Hipolite (Selma Mehić) u šumu bježe četvero ljubavnika oko kojih će se posredstvom upletanja vilinskih čarolija stvoriti više trokuta i zabuna, paralelno će zanatlije spremati ‘’Pirama i Tizbu’’ za vjenčanje, a publika će sve te zapetljancije shvaćati ovisno o životnom iskustvu, bajkovito, humorno ili ozbiljnije slojevito.
S istančanim sluhom za komediju Ivan Simon kao Vratilo licem i tijelom, stvaranjem jezika koji neodoljivo podsjeća na ‘’Tesnu kožu’’, iznimno oblikuje minijature samostalno i u suigri. Uvjerljivi su Aljoša Čepl kao veliki redatelj Dunja s gitarom koji će svaku intervenciju začiniti aluzijom na stvarnost i standardno urnebesan u komedijama, Frula Miroslava Čabraje. Nešto su na početku slabiji Spretko (Matko Duvnjak Jović) i Gladnica (Dora Bogdanović), no kako vrijeme odmiče, izbore se za svoj prostor.
Ljudski svijet nema tu lepršavost. Tezej Duška Modrinića prazan je i nezanimljiv, tu da zadovolji formu. Hipolita Selme Mehić izvan gracioznih pokreta nema dovoljno prostora da pokaže svu svoju kritičnost, čuđenje i dubinu koja je upisana u to lice. Ivan Ćaćić kao Lisandar uobičajeno je pouzdan, Hermija Antonije Mrkonjić izgubljena u naivnosti i vriski, Demetrije Antonija Jakupčevića solidan, Helena Ivane Soldo Čabraja taman na finoj granici komičnosti, zajedljivosti, ljubomore i pretjerivanja uvjerljivo iznosi svu prevrtljivost i hirovitost mladenačke ljubavi. Đavolji spletkaroš iz vilinjeg svijeta, Puk Matije Kačana zaluđuje tragikomično zaljubljive žrtve, ali i svojega gospodara Oberona (Armin Ćatić). Protrčko tu nije kao u čitanju Popovskog (Gavella, 2008.) glavna uloga predstave, on je više promatrač, onaj koji umjesto da leti, uskače u lože, šulja se i zavodljivo promatra Hermiju. Ćatićev Oberon ironizira stihove te utjelovljuje glasnog i podrugljivog alfa vilenjaka. Titanija Sandre Lončarić u početku ne dolazi do izražaja da bi u sceni bestijalnosti s pomagarčenim Vratilom, snažnih nagona nakon što je i ona začarana, iznijela vještu ironijsku interpretaciju.Tamara Damjanović je od prošle veće ansambl predstave, Karakaševa ‘’Sjećanja šume’’ 2018. u Gavelli, napravila iskorak.
Bez obzira na to što pojedini elementi nisu najspretnije uklopljeni i što su dramaturški prijelazi mogli biti mekši, u cjelini je riječ o predstavi koja je zabavna i funkcionira, ali i ostavlja prostora za promišljanje. Zrcali se tu Shakespeare čak i kad u šumi odjekuje heavy metal te nam pokazuje kako kazalište počinje ovdje i sad. I da vremena nikad nisu toliko mračna da im se ne bismo glasno nasmijali u brk.
