Joshua Fattal (27), Sarah Shourd (32) i Shane Bauer (28) 31. srpnja 2009. uhitili su iranski pogranični policajci zbog ilegalnog prelaska njihove granice dok su planinarili u iračkom Kurdistanu. U vrijeme pritvora, troje Amerikanaca bili su na odmoru od svojih poslova u tom području, relativno stabilnoj autonomnoj regiji. Na preporuku mještana, išli su vidjeti popularnu turističku destinaciju kraj granice, Ahmed Awa vodopad. Nakon njihovog uhićenja reagirali su UN uključujući i glavnog tajnika Bam Ki-moona, a udruga Amnesty International pozvao je na njihovo bezuvjetno puštanje.
Iran je naknadno tvrdio da je riječ o špijunima, no nije mogao pružiti niti jedan dokaz za svoje tvrdnje. Jedna od zarobljenih, Sarah Shourd, puštena je nakon 14 mjeseci iz "humanitarnih razloga", a kod puštanja je morala platiti 5 milijardi riala (oko 500 tisuća dolara) jamčevine koju je dogovorio Sultan Omana. Pod humanitarne razloge Iranci su podrazumijevali njene psihičke tegobe uzrokovane osudom samice na tako dugo vrijeme, iako su joj odbili napraviti pretrage sumnjive kvržice koju je imala na dojci i predkanceroznih stanica pronađenih na cerviksu. Sarah Shourd je svoje doživljaje posvjedočila u knjizi po kojoj je nastala drama The Box, koja će premijerno biti prikazana u San Francisku krajem ovog mjeseca i za koju je prikupljala druge priče osuđenika na samicu u 13 američkih zatvora, a ovo su neki od njenih doživljaja iz iranske samice.:
Ponekad bih vidjela druge zatvorenike, gledajući kroz rupu u staklu ili drvetu, a tada bi oboje počeli smijati se od sreće jer nisu dugo uspjeli vidjeti drugo ljudsko lice. Žena u samici pokraj mene i ja neprestano smo vikale. Prvi put sam je čula nakon što su u zatvoru rekli kako vjerojatno nikad neću izaći. Odveli su me u samicu, sjela sam u mračan kut i čula jecaje. Tada sam i ja počela vikati. Kroz vrijeme, osmislile smo vlastiti sistem kako doći do higijenskih uložaka, kemijske olovke i sličnog, a naše kucanje po zidu je bilo genijalan podvig sam za sebe - naš vrhunac komunikacije.
U određenim trenucima me napuštala zdrava pamet. Sjedila bi na vlažnom podu i slušala kako netko vrišti, misleći samo "prestani više, ne mogu to više slušati". U sljedećem trenutku čuvari su ušli u moju samicu i tek sad tada shvatila da sam ja ta koja vrišti.
Uvidjela sam svoje ludilo i pomislila kako mora postojati način da preživim ovo, ljudi to nekako prežive. Od tog trenutka nametnula sam si disciplinirani režim kako bi preživjela. Nisam se smjela niti trenutka prepustiti neplaniranim mislima, jer bi se tada u mene ušuljalo ludilo, očaj, teror i sumnje. Dio tog režima bilo je izmišljanje priča i prepričavanje ih nevidljivoj publici. To je osnova onog što se danas nalazi u predstavi The Box.
Ljude nisam vidjela, splačine od hrane i vodu su mi gurali kroz otvor. Priče koje sam naglas pričala držale su me 425 dana najveće kazne - osame, mraka i prijetećeg ludila.
Shourd se nada kako je predstavom uspjela dočarati užas samice, koju smatra najgorom kaznom za čovjeka, a u većini se zatvora kazna samice dodjeljuje zbog kršenja zatvorskih pravila, kao najstroži oblik kazne i upozorenje.
Pogledajte intervju s njom:
