Prije točno 40 godina dogodilo se najstravičnije masovno samoubojstvo koje je šokiralo ne samo američku javnosti, već i svjetsku i to desetljećima nakon što je vođa kulta Hram naroda natjerao svojih 918 sljedbenika na samoubojstvo. Ono što se dogodilo 18. studenog 1978. godine preživjelo je samo 20 ljudi.
Iz velike udaljenosti izgledalo je poput smetlišta, a ono što su zapravo bili leševi, ljudska tijela, izgledali su poput krpenih lutaka obučenih u šarene krpice i nabacanih na smetlištu. Bila je to slika koja se urezala u sjećanje jednom novinaru koji je s ostalim kolegama stigao na mjesto koje će u povijesti ostati upisano kao mjesto najvećeg masovnog samoubojstva u kojem je poginulo 918 ljudi. Vidjeli su tijela koja su se raspala na velikoj vrućini u Gvajani, i mjestu na koje su svi oni došli u potrazi za novim, boljim svijetom - Jonestownu.
No prije nego je postao vođa kulta sa sljedbenicima koji su ga pratili na drugi kraj svijeta u smrt, Jones je bio inteligentno i pomalo čudno dijete, kako piše The Guardian. Sin alkoholičara koji je odrastao u straćari bez vodovoda tijekom Velike depresije. Tada je počeo simpatizirati ugnjetavane članove društva, sukobljavati se sa Ku Klux Klanom i tako slijediti uvjerenja svog oca. Svoje ideje o svijetu jednakosti govorio je na ulici, a bio je i strastveni zagovaratelj rasne jednakosti.
1965. godine, kada je Jones bio u svojim 30-ima, naredio je da se Hram naroda preseli u Kaliforniju. U svojim propovijedima počeo se udaljavati od tradicionalne kršćanske nauke, i sebe opisivao kao reinkarnaciju Krista i Bude. Komunizam je bio njegovo temeljeno uvjerenje, pa je poznatu uzrečicu da je "religija opijat za mase", zapravo objašnjavao govoreći kako je ona bila njegov način da marksizam učini "ukusnijim" ljudima, privlačnijim, razumljivijim.
"Bilo je to vrijeme 60-ih, vrijeme pokreta ljubavi i mira. Bilo je puno droge, koju je posebno voljela moja sestra Michelle. Mojoj majci netko je rekao za organizaciju Hram naroda koja je imala odličan program za ovisnike", prisjeća se Leslie Wagner Wilson, koja se sekti priključila sa svojom obitelji dok je bila mlada tinejdžerica. Ona je jedna od rijetkih koja je uspjela pobjeći i svoju priču ispričala u dokumentarcu Jonestown: The Women Behind the Massacre.
I ubrzo su prihvatili ideje.
"Imala sam osjećaj kako će to stvarno učiniti neku razliku u svijetu. Obožavala sam Hram naroda", naglasila je. U početku su ovaj Hram voljeli i gradski dužnosnici, počeo je dobivati na svojoj političkoj važnosti. Tijekom 1975. godine sljedbenici Hrama pomogli su demokratu George Mosconeu da postane gradonačelnik San Francisca a on je godinu dana kasnije Jonesa imenovao članom gradske stambene komisije.
"Na Jonesa se tada moglo računati da će 'dostaviti' poslušne, dobro odjeven učenike na demonstracije i političke kampanje", rekao je David Talbot govoreći o političkoj važnosti kulta.
No ubrzo je njegovo jako čudno ponašanje počelo izlaziti u javnost.
U studiji iz 80-ih godina prošlog stoljeća Shiva Naipaul tako piše kako je Hram naroda bio "srce fundamentalističkog religioznog projekta" koji je bio "opsjednut grijehom i prizorima apokaliptičnog uništenja, autoritativnosti u svojim najdubljim impulsima, instinktivnog razmišljanja u smislu spašenih i prokletih".
Jones je tako dugo bio u potrazi za mjestom na koje bi mogao odvesti svoje sljedbenike i 'spasiti' ih od te apokalipse. Zato je i odabrao Gvajanu, u zabačenom dijelu šume izgradio je utopijsko društvo bez ikakvog uplitanja vlasti ili medija. Jonestown.
Bilo je tu i kontrole, što baš nisu povoljni uvjeti na kojima bi se gradila revolucionarna utopija. Kako je postajala sve oštrija tako je i njegova okrutnost postaja sve snažnija. Svi koji su zbog nečega prigovarati, npr. crva u riži, riskirali su da budu pretučeni, jer ih je cviljenje i prigovaranje oko hrane dovelo među izdajnike.
U kolovozu 1977. godine New West objavio je članak koji su razotkrio što se događa na temelju svjedočanstava prijašnjih sljedbenika i tako u svijet pustili priču o lažnim ozdravljenjima, i stvarnim poniženjima, premlaćivanju i financijskoj nejednakosti. Jones je pokušao iskoristiti svoj politički utjecaj i spriječiti objavljivanje priče, a nakon što to nije uspio, sljedbenike je odveo u Jonestown.
Nakon što je prikupio nekoliko svjedočanstva preživjelih Tim Cahill iz Rolling Stonea pisao je kako je Jones počeo vjerovati da je loša kvaliteta riže rad CIA-e, koja je pokušavala sabotirati njegov veliki i grandiozni društveno politički eksperiment. Bilo je sve više roditelja koji su pokušavali natjerati vlasti da istraže što se tamo događa zbog zabrinutosti koju su osjećali po pismima svoje djece koja su dobivali.
Oni koji su unatoč tome pokušali pobjeći odvedeni su u "Extra Care Unit" gdje su drogirani do besvijesti. Nakon takvog tretmana "nisu bili u mogućnosti voditi razgovor, imali su bezizražajni, tupi izraz lica, kao da su bili lobotomizirani", napisao je Cahill. Usporedio je to sa tipičnim radnim kampom.
Naoružanih stražara bilo je sve više, volonteri su nosili mačete, i bili spremni na borbu do smrti.
Tada su započele i vježbe, nazvane "Bijele noći" u kojima su sljedbenici vježbali počinjenje masovnog samoubojstva.
Pomagali su im da "uče" u snu, nekada i tijekom cijele noći. Budili su se u 6 sati ujutro i doručkovali rižu, vodeno mlijeko sa smeđim šećerom. Nakon toga su dolazili na rad u polju, gdje su po nesnosnim vrućinama radili više od 10 sati. Navečer im se ponovno počeo obraćati "javni sistem informiranja" s posljednjim vijestima.
Nakon večere koja se sastojala od riže, umaka i divljeg zelenila, na rasporedu je bilo učenje ruskog. Smatrali su kako je Sovjetski savez "raj na zemlji" čiji su vođe "pomagali oslobađajuće pokrete". Tri puta tjedno održavao bi se "Forum". Jones bio se tako sa svog "prijestolja" obraćao ljudima, kažnjavao ih, a ponekad i do 3 ujutro. I tada bi njegovi neuhranjeni ljudi odlazili na spavanje i budili se opet u 6 kako bi bili spremni za još jedan radni dan u polju. U svojoj drvenoj kući, pomalo većoj od ostalih, Jones je čitao o marksizmu, teorijama zavjera i medijskim manipulacijama. Žalio se da ga muči nesanica, da ima nesvjestice, privremenu sljepoću i napadaje. Njegov medicinski ormarić bio je prepun tableta valijuma i morfija.
Kraj se približio kada je kalifornijski kongresnik Leo Ryan došao u Gvajanu kako bi istražio niz prigovora koje je čuo o Hramu. 17. studenog došao je u Jonestown sa delegacijom novinara i predstavnika zabrinutih rođaka onih zatočenih u hramu. Kada su otišli sljedećeg popodnevna sa sobom su odveli 19 stanovnika koji su ih preklinjali da ih povedu. Uspjeli su doći samo do Port Kaituma prije nego su upali u zasjedu. Larry Layton, jedan od onih koji je preklinjao da ode, bio je zapravo prekriveni Jonesov doušnik koji je izvukao pištolj i otvorio vatru. U isto vrijeme stigli su čuvari iz Hrama. Kongresnik Ryan ubijen je.
Za to vrijeme u Jonestownu Jones je sljedbenike okupio u paviljonu.
"Koliko sam vas puno volio, kako sam vam želio omogućiti dobar život", rekao im je.
Ono što se dogodilo 18. studenog preživjelo je samo 20 ljudi.
Dvoje sretnika ujutro je poslano da odu po hranu, troje je otišlo u rusku ambasadu u glavnom gradu Georgetownu, sa kovčegom u kojem je bilo 550.000 dolara gotovine i mnogo pisama u kojima je bila cijela imovina Hrama, više od 7,3 milijuna dolara. Sve to trebalo je biti predano Komunističkoj partiji u Sovjetskom savezu.
Tada 22-godišnjakinja Leslie Wagner-Wilson bila je među onima koji su predosjećali da će se nešto loše dogoditi. I oni su se odmaknuli od mjesta u rano jutro, sedmero odraslih i četvero djece, a među njima i njezin trogodišnji sin Jakari. Vezala ga je na leđima i svi zajedno su pješačili do sigurnosti i malog gradića Matthew’s Ridge. Svoju je priču ispričala u knjizi Slavery of Faith.
Njezin suprug, majka, sestra, brat, nećakinja i nećak, popili su otrov. Nakon masakra otkrivena je audio snimka posljednjih događanja u paviljonu, na kojoj se može čuti dječji plač, no prisustvo naoružanih čuvara ne. Govorio je Jones i protiv prebjega koji su "počinili izdaju stoljeća". Govorio je i o delegaciji koja ih je posjetila.
"Neće nas ostaviti na miru. Sada se vraćaju kako bi govori još više laži, što znači i više kongresnika. Nema načina na koji možemo preživjeti. Moje mišljenje je da trebamo biti milostivi prema našoj djeci i starijim i popiti napitak kakvog su pili u drevnoj Grčkoj, i otići u tišini. Jer mi nećemo počiniti samoubojstvo, već jedan revolucionarni čin", govorio je.
"Gledam ovu djecu i mislim da su zaslužili živjeti", rekla je jedna žena.
"Slažem se, no još više se slažem kako im je potreban mir", zaključio je.
Rekao im je kako više nemaju vremena jer dolaze vojne snage koje će ih mučiti i ubiti. Nema vremena za gubljenje, poručio je.
"Molim vas donesite nam lijek. Jednostavno je. Neće biti nikakvih grčeva s njim. Nemojte se bojati smrti".
Njegove riječi naglasila je i njegova vjerna ljubavnica Maria Katsaris.
"Nemate razloga za brigu. Ostanite mirni, a odrasla djeca mogu pomoći smiriti mlađu. Ne plaču oni zbog boli. To je samo malo gorak okus, no ne plaču zato što ih boli", rekla je. No grčeva je bilo, i stravičnih muka umiranja, povraćanja, sline i krvi. Neke majke su dragovoljno svoju djecu odvele do bačvi s napitkom, a ostalu djecu iščupali su iz naručja roditelja.
Neutješno su plakali dok su gledali djecu kako umiru.
"Kako djeca sada leže mrtvi, radije bi ih vidio tako, nego da ih gledam kako su umrli poput Židova, što je bilo jadno. A one koje uhvate pustit će da odrastu i da budu budale kako to žele od njih, a ne socijalisti kao jedan i jedini Jim Jones...hvala ti Oče", rekao je jedan sljedbenik i dobio veliki pljesak.
Dok su djeca vrištala u pozadini, Jones je upozorio sljedbenike.
"Umrite s dostojanstvom, i s ponosom. Prekinite ovu histeriju...ovo nije način na koji bi trebali umrijeti ljudi koji su socijalistički komunisti. Moramo umrijeti dostojanstveno".
Odellu Rhodesu bilo je dosta, ovaj veteran rata iz Vijetnama i bivši ovisnik tjednim je pokušavao pobjeći iz Jonestowna. Kako je pričao novinaru Cahillu morao je u rukama držati djecu koja su umirala. Čuo je kako je netko od osoblja ambulante zatražio stetoskop. Stao je iza medicinske sestre a kada su došli čuvari, ona im je rekla kako idu u ambulantu.
Rhodes je tako bio jedan od četvero ljudi koji su preživjeli događanja masakr u Jonestownu. 25-godišnji Stanley Clayton gledao je muškarca kako se grči nakon što je popio otrovani napitak. I tada je shvatio da svi koji su ga popili umiru u mukama.
Treći preživjeli 79-godišnji Grover Davis sakrilo se u jarku. Nije želio umrijeti, rekao je, "no nisam čuo nikog drugog da govorio kako ne želi". 76-godišnja Hyacinth Thrash u svom tom kaosu iz straha od mučenja drugih plaćenika, sakrila se ispod svog kreveta. I neko vrijeme čekala da se svi ostali vrate iz paviljona. I onda je zaspala.
Probudila se sljedećeg jutra i otkrila kako je je kamp prepun tijela onih koji su izvedeni iz paviljon da umru. Jones nije popio napitak. 47- godišnjeg provjednika pronašli su sa prostrjelnom ranom na glavi i zaključili da je najvjerojatnije riječ o samoubojstvu. Do samog kraja druge je poticao da popiju napitak. Sa audio vrpce smrti koja je zabilježila posljednja događanja u Jonestownu mogle su se čuti i njegove posljednje riječi.
"Nismo počinili samoubojstvo. Počinili smo čin revolucionarnog samoubojstva u protestu zbog uvjeta ovog nehumanog svijeta".
U pozadini se začuo We Shall Overcome, a nakon toga samo tišina. Potpuni muk.
Jedan od novinara koji je bio među napadnutima Tim Reiterman, ali preživio, napisao je Raven: The Untold Story of the Rev. Jim Jones and His People. Smatra kako je Jonestown nemoguće odvojiti od političkog i društvenog konteksta, a da je Hram naroda bio ono što su i mnoge druge komune, kultovi, i pokreti, alternativa postavljenom društvenom svijetu, narod za sebe, napisao je.
"U Hramu kakvim ga ja poznajem nije bio mjesto za mazohiste i poludjele, a živio je pod motom da članovi koji su uložili svoju radnu snagu, životnu ušteđevinu, domove, djecu, pa čak i vlastiti život, nešto dobiju zauzvrat", naglašava.
Smatra Reiterman kako se mnogi samozavaravaju kada pomisle kako "neće biti dovoljno ludi ili ranjivi da se priključe takvoj organizaciji".
"Postoji potreba, ljudi žele biti dio nečeg, žele se osjećati sigurno i imati osjećaj zajedništva. Želim da ljudi budu oprezni i da Jonestown bude lekcija iz koje su nešto naučili, jer i dalje postoje ljudi zarobljeni unutar nekih vjerskih organizacija", poručuje 61-godišnjakinja Leslie Wagner-Wilson.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
to je bilo ispiranje mozgova a zar nije i danas tako ....krizmatici ispiraju svojim vjernicima mozgove ,navodno da im tjekom duhovne obnove istjeruje ,,zločeste ,,duhove iz tijela a mnogi su u mom neposrednom susjedstvu nakon karizmatika završili dva-tri puta na ... prikaži još! lječenju u psihijatriji i kada sam pitala jednu osobu,nakon povratka iz psihijatrije da li se ičega siječa što je radila za vrijeme mise ,da se bacala po podu ,da se luđački smijala ili plakala ,odgovor bio,,to je bio zločesti duh,,