Najbolji humor povijesno je onaj "ispod vješala", Galgenhumor, a u tu kategoriju spadaju i legendarni odgovori vojnih zapovjednika suočenih s ultimatumima protivnika koji samo što ih nisu sasvim razbili na bojištu.
General José de Palafox y Melci
Rođen je u Aragonu i nakon uspješne vojne karijere, postao je 1808. Guverner Zaragoze baš na vrijeme da se konfrontira s Napoleonom. Prvom prilikom objavio mu je rat, što se u to vrijeme nije smatralo posebno pametnom odlukom. Pokrenuo je proizvodnju i gomilanje oružja u Zaragozi, podigao je tisuće vojnika i stao utvrđivati bedeme oko grada.
To što mu je objavio rat čak nije niti imalo neku posebnu ulogu jer bi Napoleon, koji je početkom 1809. pregazio veći dio Španjolske, prije ili kasnije došao i do njegovog teritorija. Kad je došao red na Zaragozu, Napoleon mu je poslao svog diplomata koji mu je ponudio "mir i bezuvjetnu predaju". Da bi mu general Palafox uzvratio protuponudom. "Rat i nož!", stajalo je u dokumentu koji je Napoleon dobio zauzvrat.
Uslijedio je Napoleonov napad na unatoč trudu slabo naoružanu, slabo utvrđenu i slabo popunjenu vojnicima Zaragozu. Procjenjuje se da je u klanju izginulo 50.000 francuskih i španjolskih vojnika te civila. Palafox je zarobljen i u zatvoru je ostao sve do 1813. godine.
Premijer Ioannis Metaxas
Za premijera Grčke izabran je 1936. Nekoliko mjeseci zemlju je vodio u skladu s republičkim ustavom. No, čim je pohvatao odgovarajuće poluge vlasti, svoju vladavinu naglo je stao odvlačiti u smjeru čistog fašizma koji je u to vrijeme bio na povijesnom vrhuncu popularnosti diljem Europe. Bilo je to već doba Španjolskog građanskog rata.
A kada je počeo i Drugi svjetski rat, bilo je jasno da se svi ti veliki ili minijaturni fašistički vođe u pravilu jako lijepo slažu, dok su s druge strane zapadne demokracije padale jedna za drugom. Poljska, Čehoslovačka, puno prije Anschluss s Austrijom, pa Luksemburg, Francuska, Belgija, Nizozemska...
U tom trenutku, 28. listopada 1940., Benito Mussolini poslao je svog veleposlanika u Ateni Emanuelea Grazzija premijeru Metaxi kako bi mu ponudio mirnu okupaciju Grčke i punu suradnju s talijanskim fašističkim okupacijskim vlastima. Metaxas je saslušao veleposlanika, odgovorio mu: "Ne" i – više nije bilo razgovora, jer ga je potom poslao vani. Samo to. Ništa više ili manje.
Grci su izišli na ulice izvikujući: "Ohi!" ("Ne!"), uslijedila je talijanska invazija i bitka za Grčku razvukla se dotle da je do travnja 1941. postalo jasno da Italija sama neće moći slomiti Grke, koji su se borili ne zato što bi voljeli diktatora Metaxasa, nego zato što se nisu dali okupirati. Grci su se pokazali jako žilavi u svom otporu.
Tek s napadom Njemačke i Sila osovine na Jugoslaviju i gaženje te zemlje, te upadom Wehrmachta za sjevera, postalo je jasno da se Grčka neće održati. Premijer Metaxas nije doživio upad Hitlerove vojne sile, umro je u siječnju 1941. od bakteremije kao posljedice kronične bolesti od koje je dulje vrijeme bolovao.
Spartanci
Bio je kolovoz 480. godine prije Nove ere. S jedne strane Kserkso je poveo u pohod najmoćniju silu svijeta, Perzijsko carstvo, užasno bijesan zbog poraza kod Maratona deset godina ranije. S druge strane stajao je savez minijaturnih helenskih gradova-država. Herodot je poslije pisao da je Kserkso u pohod poveo više od dva milijuna vojnika, a legende su naknadno zabilježile da im se suprotstavilo 300 Spartanaca. Zapravo nije bilo tako.
S perzijske strane nadiralo je između 120 i 300 tisuća, a s druge strane nalazilo se 7000 Grka. Potreba za nabrijavanjem brojki je nevjerojatna, jer su već i ovakvi odnosi snaga bili jezivi po Grke. Skoro tjedan dana Grci odolijevali napadima Perzijanaca koji se nisu uspijevali probiti jer su ih Grci dočekali na uskom terenu koji nisu mogli tako lako zaobići u prodoru na Peloponez. Tako je počela bitka kod Termopilskog klanca. Već prvog dana Kserkso je u napad slao po 10.000 vojnika, jedan val za drugim.
Streličarski plotuni doista su zakrivali sunce, no Grci su se držali. I tako bi mogli, činilo se vječno, da Perzijanci, navodno zahvaljujući izdajniku iz grčkih redova, nisu doznali za uski put mimo grčkih linija. Perzijanci su nahrupili i u tom trenutku spartanski vojskovođa Leonida odlučio je braniti odstupnicu Grcima, koji su se povlačili, sa svojih 300 Spartanaca, tada apsolutno najelitnijih vojnika, te još 700 Tespijanaca i 400 Tebanaca. To što im je Kserkso poslao nije bio čak niti ultimatum.
Nastavak u na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
imamo i mi junaka, npr onaj kaj je ostavil kao zapovjednik sve ranjene i dio suboraca da se bore dok je on junacki sa drugim dijelom zbrisal krez kukuruze. onda su se svi cudili kak pura dreku kaj ga je ... prikaži još! Franjo dal uhapsit i malo natamburat a more biti sretan kaj ga ni zaprla dozivotno