Pokolj u Katinskoj šumi Sovjeti su pokušali prikazati kao nacistički ratni zločin iako je to njihovo zlodjelo.
Godine 1940. Poljska je bila bojište na kojem su snage odmjeravali nacistička Njemačka i Sovjetski Savez. Konflikt je bio na vrhuncu tog proljeća kada su u Katinskoj šumi (danas Bjelorusija) Sovjeti ubili 22.000 Poljaka.
Masakr je formirao rusko-poljske odnose do dana današnjeg, a ostaje kao jedan od najvećih zločina toga rata. Nakon što je Poljska podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza 1939. godine većina Poljaka koji nisu mogli u vojsku (žene, djeca, starci) poslani su u zaleđe Sovjetskog Saveza kako bi ili umrli ili bili pod kontrolom Sovjeta, piše All That Is Interesting. Drugi dio poljske populacije čekala je drugačija sudbina.
Žrtve su uključivale vojne oficire i političke neprijatelje Sovjetskog Saveza, kao i intelektualce, pisce, profesore, inženjere i odvjetnike.
Datuma 5. ožujka Staljin je potpisao naredbu da se smakne oko 21.857 'takvih' Poljaka.
Sve u svemu, oko 14.700 poljskih vojnika i 11.000 civila okupljeno je s namjerom da budu smaknuti na jednoj od tri lokacije - Katin, Tver i Kharkiv zatvor u Ukrajini.
Muškarcima su povezane ruke iza leđa sa žicom i onda im se pucalo u stražnji dio glave. Tijela je bilo toliko da su buldožeri morali raskopavati masovne grobnice tisuća ubijenih u travnju i svibnju. U Tveru su ubijani u sobi, a tijela su im odlagana u kamione.
Ubojica imena Vasilij Mihajlović Blokhin kaže kako je ubio 6000 ljudi u 28 dana.
Sudbina 22.000 Poljaka postala je jasna kada su, niti manje niti više, negoli nacisti nabasali na masovne grobnice u šumi.
Godine 1941. poljska je vlada u egzilu pristala stati na stranu Sovjeta i boriti se protiv nacista, a Poljaci su smatrali da su im oficiri samo zatočeni u Katinu te da će biti oslobođeni. Sovjeti, koji nisu htjeli priznati istinu, tvrdili su kako su muškarci vjerojatno pobjegli u Mandžuriju.
Sovjeti su čak išli tako daleko da su masakr u Katinskoj šumi dodali na listu nacističkih zločina kojima se sudilo u Nürnbergu.
John H. Van Vliet, američki ratni zarobljenik, odveden je u Katin 1943. od strane nacista kako bi posvjedočio sovjetskim zvjerstvima. U svom službenom izvještaju Van Vliet kaže kako je "slatkasti miris truleži bio posvuda, ne bi ste ga se mogli osloboditi."
"Slijedili smo vodiča točno u grob, hodali smo po tijelima kao po šljunku. Licem prema dolje, naslagano bi bilo pet do sedam tijela, a iznad toga tek dva prsta zemlje", rekao je Vliet.
No, saveznici si nisu htjeli priznati istinu sve do pada SSSR-a 1991. godine.
Uslijedila je istraga no tek je 2012. došlo do nekog zaključka, i smiraja.
Desilo se ranih devedesetih da se Boris Jeljcin, nasljednik Gorbačova, odnio Staljinovu potpisanu naredbu u Varšavu te se formalno ispričao u ime svoje zemlje, ali Europski sud za ljudska prava je tek 2012. rekao kako je pokolj u Katinskoj šumi bio sovjetski ratni zločin.
"Obitelji žrtava nosili su se sa dvostrukom traumom, izgubili su najbliže, a istinu su čekali više od 50 godina", rečeno je na sudu.
Ugrozilo je to i odnose dvije države.
Odnosi se nisu popravili niti kad je grupa poljske elite, uključujući tadašnjeg predsjednika Lecha Kaczynskog nije nastradala u zrakoplovnoj nesreći točno iznad Katinske šume 2010 godine. Išli su na 70. obljetnicu masakra.
Ipak, iako je u zapećku povijesti, Poljaci, a niti svijet, nije zaboravio Katinski pokolj.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Ubojstvom bez suda profesora Juraka, člana komisije Međunarodnog crvenog križa, koja je istraživala zločin u Katynu, <em><strong>*** redigiran je dio koji predstavlja širenje lažnih vijesti ***</strong></em>