Vjerojatno najduža i zasigurno vodom najbogatija rijeka, Amazona, već je dugo početna točka ili središnje mjesto istraživanja ekoloških katastrofa. Razne su znanstvene studije višestruko naglašavale da, nakon što se dio prašume izgubi, rijeka više neće moći zadržati potrebnu vlagu za stvaranje oborina potrebnih održavanju. Masivno odumiranje uzrokuje razorno ispuštanje ugljika u atmosferu, što globalno utječe na klimatske promjene i mijenja život na zemlji. I nisu se samo znanstvenici bavili tim problemima za koje smo osvijestili da, mijenjajući izgled našeg planeta, izravno određuju našu svakodnevicu, Amazona i dijelovi svijeta oko nje postali su gotovo opsesivne teme mnogobrojnih recentnih umjetničkih djela. Izložba novih radova nagrađivanog umjetnika Richarda Mosse u londonskoj galeriji 180 The Strand, koja se zatvara 26. veljače, svjedoči ne samo o svakako impresivnoj inspiraciji nego možda prije svega o brizi umjetnika za budućnost prostora čije se uništavanje izravno upisuje u budućnost naše cjelokupne civilizacije.
Richard Mosse rođen je u irskom gradu u Kilkennyju, a živi i radi u New Yorku i Berlinu. Na londonskom King’s Collegeu godine 2001. diplomirao je englesku književnost, magisterij iz kulturnih studija završio je na Londonskom konzorciju 2003., poslijediplomsku diplomu iz likovne umjetnosti dobio je na londonskom sveučilištu Goldsmiths godine 2005., a iz fotografije godine 2008. na sveučilištu Yale. Impresivnu biografiju dopunjuju izložbe u njujorškoj Jack Shainman Gallery, Künstlerhaus Bethanien u Berlinu, na Venecijanskom biennalu (film “Enklave”), londonskoj Galeriji fotografija i centru Barbican, Le Lieu unique u Nantesu, kao i nagrade Leonore Annenberg Fellowship in the Performing and Visual Arts za the Annenberg Public Policy Center, University of Pennsylvania, Guggenheim Fellowship za John Simon Guggenheim Memorial Foundation, Deutsche Börse Photography Prize, Prix Pictet, Honorary Fellowship za Royal Photographic Society u Bristolu. Snimao je i radio u Iraku, Iranu, Pakistanu, Palestini, Haitiju te u zemljama bivše Jugoslavije.
Naziv po mnogočemu neobične i svakako fascinantne izložbe na prvi pogled zbunjuje u traganju za izravnim značenjima. “Broken Spectre”, što bi u doslovnom prijevodu značilo slomljen spektar, upućuje ne samo na slomljenu perspektivu gledanja, već prvenstveno na slomljenu perspektivu življenja. Upitan za značenje naslova, Mosse je odgovorio da se referira na slomljeno gledateljstvo - “neuspjeh pripovijedanja kada se suočavamo s tako golemom temom kao što su klimatske promjene. “U mojim fotografijama i filmu doživljavamo ih kao nešto toliko golemo, značajno i hitno da je gotovo neshvatljivo, ali ih prepoznajemo u malim mozaičkim djelićima koje će svaki gledatelj pojedinačno sastaviti”, pojasnio je.
Na tom je zahtjevnom projektu Richard Mosse počeo raditi još godine 2018. Tijekom sljedećih nekoliko godina posjetio je Amazonu više od deset puta, povremeno boraveći i po nekoliko mjeseci u vrlo udaljenim i nepristupačnim selima. Potom je pozvao australskog skladatelja Bena Frosta i američkog snimatelja Trevora Tweetena na suradnju te su zajedno započeli prikupljati materijale snimajući na terenu u Brazilu. Bilo je to rigorozno dokumentiranje ekološkog raspada Amazonije uz pomoć novih znanstvenih slikovnih i zvučnih tehnologije te postupno slaganje rezultata u “Broken Spectre”, kako su je sami nazvali, “visceralnu, višekanalnu instalaciju” koja je premijerno prikazana u londonskom 180 Studios u listopadu 2022. Projekt je naručila Nacionalna galerija Viktorije – Muzej umjetnosti u Melbourneu, a financirali su ga filantropi. “Vodeći vas duboko u srce brazilske Amazone, impresivna videoinstalacija rezultat je trogodišnjeg snimanja u najvećoj prašumi na svijetu. Nastojeći prevladati inherentne izazove predstavljanja klimatskih promjena, ovo je Mosseov najambiciozniji projekt do sada” – naglašavaju autori izložbe.
”Kad su krenuli raditi na projektu Broken Spectre, Brazil je bio na demokratskoj i ekološkoj prijelomnoj točki. Bolsonaro je došao je na vlast 2018. i potaknuo krčenje šuma u velikim razmjerima. Godine 2019. nastupila je sušna sezona te je došlo do velikog broja požara, a mi smo odlučili kako je to možda naš sljedeći projekt te smo se zaputili u Brazil. Moralni imperativ da se govori o okolišu bio je vrlo jak. Ako ste pripovjedač, to je onda vaša dužnost”, kaže Mosse.
Ogromna platna kao prodorne vizije satelitskih kamera pokazuju razmjere i organizaciju uništenja, prošarane slikama koje svjedoče živopisnoj materiji međuovisnog bioma prašume, što djeluju poput fantazmagoričnih i deliričnih prikaza bližih snu nego stvarnosti. Ekološke fronte prikazane su kroz ikonografiju žanra vesterna, kako bi se gledatelje prenijelo u goruća područja tropske kišne šume te pojačao doživljaj neke čudesne ljepote koja nestaje upravo pred gledateljevim očima. Film od 74 minute što se prikazuje u velikoj podrumskoj dvorani londonske galerije predstavlja neugodno senzorno opterećenje. Dugački horizontalni 20-metarski zaslon prikazuje slike rijeke pune prljavštine i strojeva koji ruju duž šumskih staza te stalno krčenje šuma. Infracrvene kamere snimaju korijenske sustave i insekte na šumskom tlu u hiperbolnoj, psihodeličnoj visokoj razlučivosti. Muškarci režu drveće, ptice gaze duž riječnih obala… u jednoj nepodnošljivo dugoj sekvenci prikazuje se tvornica za preradu mesa kroz slike oderanih životinja, njihovih crijeva i kanti punih krvi. Tu su i kadrovi kopača zlata, ilegalne sječe drva, stočnih farmi, prizori koje je iznimno teško gledati.
Ono što je možda i najzanimljivije je Mosseova vještina pripovijedanja kojom nas vodi kroz film. Pripovijest, naime, počinje dolaskom doseljenika koji uspostavljaju vlastitu poljoprivredu s nekoliko goveda. S vremenom, govori nam film, oni postaju ekološki kriminalci, krčeći prašume za ispašu stoke i uzgoj soje. Zatim dolaze destruktivni rudari zlata sa svojim razornim hidrauličkim procesima. Velika stoljetna stabla su srušena, šume su spaljene, vodeni putovi su zagađeni. Stočarstvo poprima industrijske razmjere, a farmeri doseljenici postaju kauboji na konjima, drvosječe s ogromnim motornim pilama i rudari. Kulminacija filma je kad mlada domorotkinja Adneia Yanomami govori sedam minuta u kameru očajnički tražeći pomoć. Ona uzvikuje: “Vi, bijelci, gledate našu stvarnost i otvorite svoje umove. Ne dopustite nam da tako galantno govorimo i ne činimo ništa. Bijelci! Recite svojim očevima i majkama. Objasnite im”.
”Moj film ispituje međugeneracijsku destrukciju; nasljeđe koje se prenosi s djedova i baka na unuke. Ostala nam je samo jedna generacija da spasimo amazonsku prašumu”, pojašnjava Mosse. A kritičari ističu: Snaga pripovijedanja dijelom leži u tome što to nije linearna pripovijest. Film je mišljen u dijelovima sa šavovima ili linijama rasjeda vidljivim između širokih pogleda iz zraka na umiruće šume kao nadrealno iskustvo, prikaz kauboja na konjima, ponosnih domorodačkih naroda, prizori veličanstvene Amazone, klaonica stoke i obiteljskih okupljanja sa stalnim skokom između mikro i makroprikaze… “Broken Spectre” je vrlo lijep, ali duboko uznemirujući film: ponekad veličanstven i herojski, istodobno tragičan i užasavajući. On beskompromisno i često dirljivo, ispituje jedan od najhitnijih ekoloških problema te potiče gledatelje na razmišljanje o utjecaju i razmjerima ovog složenoga globalnog problema. Film predstavlja faze ekoloških narativa koji pomiču valne dužine preko ekološkog, antropocentričnog i neljudskog nasilja kako bi se artikulirale različite fronte uništenja. Unatoč Mosseovoj visokotehnološkoj opremi, prezentacija je vrlo zanatska, ručne izrade – skromna ljudska molba za spas Amazonije i ljudske vrste. To je blještavo ambiciozno, zavidno uspješno djelo velikog majstorstva i umjetnosti.
Na prošlogodišnjem Festivalu svjetskoga kazališta, danas slavna redateljica brazilskog podrijetla Christiane Jatahy u isto tako fascinantnoj predstavi “Nakon tišine” progovorila je o suvremenom ropstvu, promatrajući njegov utjecaj na naš današnji svijet i na život milijuna ljudi koje je povijest iskorijenila, u vječitoj potrazi za životnim teritorijem, pripadništvu zajednici i kulturi. Nakon tišine inspiriran je romanom Itamara Vieire Juniora Torto Arado, smješten u ruralno središte države Bahia u Brazilu. Ova uznemirujuća priča, kombinira glasove žena, u borbi za svoju zemlju i svoju zajednicu, s dokumentarnim istraživanjem temeljenim na terenskom radu i intervjuima. Christiane Jatahy miješa fikciju i dokumentarac, ali i kazalište i film, u intimnoj priči koja govori o nerazriješenoj prošlosti koja se neprestano ponavlja u užasu suvremenog Brazila. Kao pokušaj povezivanja sadašnjosti s prošlošću, u nadi raščišćavanja budućnosti.
U najavi najuzbudljivijih teatarskih događaja ove sezone je premijera projekta “Antigona u Amazoniji”, jednog od najvećih redatelja današnjice, Mila Raua. On i njegov tim otputovali su u brazilsku državu Pará, gdje šume gore zbog širenja monokultura soje i gdje kapitalizam proždire prirodu. Na okupiranom komadu zemlje, u suradnji s Movimento dos Trabalhadores Sem Terra, najvećim svjetskim radničkim pokretom bezemljaša, osmislili su alegorijsku predstavu o nasilnim pustošenjima i raseljavanju koje uzrokuje moderna država, a koja privatno vlasništvo stavlja iznad tradicionalnog prava na zemlju. Premijera je najavljena za svibanj ove godine u Gentu.
Danas je Amazona očito stalna inspiracija europskim i svjetskim umjetnicima, koji nastoje upozoriti na ekološke katastrofe što se čine nezaustavljivim, a koje prijete našim nestankom. Pa ako baš i ne vjerujemo da ih umjetnost može spriječiti, možda može potaknuti na razmišljanje one koji odlučuju o izgledu našeg svijeta i koji, nažalost, trenutačno ne pokazuju veliki interes za umjetnost. Zatvaraju kazališta i operne kuće, smanjuju budžete kulturi, inzistiraju na komercijali i zabavi, ili ih možda čak i u najgorem slučaju to o čemu umjetnost govori uopće ne zanima.
