Gary Webb je 1988. godine došao u San Jose Mercury News, malu novinsku kuću koja je bila gotovo neprimjetna na karti američkog novinarstva, u usporedbi s velikim novinskim izdanjima kao što su New York Times, Washington Post i ostali eminentni listovi u Americi.
Web je uglavnom izvještavao o državnoj politici, i iako je radio u malim, ne toliko poznatim novinama, kolege su ga cijenile, naročito mlađe, koji su nerijetko dolazili i tražili savjet od njega.
Nakon osam godina rada u "Mercuryju”, Gary Webb je napisao priču koja je potresla temelje američkog društva, i zbog koje je osvojio brojne novinarske nagrade. Međutim, ta priča mu je ujedno i uništila život.
Te 1996. godine Webb objavljuje priču u tri dijela pod nazivom "Mračni savez" (Dark Alliance), u kojoj je dokumentirao i dokazao da je CIA dozvoljavala dilerima iz Nikaragve da prodaju ogromne količine cracka i kokaina u SAD-u osamdesetih godina, i da je od tog novca financirala pobunjenike, ”kontraše", kojima je cilj bio rušenje ljevičarske vlade u Nikaragvi.
Webb je dokumente do kojih je došao objavio i na sajtu "Mercuryja”, kako bi svaki čitatelj na svijetu mogao pročitati njegova otkrića, jer se bojao da će ga u suprotnom vlada SAD-a diskreditirati i zataškati priču.
On je do ovih dokaza došao tako što je supruga jednog od narkodilera iskopirala sve dokumente svoga supruga i predala ih Webbu. Bila je bjesna na pravosuđe SAD-a koje je sudilo njezinom suprugu, iako je, kako je rekla "surađivao s vladom."
Priča je izazvala prave potrese na američkoj, ali i svjetskoj političkoj sceni. Od tog trenutka za Garyja Webba počeo je pakao.
Urednici su mu pomalo počeli “smještati”, odjednom su preispitivali njegove izvore, a sve zbog pritisaka koji su dolazili “odozgo”. CIA ga je čak i saslušavala, te su mu na indirektan način poručili da su “neke stvari previše istinite da bi bile objavljene”. Na kraju te godine dobio je nagradu za "Najboljeg reportera na svijetu", a izglasale su ga kolege.
Međutim, ogorčen stavom svojih urednika, koji su ga ostavili na cjedilu i bez podrške, Webb je dao otkaz. Nakon toga, više nije mogao dobiti posao u novinarstvu. Oni koji su se do tada skoro otimali za njega, među kojima su bili i New York Times i Washington Post više nisu htjeli čuti za Webba.
Ipak, Webbova priča nije ostala neprimjećena. Tome je najviše doprinjela afroamerička zajednica, koja je izašla na ulice i prosvjedovala zbog toga što se “crnačkoj djeci prodaju crack i kokain po smiješno niskim cijenama”, aludirajući na epidemiju ovisnosti od cracka koja je zahvatila crnačku zajednicu osamdesetih godina, baš u vrijeme rata u Nikaragvi i optužbi koje je Webb iznio na račun američke vlade i CIA-e.
U vrijeme kada je Webbova priča poprimila ogromne razmjere, i kada je nezadovoljstvo Afroamerikanaca doseglo vrhunac, napravljen je presedan kakav nikada do tada nije zabilježen u povijesti SAD-a: tadašnji direktor CIA-a John Deutch sastao se s predstavnicima crnačkih zajednica i odgovarao na njihova pitanja, a taj susret, uključujući i razgovor Deutcha i građana prenosile su televizije.
Zahtjevi svakog od predstavnika bili su da CIA omogući Garyju Webbu pristup dokumentaciji oko prodaje nikaragvanske droge u SAD-u. Mjesec dana nakon toga, John Deutch podnio je ostavku na mjesto šefa Agencije.
Webb je, pak, bio potpuno odbačen i diskreditiran. Iz vedra neba su se počele pojavljivati priče da ima ljubavnicu, da pije, da je mentalno nestabilan, te da piše priče iz izmišljenih izvora. Odbačen od svih novina, napisao je knjigu koja je kasnije i objavljena, "Mračni savez: CIA, kontraši i eksplozija crack kokaina."
Šest godina kasnije, 10. prosinca 2004. godine Gary Webb pronađen je mrtav u svom stanu, s dva metka u glavi. Policija je istragu okončala zaključkom da je Webb počinio samoubojstvo, iako su u pitanju bila dva pucnja.
Gary Webb je stalno tragao za dobrom pričom i istinom. Ipak, svoju životnu priču možda je najbolje opisao odlomkom iz svoje knjige:
"Da ste me upoznali prije pet godina, upoznali biste najzagriženijeg borca za pravo novinske industrije... Osvajao sam nagrade, dobivao povišice, predavao na fakultetima, pojavljivao se u najgledanijim TV emisijama, i čak bio sudac na raznim natjecanjima iz novinarstva. I onda se zapitate: kako takav čovjek danas dijeli mišljenje s ljudima kao što su Noam Chomsky i Ben Bagdikian, koji uporno tvrde da sistem jednostavno ne funkcionira, da njime upravljaju posebni interesi i moćne korporacije, i da on zapravo postoji samo da bi se zaštitila bogata elita? Onda sam napisao nekoliko priča koje su me navele da shvatim u koliko velikoj i tužnoj zabludi sam živio. Razlog zbog kojeg sam bezbrižno plovio kroz život do tada, i briljirao u svom poslu bio je taj što sam bio izvanredan novinar, koji se maksimalno trudio u svom poslu. Barem sam tako mislio... do tada. A onda sam shvatio, da sam u slavi i blagostanju uživao samo zato što nisam napisao ništa važno, sve do ovog trenutka…”
Nikaragva i ‘kontraši’
Latinoamerička država Nikaragva je nakon dolaska "Sandinista" na vlast 1980. godine postala druga zemlja na američkom kontinentu s ljevičarskom vladom. Na čelu je bio Daniel Ortega, koji se Amerikancima nikada nije sviđao. Vođa sandinističke revolucije bio je trn u oku SAD-a. Nakon kratkog razdoblja tolerancije Carterove politike, dolazak republikanske administracije predsjednika Ronalda Regana u Bijelu kuću 1981. godine označio je novi zaokret politike SAD-a prema Nikaragvi.
Washington je optužio režim u Managui za poticanje ljevičarskog ustanka u susjednom Salvadoru te je, unatoč pokušajima Nikaragve da promijeni sliku o sebi u SAD-u potezima poput protjerivanja 2200 kubanskih savjetnika, u svibnju 1981. godine američka pomoć Nikaragvi bila je obustavljena. SAD su išle i korak dalje poticanjem desničarskih gerila protiv režima u Managui. U proljeće 1981. godine dva gerilska pokreta - Nikaragvanske demokratske snage (Fuerza Democratica Nicaraguense - FDN) i Revolucionarni demokratski savez (Alianza Revolucionaria Democratica - Arde) ujedinjenili su se pod zajedničkim nazivom Kontraši (skraćeno od španjolskog Contrarevolucionarios) i počeli su borbu protiv nikaragvanskog režima, uz izdašnu pomoć CIA-e.
