Bio je prvi balkanski tajkun, u njega su se ugledali mnogi

U početku bijaše “Dallas”, CBS-ova uspješnica kojoj je frustrirani ABC nekako htio parirati pa je Aaron Spelling, najprofitabilniji TV producent svih vremena, angažirao scenarističke profesionalce Richarda i Esther Shapiro, i tako je nastala “Dinastija”. Serija, čiji je radni naslov bio “Nafta”, na ekrane američkih gledatelja dospjela je prije točno 40 godina, 12. siječnja 1981. Producenti i scenaristi zamislili su “Dinastiju” kao suvremenu sapuničastu repliku života rimskog cara Klaudija.

U srcu je radnje naftni magnat Blake Carrington (John Forsythe). Ali ni njegova karizma ni atraktivnost njegove zlatokose žene Krystle (Linda Evans) nije bila dovoljna da u prvoj sezoni porazi konkurentski “Dallas”. “Dinastija” je završila na šugavom 28. mjestu gledanosti. Producenti i scenaristi u drugoj su sezoni zato odlučili uvesti Alexis, tajkunovu opaku bivšu suprugu koja stalno radi gadne spačke. Bio je to pun pogodak. Uloga je, malo je reći, proslavila dotad osrednje poznatu Joan Collins, sestru puno poznatije spisateljice Jackie. Alexis je postala svjetski simbol toksične, ali zavodljive negativke.

Okršaji Alexis i Krystle - cat fights - vrlo brzo postali su toliko popularni da su novinari pozivani na snimanja njihovih okršaja. Prva “borba mačaka” dogodila se u Alexisinu ateljeu, kad joj je Krystle zviznula šamarčinu. Tukle su se dobrih nekoliko minuta, da bi Krystle na kraju poderala sliku Blakea Carringtona, Alexisino ulje na platnu. Potom su se mlatile na nizu mjesta, među ostalim i u ribnjaku s ljiljanima, bacale blato jedna na drugu u kozmetičkom salonu, klizile niz jarugu u lokvu blata...

Scenaristi i inače nisu škrtarili na šokantnim prizorima. Zasipali su gledatelje cijelim lavinama drama pa je “obitelj Carrington svakih pet minuta pogađala nova tragedija”.

Pravi spektakl bio je prizor “moldavskog masakra” koji se događa tijekom finala pete sezone “Dinastije”, u svibnju 1985. godine. Kraljevsko vjenčanje Amande i princa Michaela prekinuli su teroristi tijekom vojnog puča u Moldaviji, zasuvši kapelicu mecima, ostavivši sve glavne likove da beživotno leže na zemlji. Esther Shapiro kasnije je rekla kako je to bio “teroristički napad iz bajke, sjajno snimljen, poput Goyinih slika”, jedna od najtoplijih ljudskih tragedija ikad insceniranih na malim ekranima.

Siloviti rast popularnosti serije doveo je do toga da se u “Dinastiji” uskoro pojavio i bivši američki predsjednik Gerald Ford sa suprugom Betty i bivšim državnim tajnikom Henryjem Kissingerom. Bolje nije moglo.

“Svaka pojedina osoba iz ‘Dinastije’ bila je lijepa”, rekla je nedavno Esther Shapiro (to se dakako nije odnosilo na Kissingera i Forda, koji su tako ružni da konji ržu kad ih vide, nego na glumce). “Željeli ste vidjeti bogate i lijepe ljude kako se bore jedni s drugima”, rekla je Shapiro. Bogati su plakali, dijamanti su vječni, nijedan kliše nije podbacio. Kako kaže jedan američki cinik - ukus masovne publike nikad ne možete dovoljno podcijeniti. “Dinastija” je, između ostalog, bila fantazija kapitalizma o samom sebi - to je zavodljivi svijet bogatih, lijepih ljudi u sjajnim odijelima koji se neprestano bore za dolar više, za sekundu užitka više, ukratko, za više svega.

 
Jugoslavenskim gledateljima prva epizoda, prikazana 1984. (za naše tadašnje standarde vrlo rano),  bila je neodoljiva. Blake Carrington bio je prvi tajkun koji se pojavio na ovim prostorima i odmah sve zaveo. Blistavi svijet krupnog kapitala zarazio je Jugoslavene do te mjere da je čak utjecao i na njihov jezik - svaka raskošnija zgrada koja je tih godina nicala po samoupravnoj carevini nazivala se “Karingtonkom”, pa je taj nadimak dobila i velebna Inina upravna zgrada. (Uzgred budi rečeno, taj današnji lanac maloprodaje onda je imao oko 33 tisuće zaposlenih, bila je to vertikalno integrirana kompanija na čije je obljetnice dolazio cijeli državni vrh.) Kostimograf Nolan Miller dizajnirao je otprilike 3000 kostima tijekom serije, rekavši producentima svoj credo - “Nikad ih ne želim vidjeti dvaput u istoj odjeći”. Tjedni proračun za kostime iznosio je 35.000 američkih dolara, na to se ni Kolinda ne bi žalila.

“Dinastija” je pomogla krijumčarenju kapitalističkih vrijednosti u svijet samoupravnog socijalizma. Čuvari poretka su svoje radare držali usmjerene prema klasičnim neprijateljima - nacionalistima, kleru, liberalima - pa nisu ni primijetili herezu koju im je švercala naizgled bezazlena sapunica (uz cijeli paket revijalnog tiska, od Starta do ženskog Svijeta). U to su doba nevinosti na nebranjeni prostor kročili proroci novog sustava kod nas. 

Danas zaboravljeni Šime Đodan tvrdio je da će hrvatska dijaspora u novu državu i novi sustav odmah poslati stotinu milijardi dolara i sve će procvjetati, postat ćemo Švicarska. Đodanu se tad vjerovalo. Kad je Kolinda godinama kasnije izrekla nešto slično, svi su joj se smijali. Nema značajnijeg hadezeova makroekonomista početkom 90-ih godina koji nije najavljivao Eldorado, Kaliforniju Jadrana, opći procvat. On se uskoro doista i dogodio - ali samo nekima. “Dinastiju” smo, umjesto na malim ekranima (tad su ekrani doista bili mali, dijagonale veće od 100 centimetara fenomen su novijeg doba), uskoro ugledali na Pantovčaku. Obitelj Tuđman malo pomalo postala je vlasnik goleme “Karingtonke”. Peterosobni stan u prizemlju, ukupne površine 258 četvornih metara, na prvom katu i u potkrovlju,  dvoetažni šesterosobni stan ukupne površine 328 četvornih metara, dvosobni stan od 118 četvornih metara u prizemlju i trosobni stan na prvom katu od 96,76 četvornih metara postali su njihovi. Hrvati sjeverne Amerike uskoro su mu kupili BMW.

Hrvatski Srbi nisu htjeli zaostajati pa su i oni svojem lideru, šibenskom psihijatru Jovanu Raškoviću, kupili isti automobil. Sloboda je pjevala sužnjima, kao što su sužnji pjevali o njoj, ali samo neki. Franjo Tuđman, koji je do kraja osamdesetih izgledao kao siromašni socijalistički penzioner, doživio je totalni makeover, kad ga je dizajner Rikard Gumzej redizajnirao, mogao se ušetati s Kissingerom i Geraldom Fordom u petu sezonu “Dinastije” - on i njegovi više nisu dvaput viđani u istom odijelu. Blagodati kapitalizma sljedećih godina osjetili su Vidošević, Sanader, Miro Kutle (sa 170 i nešto poduzeća u vlasništvu bio je ravan Blakeu “Oil” Carringtonu), pa notorni Todorić (koji je znao u Pariz po sir koji je volio ruski premijer Dmitrij Medvedev slati vlastiti avion), a onda i legija sljedbenika sa stranačkom iskaznicom. 

“Dinastija” je, ukratko, postala stvarnost - ali samo za neke, baš kao i u Americi. “Glasali ste. gladujte”, govorio je tih godina poznati zagrebački odvjetnik. Naš čovjek nije znao da je ta, silnim borbama, spletkama i intrigama nafutrana serija, samo zašećereni prikaz života jet-seta, kojega više oblikuju producenti i scenaristi nego realne okolnosti života. Stvarnost Amerike, ona koju naš čovjek koji je žudio za kapitalizmom kao izlogom jeftinih slatkiša, puno bolje prikazuju dokumentarne serije u kojima vidimo desetke tisuća beskućnika, stvarnost klasne i nacionalne mržnje, ogorčenu borbu za svaki zalogaj kruha, u kojoj nema ničega glamuroznog. Amerika, vidimo s Trumpom, nisu samo Blake, Alexis i Krystle ili “Dallasov” J.R., nego i deklasirani proletarijat, milijuni obojenih, poniženi i uvrijeđeni, primitivni zagovornici bijele nadmoći, sociopati uvjereni u podle zavjere, teoretičari urota, uvjereni u čipiranje... Amerika je trajna borba, ljuta konkurencija, u kojoj nekima pripada sve, a mnogima ništa. Socijalna država tamo je još psovka, a opća zdravstvena zaštita komunistička devijacija. Ukratko, otprilike ono što imamo i mi, samo je Amerika veće, bogatije i neovisnim institucijama ipak zaštićenije društvo, u kojemu telenovele služe samo za zabavu masa, zgrtanje novca producenata i ništa više.