Life
431 prikaza

"Bio sam bez love, 500 dana sam tajno živio u uredu"

Biznismen
Thinkstock
Nisam imao novca za plaćanje režija u svom stanu, a jedina opcija je bilo spavanje za radnim stolom. No, ono što je trebalo biti kratkotročno rješenje, ubrzo je postalo stil života

Spavao sam kad sam čuo zveckanje vrata. Oči su mi se bljeskom otvorile i uspravio sam se, koliko sam mogao, u prostoru ispod svog stola gdje sam spavao. Je li sve gotovo? Je li netko došao na posao prerano? Navirio sam se iznad svog stola, u strahu od onog što bi mogao vidjeti. Jutarnje je sunce provirivalo kroz staklo uredskih vrata, razlijevajući se po gomili okolnih stolova. Nije bilo nikoga na vidiku. Uzdahnuo sam u znak olakšanja. Vjerojatno je samo paranoja. Ili možda ipak ne, kako je povjetarac pomaknuo ulazna vrata. Bio je to isti zvuk koji sam čuo prije koji trenutak, a čuti ću ga još bezbroj puta u budućnosti, ali se baš nikad neću moći naviknuti - priča je anonimnog muškarca Terrya, koju je otkrio Salonu. U njoj opisuje detalje svog tajnog života u uredu, gdje se 500 dana skrivao kao noćni uljez.

Malo paranoje lako postoje puno nje ako živite u 10 kvadrata svoje radne stanice. Ustao sam, protežući udove prema stropu, ispucavajući svoj vrat i druge kosti kao zvečku. Sagnuo sam se kako bi ispustio svoj zračni madrac. Na satu je pisalo 6:45, pod normalnim okolnostima još bi spavao, ali ovo je bilo daleko od normalnih okolnosti. 

Ranije tog tjedna, preselio sam se u ured. Tajno. Iznajmio sam svoj stan u Los Angelesu na mjesec dana, zapakirao par vrećica s odjećom i vrijednostima i utaborio se u prostoru iza mog radnog stola, pažljivo iskorištavajući svaki centimetar tog mjesta koje nije izloženo pogledima kako bih spremio svoje stvari. Nemaju baš svi želju uhvatiti svog kolegu u gaćama za radnim stolom u 6 ujutro, a ja sam vjerovao da ako se to ikad dogodi, mogu probati izvući na to da sam zapravo čudak, a ne da živim tamo. Svakog sam jutra pažljivo pospremao svoje osobne stvari, postavljajući temperaturu koju su postavili zaposlenici prije nego su otišli kući - za mene zimogroznih 18 Celzijusa. Otišao bih na jutarnje tuširanje i vježbanje u obližnju teretanu, brinući se o tome da ostanem čist i u formi, ali i istovremeno da ne dođem baš prvi u ured. Ponekad bih se i natjerao, kako nitko ne bi posumnjao, da zakasnim na posao, kriveći promet.

Ako se nekome čini da život u uredu zahtijeva ogroman trud, to je mačji kašalj za plaćanje režija i kredita svaki mjesec. Prošlo je dvije godine otkako sam se preselio u Los Angeles, i poput brojnih drugih stanovnika grada, bio sam bez prebijene pare. Odgodio sam svoje snove o pisanju knjige i putovanju kako bi mogao stabilizirati svoju životnu situaciju. Do ljeta 2012. odbacivanje tih snova postalo je put u noćnu moru. Radio sam dva posla, ukupno 60 sati na tjedan i imao sam stan u kojem nisam imao vremena uživati. Tada se dogodila katastrofa, sve su povišice i bonusi u kompaniji bili stopirani. Izgubio sam sve osobne dokumente. Dobio sam papreni račun iz bolnice za operaciju koju sam imao prošle godine. S postojećim studentskim kreditom, otplatom automobila i stanarinom pitao sam se - što se dogodilo s mojim američkim snom?

Preostalo mi je malo toga što mogu žrtvovati, no izvukao sam asa iz rukava. Sjetio sam se kako sam nekoliko mjeseci ranije svratio u ured zbog izvanrednog roka za posao i kako je sve bilo mirno i napušteno. U to vrijeme na vijestima se vrtila priča o američkom kongresmenu koji se uselio u ured. Pitao sam se ne bih li ja mogao učiniti isto. No, dok to rješenje nije postalo jedino nužno, činilo se nemogućim. 

Zijevajući u svom praznom uredu, razmišljao sam o tome kako nisam prosječni beskućnik. Izledam kao tipičan mladi zaposlenik iz srednje klase, dobro odjeven, uredan i šarmantan. No što je to danas prosječni beskućnik? Razlika između siromaštva i srednje klase smanjila se na tanku liniju. Od izgladnjelih umjetnika u skvotivina do fakultetskih asistenata koji žive u kombijima, ono što danas u Americi definiramo kao dom postalo je vrlo promjenjivo.

Ono što je počelo kao privremeno financijsko rješenje postalo je trajni životni stil, onaj koji mi se čak počeo sviđati. Dug koji sam imao počeo se pretvarati u štednju. Moje navike trošenja drastično su se smanjile, odrekao sam se svog stana u potpunosti, riješio nepotrebnih stvari i predao životu prožetom jednostavnošću. Moja je rutina postala jednostavna i sve se manje svodila na ispunjavanje Maslovljeve hijerarhije potreba. Neopterećen financijskim brigama, bivao sam sve sretniji i sretniji. Ljudi su počeli primjećivati. 

Jednog dana me šefica pozvala kako bi analizirali moje rezultate u posljednjem razdoblju, hvaleći me bez prestanka, istovremeno govoreći kako djelujem zadovoljno. 

Život u uredu imao je neke neočekivane dobrobiti, no bio je daleko od trajnog rješenja. Kad je tvrtka počela pokazivati znakove predstojećeg financijskog sloma, počeo sam planirati svoju budućnost. Moj stari prijatelj javio mi je kako će se doseliti u grad te me pitao jesam li zainteresiran za cimera. Bacili smo se u potragu za stanovima. No, nešto mi se činilo pogrešnim. Nakon što sam proveo više od godinu dana ne plaćajući stanarinu i režije, shvatio sam kako sam drugačije gledao na svoje troškove. Plaćanje preko 1000 dolara svaki mjesec koji će nekom drugom ići u džep činilo mi se izuzetno odbojnim. Robertu sam rekao da nastavi tražiti stan bez mene. Nastavio sam živjeti u uredu sve dok tvrtka nije propala. 

Izgubio sam svoj posao i dom u jednom, no uštedjeo sam preko 20 tisuća dolara u troškovima života te 216 sati putovanja na posao. 

Danas spavam bolje nego u uredu. I danas sam se probudio u zoru, ali puno laganije nego onda zbog paranoje. Polako se protežem da ne bi udario u niski strop iznad ležaja. Gledam kroz putnički prozor na parkiralištu kraj pacifičke autoceste s pogledom na more. 

Nema paranoje, nema briga. Spavam u stražnjem dijelu svog kamioneta, na duplom madracu s memorijskom pjenom između mini police za knjige i multifunkcionalnog ormara. Ovdje stanujem, u mini domu na kotačima. Završio sam sve preinake prije nego sam se iselio iz ureda. Biram bezvezne  poslove koji mi donose novac za život dok istovremeno pišem, ono za što nikad prije nisam imao vremena.

Naravno da to nije za svakoga, no ja sam sretan. Novca mi ne nedostaje, imam puno slobodnog vremena za pisanje i svoj dom mogu ponijeti sa sobom gdje god da idem. Što mogu poželjeti više?

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.