Prije 50 godina američki predsjednik Lyndon B. Johnson napravio je potez koji je u to vrijeme bio bez presedana, te ga do danas nitko nije nadmašio. On je, naime, objavio "rat siromaštvu", izjavivši da će njegovo "glavno oružje" biti bolje škole, bolje zdravlje, bolji domovi, bolje vježbanje i bolje šanse za zaposlenje.
Od 1964. godine, gotovo cijelo desetljeće, vlada je dio svojih resursa usmjeravala prema onima kojima je uvijek trebala davati: najpotrebnijima. Stvoreno je nekoliko dugotrajnih programa, uspostavljena je zdravstvena pomoć, te je značajno smanjeno siromaštvo među starijim članovima, uvođenjem preinaka u socijalnu pomoć.
Činilo se da je Johnson uspostavio princip prema kojem je dužnost vlade bila umiješati se u ime obespravljenih i ugroženih. No nikako nisu mogli prikupiti dovoljno novaca da dobiju rat protiv siromaštva. A Johnsona je uskoro omeo jedan drugi, ponešto smrtonosniji rat - onaj u Vijetnamu.
Iako nije bio dovoljno pokriven, rat protiv siromaštva je svejedno barem djelomično izazvao jake reakcije konzervativnih intelektualaca i političara.
Prema njihovom mišljenju, vladini programi ni na koji način nisu mogli pomoći siromašnima, zato što je siromaštvo proizlazilo iz komplesne psihologije samih siromaha.
Do početka Reaganove ere, stvari su se doduše promijenile i temelji konzervativne ideologije počivali su na mišljenju da siromaštvo nije uzrokovano minimalcem, niskim obrazovanjem ni nedostatkom poslova, nego lošim stavom i stilom života kakvog vode siromašni.
Vodeći se ovom teorijom, "sveznalice" i političari već 50 godina navike i osobine proglašavaju krivcima za loše financijsko stanje siromašnih ljudi. Prema njihovom mišljenju, siromašni su bespomoćni, neodgovorni i skloni ovisnostima. Imaju previše djece i ne uspijevaju se vjenčati.
Dakle, ako pate zbog strašnih materijalnih nedostataka ili ostanu bez novaca između dvije plaće, ili ako nemaju uvijek hranu na stolu - sami su si krivi.
1990-ih godina, kad se odvijao dvostranački napad na socijalnu pomoć, ova vrsta predrasuda prema siromašnima se odjednom drastično preokrenula u smjeru mizoginije.
Siromašne samohrane majke su odjednom prozvane ključnom poveznicom u tzv. "krugu siromaštva". Ostajući kod kuće i prikupljajući socijalnu pomoć, one su stvorile otrovne primjere za svoju djecu kojoj bi - barem su tako smatrali važni političari - bilo bolje da se za njih brinu plaćeni udomitelji ili sirotišta.
Reforma socijalne skrbi se smatrala prijeko potrebnim rješenjem, a njezin cilj nije bio samo da ukine financijsku pomoć ugroženim obiteljima, nego i da izliječi "kulturu siromaštva" koja je navodno bila razlog njihovog očaja.
Originalna reforma zakona, koji je potpisao tadašnji predsjednik Bill Clinton, uključivala je 100 milijuna dolara za "treniranje nevinosti" kod žena s niskim primanjima.
Velika recesija je trebala konačno isključiti teoriju prema kojoj se optuživalo žrtve. No tijekom nekoliko prvih mjeseci, milijuni ljudi su i službeno postali siromašni, i to ne samo dotadašnji pripadnici srednje klase, nego i menadžeri, odvjetnici, tehničari i razni drugi profesionalci koji su dobili otkaze, a nitko nije mogao optužiti ove nove siromahe da su sami napravili loše odabire i da su si sami krivi.
Bili su to obrazovani, radišni i ambiciozni ljudi koji su odjednom postali siromašni. Prijavljivali su se za dobivanje markica za jelo, pojavljivali u skloništima i počeli tražiti loše plaćene poslove u maloprodaji. Ovo je bio trenutak kad su napokon svi trebali priznati istinu: za siromaštvo nije odgovorna neka osobina ili nedostatak motivacije. Siromaštvo je tek nedostatak novaca.
Posebno je teško biti žena...
Za većinu siromašnih žena, u dobrim i lošim vremenima, nedostatak novaca proizlazi iz neadekvatnih plaća. Postoje mnogi poslovi koje žene odmah mogu dobiti, no oni imaju jednu zamku: Toliko su malo plaćeni da ne možete uštedjeti ni nekoliko stotina dolara kako biste se prebacili na bolje plaćen posao.
Često vam ne pružaju nikakvu kontrolu nad radnim vremenom, te je nemoguće pokupiti dijete iz vrtića ili uzeti još jedan posao. A na mnogim od ovih poslova čak i mlade žene vrlo brzo iskuse fizičko propadanje - pogotovo probleme s koljenima i leđima, koji mogu bolno okončati njihov radni vijek.
Također, na mnoge je načine puno skuplje biti siromašan nego ne biti siromašan. Ako ne možete priuštiti i ostaviti prvu i posljednju mjesečnu stanarinu kad pokušavate iznajmiti stan, možda ćete završiti u preskupom motelu. Ako nemate kuhinju ni hladnjak, kao ni mikrovalnu pećnicu, jest ćete gotovu hranu iz supermarketa, koja - uz to što joj manjkaju hranjive tvari - košta previše.
Ako trebate kredit, kojeg mnogi zatrebaju u nekom trenutku života, na kraju ćete samo isplaćivati kamate i to puno više nego što bi one iznosile da ste malo imućniji. Biti siromašan - pogotovo kad trebate skrbiti za djecu - jest kao da stalno nailazite na veliku žičanu ogradu koju nikako ne možete prijeći.
Većina zaposlenika u privatnom sektoru ne smije na bolovanje, a mnogi dobivaju otkaz ako propuste samo jedan dan na poslu, čak i ako samo žele ostati s bolesnim djetetom kod kuće.
Ako im se pokvari auto, ostaju bez jedne plaće i s neplaniranim troškovima. Ako imaju nevažeća svjetla, dobit će kaznu koja će ih koštati više nego novo svjetlo. A ako ne platite kazne, uvijek možete završiti u zatvoru.
I niti jedno financijsko planiranje vas ne može pripremiti za takve izvanredne situacije, kao što vas ne može izvući iz gabule ni kad vam je plaća premala za ikakav sljedeći korak.
Umjesto da se prema majkama na minimalcu odnosimo kao prema borbenim heroinama, kao što zaslužuju, naša politička kultura ih i dalje gleda kao beskorisne pomoćnice u "krugu siromaštva".
Umjesto da im se pomogne, ljude se šalje na testiranje za drogu ako traže privremenu socijalnu pomoć, kažnjava se djecu ako markiraju u školi, te se ljude zbog dugova šalje u zatvor. Te mjere predstavljaju okrutno odstupanje od Johnsonovih principa, prema kojima bi vlada trebala pomoći svojim siromašnima.
Nažalost, ovo je postala mjera pomoću koje najbogatija zemlja na svijetu smireno gleda u lice siromaštva: i dalje optužujući siromašne da su si sami krivi, te ne priznajući da u njihovim žiivotima veliku ulogu igra gospodarstvo i neodgovarajuća socijalna skrb.
Vrijeme je da oživi pojam kolektivne nacionalne odgovornosti za najsiromašnije građane, što su većinom žene i to crnkinje. A dok se to ne dogodi, trebamo se probuditi i suočiti s činjenicom da su potplaćene žene - koje nam čiste kuće i urede, koje nam pripremaju i poslužuju obroke i koje brinu za starije, dok same ne dobivaju dovoljno za život - pravi filantropi ovog društva.
Originalni tekst je objavljen u Atlanticu.
