Prema Kevinu Duttonu, autoru knjige "Mudrosti psihopata: što nas sveci, špijuni i serijski ubojice mogu naučiti o uspjehu", psihopati su jako dobro spremni rješavati sve vrste kriza i to vrlo efikasno.
Slanje tisuća vojnika u rat, na primjer, nije nešto što bi većina ljudi bila u stanju prebaciti na svoju savjest, kaže Dutton. Ukratko, ovaj psihijatar tvrdi da psihopati imaju tendenciju da jednostavno "budu ljudi koji su spremni odraditi prljavi posao bez da zbog toga osjećaju preveliku grižnju savjesti, niti misle da su učinili nešto loše.
Dao je i nekoliko primjera u kojima testira našu savjest, koja mnogo govori o tome da i psihopati mogu nekad biti spremniji spasiti ljudske živote, nego li ih uništiti. Dakle Dutton postavlja dvija izmišljena scenarija.
Prvi scenarij: vlak juri punom brzinom po tračnicama i ako ostane na tom kolosijeku ubit će petoro ludi koji mu se nalaze na putu. Srećom vi ste blizu skretnice i možete ga preusmjeriti na drugi kolosijek i spasiti pet života, ali na drugom kolosijeku ćete ubiti jednog čovjeka. Pitanje je, što ćete učiniti? Hoćete li biti u moralnoj dilemi? Jer smrt jedne osobe je manje loša odluka od smrti pet ljudi.
No, ima i drugi scenarij. Stojite na pješačkom nadvožnjaku i gledate dolje vlak koji nekontrolirano juri i vjerojatno će ubiti pet ljudi koji mu se nalaze na putu. Vi stojite pored jednog iznimno debelog neznanca i znate da će, ukoliko on padne na tračnice, sigurno zaustaviti vlak. Biste li ga gurnuli i spasili pet života? E sad smo u pravoj dilemi. Ova dilema je, u odnosu na prvu, zapravo vrlo komplicirana. Biste li htjeli biti izravno odgovorni za smrt jednog čovjeka?
U prvom slučaju možemo govoriti o nepersonaliziranoj dilemi. U ovom slučaju to uključuje područje prefrontalnog korteksa, zaduženo za tzv. 'hladnu empatiju', za racionalno mišljenje.
U drugom slučaju riječ je o osobnoj dilemi i za to je zadužena amigdala, zadužena za tzv. 'tople emocije'. Drugim riječima, osjećaj da osjećamo što druge osobe osjećaju.
E sad, psihopati u prvom slučaju, poput ostalih osoba, nemaju problema s osjećajima. Okrenuli bi skretnicu i spasili pet života u zamjenu za jedan. Ali, za razliku od normalnih osoba, oni ni u drugom slučaju ne bi imali baš nikakvih dilema. Oni bi bez imalo grižnje savjesti bacili debelog pod vlak.
Ono to bi liječnici zamijetili kad bi se skenirao mozak, jest da bi i mogli zabilježiti iste promjene u mozgu normalnih i psihopata u prvom slučaju, no u drugom slučaju te bi razlike u promjenama bile znatne, u trenutku kad bi dilema postala osobna. Na skeneru mozak normalnog čovjeka u drugoj, personalnoj dilemi kad su u pitanju emocije, tiltao bi poput flipera. Istovremeno kod psihopate doslovno ne bi bilo nikakvog signala.
Dutton ide i korak dalje. On tvrdi da, ono što su liječnici otkrili o ljudima koji bi bez problema debelog bacili pod vlak, jest da su to vrlo racionalne i hladne, vrlo praktične osobe. Takvi ljudi nemaju moralnih dilema, brzo donose odluke i efikasno rješavaju probleme. Stoga postavlja sljedeću zamišljenu situaciju:
"Zamislite da ste kirurg i da vam na odjelu leži pet pacijenata koji hitno trebaju implantaciju - jedan jetara, drugi srca, treći bubrega... i da im o tome ovisi život, a nema odgovarajućeg donora. Igrom slučaja u ordinaciju vam ušeće mladi pacijent, u punoj snazi, zbog sistematskog pregleda i shvatite da on odgovara svim vašim donorima. To vam je zadnja šansa da spasite pet svojih pacijenata, takva prilika više vam se neće pružiti. Biste li žrtvovali njegov život za ovih pet?
Naravno, većina ljudi rekla bi odmah - 'to ne dolazi u obzir'. No, postavio sam to pitanje psihopatima i oni su mi odgovorili - 'pa zamislite da vam je tih pet pacijenata vaša obitelj? Nije tako strašno ubiti jednog čovjeka da bi se spasilo njih pet. Uostalom, možda je taj tip neki terorist, a ovih pet su neki mirotvorci, humanitarci?.", govori Dutton i nastavlja:
"Upravo je to obrazac ponašanja na koji se oslanjaju državnici. Nemaju nikakvih dilema oko toga da bi ljudi mogli poginuti."
Na kraju završava s najtežim testom za normalnog čovjeka.
"Zamislite da se nađete u sobi s tek rođenom bebom. Imate deset minuta, a ja vam kažem da je upravo ta mala beba budući mali Hitler i da možete spasiti milijune ljudi samo ako sad uzmete jastuk i zadavite bebu. Sad ili nikad. Imate deset minuta i ako ih ne iskoristite, nema popravka. Biste li to učinili? Biste li ubili tek rođeno dijete i spasili čovječanstvo?"
Psihijatar tvrdi da su to moralne pitalice s kojima se zapravo svaki dan susrećemo, samo ih je on doveo do apsurda. Ali isto tako upozorava:
"Ne zaboravite da su ovakve dileme zapravo niža razina problema s kojim se svakodnevno susreću političari, odnosno državni čelnici. Oni donose nagle odluke o kojima ovise sudbine milijuna ljudi. Bez problema donose odluku o tome da pošalju tisuće ljudi u rat za 'pravu stvar' iako znaju da se možda ti ljudi više nikad neće vratiti kući.
To ne mogu učiniti ljudi koje muči savjest. Upravo zato psihopatske crte su zastupljene kod velikih državnika i vojskovođa - imaju slične karakteristike. Zamislite - oni se tijekom mandata susreću s mnogim ružnim dilemama - s drugim državama koje im prijete, s prirodnim katastrofama. Osim toga, moraju biti vrlo uvjerljivi kad ulaze u utrku za predsjedničko mjesto. Moraju nam se prikazati u pozitivnom svjetlu, pri tome moraju biti uvjerljivi i moraju biti odlični manipulatori, što su sve karakteristike psihopata. Uvjeren sam da većina državnika u svijetu ima upravo takve karakteristike.", zaključio je Dutton.
