Donosimo feljton knjige "Zagrebačka mafija" najpoznatije hrvatske novinarke Jasne Babić. U četvrtom dijelu pročitajte odlomak o Zlatku Bagariću.
Zlatko Bagarić pripadao je generaciji jugoslavenskih kriminalaca koja je početkom 80-ih činila relativno homogenu populaciju prijatelja i znanaca šarolikog nacionalnog sastava u dobi između 25 i 30 godina. Priznati status elite Bagarićeva gangsterskog naraštaja izvojevali su Srbi i Crnogorci razbacani po najbogatijim europskim državama.
U Njemačkoj, kao najjačem centru jugoslavenskog podzemlja u Europi, priznavali su vrhovnu vlast Ljube Magaša Zemunca. U posljednjim godinama Jugoslavije, kada su se gangsteri počeli raslojavati na deklarirane četnike i deklarirane ustaše, Magaš je postao prvi predstavnik tog miljea koji je izašao iz okvira žanrovski usmjerenih “crnih kronika" da bi, najavljujući miniranje tzv. socijalističkog morala, u beogradskim medijima dobio prostor novog tipa društvenog junaka.
Po ocu Hrvat iz sela Vrnjerac u Novigradskom zaljevu, po majci Srbin, Magaš je rođen 1948. u Zemunu kraj Beograda. U svijetu kriminala, tipičnom za tadašnje socijalističko društvo, afirmirao se kao rekreativni boksač bez karijere koji je svoju fizičku nadmoć demonstrirao stalnim uličnim tučnjavama sve dok se cijela gangsterska zajednica nije pokorila najsnažnijim šakama tadašnjeg Beograda. Iz Jugoslavije je emigrirao 1974. nakon silovanja maloljetne djevojke na beogradskom Topčideru.
Do Njemačke je stigao preko Italije, gdje je nekoliko godina operirao pod lažnim imenom i s ukradenim jugoslavenskim pasošem. Prema procjenama njemačke policije, Magaš je u Njemačkoj - ponešto ubojstvima, ponešto batinanjem - uspostavio vlast nad stotinjak jugoslavenskih kriminalaca “različitih nacionalnosti, uključujući i marginalnu bandu Zlatka Bagarića".
Kao osobit kuriozitet u kriminalnom cehu, gangstersko društvo imalo je čak prigodno političko pokriće: proglašeno je njemačkom ispostavom četničke organizacije Ravna gora, osnovane u Sjedinjenim Američkim Državama; titulu njenog predsjednika nosio je neki falsifikator putovnica i dozvola boravka, dok je Magašu pripao naslov njegova zamjenika. Ubijen je 1986. na ulaznim stepenicama pokrajinskog suda u Frankfurtu, u nazočnosti i, prilično očito, uz blagoslov njemačke policije koja Magaša nije uspjela neutralizirati ni višegodišnjom robijom.
Nakon prijenosa posmrtnih ostataka u Beograd pokop se pretvorio u javnu demonstraciju srpskog nacionalizma. U snažnom zamahu demontaže jugoslavenske federacije, kojim je tada već pripreman partijski uspon budućeg ratnog zločinca Slobodana Miloševića i početak srpske ekspanzije po teritorijima ostalih republika, tisuće Srba koji su oplakivali Magaševu smrt mogle su se usporediti samo s masovnim sprovodom Aleksandra Rankovića, osnivača jugoslavenske tajne policije, koji je umro 1983. Magaš je bio prvi gangster kojeg su beogradski mediji oslikali kao nacionalnog heroja i buntovnika čije su kriminalne aktivnosti imale višu ideološku svrhu: za račun jugoslavenske tajne službe ubijao je, navodno, viđenije pripadnike ustaške i albanske emigracije, jurišajući ujedno na najveće svetinje njemačke kapitalističke države, tradicionalnog ustaškog saveznika i vjekovnoga srpskog neprijatelja.2 U mitu o Magašu tako je prvi put etablirana ideja patriotskog i državotvornog nasilja koju će Bagarić, kao njegov učenik, 1990. donijeti u Hrvatsku.
Željko Ražnatović Arkan bio je središte drugog srpsko-crnogorskog kruga koji je operirao po Italiji, Belgiji, Nizozemskoj i Švicarskoj. U zajednicu priznatih kriminalaca iniciran je 1968. kad je zajedno s jednim tada “afirmiranim" hrvatskim lopovom opljačkao poslovnicu Generalturista u Zagrebu. Za tadašnje socijalističke prilike slučaj je bio utoliko skandalozniji što je maloljetni Ražnatović potjecao iz obitelji pukovnika JNA, nekadašnjeg crnogorskog partizana kojem se pripisivalo oslobađanje Prištine u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Rođen 1952. u Sloveniji, gdje je njegov otac neko vrijeme službovao, najveći dio Ražnatovićeve kriminalne karijere ipak je bio vezan za Beograd gdje se njegova obitelj definitivno nastanila početkom 70-ih. Rani fragmenti legende stvoreni su uoči raspada Jugoslavije, kad je Ražnatović stekao reputaciju pljačkaša banaka u Frankfurtu i Stockholmu te bjegunca iz najčuvanijeg nizozemskog i švicarskog zatvora. Njegovo ime prvi je put uvršteno u štivo crnih kronika 1983. kad je optužen zbog fizičkog zlostavljanja bezazlenog ekonomista u liftu stambene zgrade u Novom Beogradu. Pred sudskim vijećem Ražnatović je obznanio da je plaćenik Odjela za emigraciju Državne sigurnosti saveznog SUP-a SFRJ, dokazujući to kolekcijom pištolja, kartonom socijalnog i mirovinskog osiguranja te ugovorima za svoj stambeni kredit na kojima su bili žigovi tadašnje tajne službe.
Time je u Jugoslaviji prvi put javno priznato da beogradski kriminalci za jugoslavensku tajnu službu obavljaju prljave poslove i da svoj primat u jugoslavenskom podzemlju duguju zaštiti podzemnih državnih institucija. U istom svojstvu suradnika i provokatora Državne sigurnosti u proljeće 1990. Ražnatović je predvodio horde navijača Crvene zvezde koji su nakon utakmice s Dinamom demolirali maksimirski stadion, najavljujući skorašnju srpsku invaziju na Hrvatsku. Nekoliko mjeseci poslije hrvatska policija uhitila ga je u Dvoru na Uni, dok je on obilazeći srpska sela po Hrvatskoj sudjelovao u organizaciji njihove pobune, kao pripremnog razdoblja za intervenciju JNA i srbijanskih dobrovoljaca regrutiranih iz kruga beogradskog kriminalno-špijunskog podzemlja. Svjetska javnost upoznala ga je 1992. kao zapovjednika srpske specijalne jedinice Tigrovi, čiji su pripadnici, naočigled fotoreportera, ubijali i masakrirali muslimanske civile po Zvorniku i Bijeljini. Ubijen je u auli beogradskog hotela Intercontinental 2000., kad su ga Srbi smatrali jednim od simbola srpskog patriotskog kapitalizma koji se odrekao kriminalne prošlosti kako bi postao priznati trgovac naftom, legalni osnivač nogometnog kluba Obilić i brižan otac mnogobrojne djece iz svojih pet brakova.
Činjenica da su jugoslavenskim podzemljem u posljednjim godinama SFRJ vladali štićenici beogradske centrale jugoslavenske Državne sigurnosti, objašnjava zašto Zlatko Bagarić, sin hrvatskog azilanta, nije mogao izbiti na vrh mafijaške piramide, kako je u naknadnom napuhavanju njegova lika i djela predstavljen hrvatskoj javnosti. Prvo ubojstvo - kao akt vrhunskog samodokazivanja u kriminalnom svijetu - Bagarić je počinio tek u Hrvatskoj 1990., uz minimalni rizik od pravosudnih sankcija jer je u košmarnoj državi na rubu rata ljudski život bio bagatelno jeftin. Izveden u slijepom bijesu, Bagarićev revolveraški debi postao je relevantan događaj samo zbog jednog razloga: u Hrvatskoj je najavio "državotvornu" emigrantsku diktaturu u prvoj polovici 90-ih. Ipak, tradicija bivše jugoslavenske kriminalne scene nije prekinuta njenim raspadom na područja zaraćenih nacija. Kao područje u kojem je Bagarić konačno doživio svoju punu gangsterska afirmaciju, Hrvatska je postala pozornica vrlo sličnog procesa koji se nešto ranije, i u mnogo drastičnijem obliku, odvijao u Srbiji: i međusobno istrebljivanje dviju "otadžbinskih" linija kriminalaca, i njihovo povezivanje s raznim frakcijama vladajuće garniture.
Zlatko Bagarić rođen je 1956. u selu Kešinci nedaleko od Đakova kao jedno od troje djece Petra i Smilje Bagarić. Njegova obitelj, podrijetlom s Kupresa u susjednoj BiH, nakon Drugoga svjetskog rata naselila se u Slavoniji u valu tadašnje kolonizacije opustjelih folksdojčerskih sela. Otac Petar u ranoj mladosti kraće je vrijeme služio u ustaškoj vojsci. Po svemu sudeći, u tome nije imao istaknutiju ulogu, jer nema informacija da je nakon uspostave komunističke vlasti bio osuđivan kao kvisling ili narodni izdajnik. Ali će davna ustaška epizoda njegova oca postati jedna od Bagarićevih bitnih referenci za stjecanje društvenog i političkog statusa u Hrvatskoj 1990. Početkom 70-ih Petar Bagarić doista je napustio Jugoslaviju i aktivirao se u Hrvatskom oslobodilačkom pokretu, jednoj od mnogih političkih skupina hrvatskih nacionalista koje su djelovale na njemačkom teritoriju. Petar Bagarić ostavio je ženu i djecu u Đakovu, a s nekom Njemicom sklopio i novi brak. Njegov je sin sve do svoje 20. godine bio nastanjen u Jugoslaviji. Prije nego što se ostatak obitelji također preselio u Njemačku, Zlatko Bagarić u Valpovu je završio gimnaziju, a u Bihaću odslužio vojni rok. Kao insert naknadno prigodno začinjene priče o osviještenom nacionalističkom profilu, spominjat će se da su ga srpski oficiri u JNA grubo šikanirali, djelomice zbog oca emigranta, a djelomice zbog njegova vlastitog disidentstva.
Došavši u Njemačku mladi Bagarić nekoliko je prvih godina živio u Mainzu, gdje je njegova majka otvorila restoran s “narodnjačkim" bendom. Ugostiteljski lokal funkcionirao je kao rezervat emigrantskog polusvijeta svih jugoslavenskih nacija. Okupljali su se u istim krčmama i lokalima, u potrazi za zemljacima koji u tuđinskom okruženju govore razumljivim jezicima, slušaju istu glazbu, jedu istu hranu i dijele iste strepnje. U istom krugu jugoslavenskih došljaka Bagarić je upoznao devet godina mlađeg Zorana Ivicu Petrovića, tada tinejdžera s jakim problemom osobnog i nacionalnog identiteta; dijete nepoznatog oca, rođen u Beogradu i deklarirani Hrvat srpskog imena i prezimena. Preuzevši ulogu njegova adoptivnog oca ili starijeg brata, Bagarić je Petrovića, prema vlastitoj slici i prilici, odgojio kao profesionalnog kockara. Zahvaljujući izvrsnoj memoriji, koncentraciji i bezizražajnoj fizionomiji starmalog djeteta, Petrović se specijalizirao za profesionalne kartaške seanse remija u kojemu pobjeda ne ovisi isključivo o instinktivnom doživljaju hazarderske sreće. Premda je znatno nadmašio svoga kockarskog učitelja i nerijetko zarađivao mnogo više od njega, Petrović je samom sebi namijenio život Bagarićeva lakaja za prljave poslove. Nije ih odrađivao radi honorara nego kao gestu neizmjerne privrženosti obožavanom skrbniku i društvenom vođi.
U istom emigrantskom društvu koje se skupljalo u restoranu njegove majke Bagarić se zbližio i s drugim budućim stalnim pratiocem, Miljenkom Žajom Krojfom - neradnikom, žicarom, zgubidanom u stalnoj potrazi za sponzorom - koji je pobjegao iz Jugoslavije spašavajući glavu od nasilnih zelenaša kojima nije vratio dug. Potkraj 80-ih Bagarić, Petrović i Žaja pojavljivat će se kao nerazdruživa trojka koju je okruženje, ovisno o kutu gledanja, doživljavalo ili kao stalni postav jedinstvene mafije koja se u svakom pogledu uzajamno ispomaže, ili kao skupinu nerazdvojnih prijatelja koji godinama dijele dobro i zlo. Za kasnije Bagarićevo osvajanje Hrvatske nije bilo beznačajno ni njegovo poznanstvo s Mladenom Naletilićem 'Tutom, sličnim kockarom i još sličnijim političkim bleferom.
Ni širi radijus Bagarićeva kretanja nije prelazio granice njemačke društvene margine. Njegov stil života i socijalne veze bitno su odredile besane noći po kockarnicama Frankfurta i Wiesbadena čija se stalna klijentela sastojala od sumnjivih bogataša na rubu bankrota ili zatvora, profesionalnih i patoloških kockara, lihvara, utjerivača dugova, nasilnika i propalih sportskih šampiona.
Nastavak na sljedećoj stranici...
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Koga briga za takve likove!
Šljam ljudski i okot. Da je poživio i duže opet bi ga neki PTSP dokrajčio. Onima kojima je bio uzor - Lepoglava, kugla i kramp
Što veći negativac, to veći spomenik i križ. Licemjerje.