Life
784 prikaza

De Wind je do smrti osjećao krivnju što je preživio logor

VBZ
Dok je neke Židove od sigurne smrti spašavalo što znaju, na primjer, šivati ili svirati violinu, njega je spasila diploma.

"...Tisuće, milijuni su već tako otišli. Jesi li tada plakao? Tek sad si se toliko uzrujao, kad ti se to događa pred nosom. Ali neka, nimalo ti ne zamjeram. Tako si malo toga vidio. Kad su nam Nijemci upali u zemlju, 1939., ulazili su u židovske kuće. Muškarce su hrpimice tjerali na transporte u radne logore, žene su silovali. Rasna nečistoća nije igrala nikakvu ulogu. Vidio sam kako su malu djecu hvatali za noge i razbijali im glave o drvo ili o vratnicu. Tada je to bilo moderno. Čini se da je svake godine SS imao novu modu. U 1940. godini bilo je moderno da dvojica dijete doslovno rastrgnu. U 1941. gurnuli bi dječje lišce u posudu s vodom. U posljednje vrijeme su se malo smirili. Sada Židove ubijaju plinom; logori su postali sanatoriji prema onome što su bili prije nekoliko godina jer sad ljude istrebljuju mnogo sustavnije...", "tješio" je Poljak Zimmer Eddyja dok je s prozora glavne tvornice smrti promatrao odlazak selektiranih u Birkenau - logor istrebljenja. Sve do oslobođenja 1945., posljednji Židov koji je diplomirao na uglednom nizozemskom Sveučilištu Leiden prije rata Eddy de Wind bilježio je na rubu svog ležaja sve što se u Auschwitzu događalo jer, kako je isticao, morao je svima ispričati što se ondje dogodilo. Ako to sad zapiše i ako svi budu znali, više se nikad neće ponoviti. To mu je bila jedina misao u glavi. Dok je neke Židove od sigurne smrti spašavalo što znaju, na primjer, šivati ili svirati violinu, njega je spasila diploma.

 | Author: VBZ VBZ

Usred njemačke okupacije De Wind je pristao raditi u nizozemskom tranzitnom logoru Westerbork kao liječnik kako bi spasio majku od deportacije u Auschwitz. Tek kasnije će doznati da je sve to bilo uzalud. Ondje je upoznao mladu bolničarku Friedel, s kojom se i vjenčao u svibnju 1943. Teror koji je bjesnio Europom bivao je sve žešći. No zaljubljeni par, koji je živio u prostoru koji je samo kartonima bio odvojen od bolničke sale, i ostale logoraše grijala je nada da će to sve uskoro brzo proći. Kako li ih je samo naivna zaslijepljenost surovo prevarila. U rujnu iste godine završili su u Auschwitzu ni ne znajući kakvo je to mjesto. Mjesto u kojem je Eddy prvi put okusio bespomoćnost, u kojem se prvi put smrtno prestrašio kako za vlastiti život, tako i za Friedelin. On završava u liječničkoj baraci, a ona u ozloglašenom Bloku 10, u kojemu sadisti što se nazivaju profesorima provode zastrašujuće neljudske eksperimente na ženama. No ni to ga nije spriječilo od ljubavi u logoru smrti. Na sve se načine trudio komunicirati s njom. Ponekad i pogledima ako nije drukčije moglo. Potresna i vjerodostojna sjećanja, jer nijedna rečenica nije promijenjena do danas otkad su De Windovi memoari prvi put objavljeni nakon završetka Drugog svjetskog rata, šibaju sa svakom pročitanom stranicom ostavljajući grč u želucu koji ne prolazi još dugo. De Wind je sve do smrti 1987. osjećao krivnju što je preživio, a ostali nisu. No ostavio je trajan dokument, svjedočanstvo o snazi ljudskog duha i upozorenje na ponor u koji možemo potonuti kad predrasude prevladaju.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 18:51 28.Veljača 2022.

    užas sta su nijemci sve radili,stigla ih je sve pravda