De Wind je do smrti osjećao krivnju što je preživio logor

"...Tisuće, milijuni su već tako otišli. Jesi li tada plakao? Tek sad si se toliko uzrujao, kad ti se to događa pred nosom. Ali neka, nimalo ti ne zamjeram. Tako si malo toga vidio. Kad su nam Nijemci upali u zemlju, 1939., ulazili su u židovske kuće. Muškarce su hrpimice tjerali na transporte u radne logore, žene su silovali. Rasna nečistoća nije igrala nikakvu ulogu. Vidio sam kako su malu djecu hvatali za noge i razbijali im glave o drvo ili o vratnicu. Tada je to bilo moderno. Čini se da je svake godine SS imao novu modu. U 1940. godini bilo je moderno da dvojica dijete doslovno rastrgnu. U 1941. gurnuli bi dječje lišce u posudu s vodom. U posljednje vrijeme su se malo smirili. Sada Židove ubijaju plinom; logori su postali sanatoriji prema onome što su bili prije nekoliko godina jer sad ljude istrebljuju mnogo sustavnije...", "tješio" je Poljak Zimmer Eddyja dok je s prozora glavne tvornice smrti promatrao odlazak selektiranih u Birkenau - logor istrebljenja. Sve do oslobođenja 1945., posljednji Židov koji je diplomirao na uglednom nizozemskom Sveučilištu Leiden prije rata Eddy de Wind bilježio je na rubu svog ležaja sve što se u Auschwitzu događalo jer, kako je isticao, morao je svima ispričati što se ondje dogodilo. Ako to sad zapiše i ako svi budu znali, više se nikad neće ponoviti. To mu je bila jedina misao u glavi. Dok je neke Židove od sigurne smrti spašavalo što znaju, na primjer, šivati ili svirati violinu, njega je spasila diploma.