Imala sam zdravstveno osiguranje jer sam bila samozaposlena, ali sam promijenila policu taman dva mjeseca prije no što sam dijagnosticirana, i pisalo je kako "ne pokriva HIV". Veselo sam to potpisala jer, ako ništa drugo, bila sam sigurna kako nemam HIV.
Lijekovi za HIV koštaju me 2.000 funti mjesečno i nije bilo šanse da si to priuštim.
Odmah sam, naravno, otišla i na psihoterapiju. Trebala mi je pomoć da procesuiram stvari, bila sam strašno depresivna, uplašena i ljuta do te mjere da sam mislila da mogu nekoga ubiti.
Odlučila sam se opet naći sa ženom iz jazz bara. Plakale smo zajedno, i zajedno smo bjesnile. Kada je nazvala Philippea da mu kaže on joj je rekao "hej, velika stvar, svi umiremo od nečega, zašto ne odeš živjeti svoj život i ne ostaviš me na miru".
Neobična reakcija za nekoga tko je trebao biti šokiran.
Sumnjale smo u to kako nas je namjerno zarazio i razmišljale smo kako zauvijek spriječiti njegovo takvo ponašanje. Istražile smo koje su nam opcije i nakon nekoliko tjedana podnijele pritužbu pri policiji.
Htjele smo da ga oni zaustave, da naprave nešto da se to više ne ponavlja. Zaista su bili prepuni empatije, ali s obzirom na to da smo 'samo' dvije, da ćemo teško dokazati našu teoriju. Trebalo je barem četiri, pet žena.
Vratile smo se telefonima. Prva osoba koju sam nazvala je žena iz Philippovog kvarta s kojom sam se ranije susrela. I ona je imala pozitivnu dijagnozu.
Pomagala nam je time što je nadzirala kuću i zapisivala silne brojeve tablica koje su se tamo redale. Svake je noći bila druga žena, to je bilo nevjerojatno.
Uz pomoć mog prijatelja uspjeli smo spojiti brojeve tablica i adrese te imena, i išle im u "posjete". Ukupno je 13 žena dijagnosticirano s HIV-om.
Satralo me što sam saznala da to toliko traje. Ja sam se s Philippeom viđala od 2002. godine, no neke od žena su se sa njime nalazile i mnogo prije mene, toliko je mnogo žena bilo upleteno i ugroženo.
Kako je slučaj napredovao policija je izvršila obećano, uplela državno odvjetništvo i sve je krenulo.
Trebalo je dokazati da je Philippe svjestan da je zarazan pa je namješten poziv. Sjedila sam u policijskoj stanici i pokušavala ga natjerati da prizna kako je bolestan. Nije dobro prošlo.
Rekao mi je "kako si ti, kvragu, dobila ovaj broj".
Rekla sam mu kako sam čula da se ne osjeća dobro i zvala da provjerim je li ok, a on mi je poklopio.
Pitala sam i po klinikama jesu li ikada vidjeli ili čuli za tog čovjeka. Prisjetila sam se kako je on ponekada koristio alias, Phil White, i njega se sjetila. U nekom ga je trenutku poslala urologu jer je imao simptome bubrežnih kamenaca.
Bilo je to 2005., oko godine i po prije no što smo prekinuli, i sjećam se da je tada kod liječnika radio neke testove.
Platila sam to iz svog džepa pa sam izvukla te čekove i poslala ih policiji, i to im je bilo dovoljno da traže nalog da se pogledaju njegovi zdravstveni dosjei, i na taj smo način shvatili da mu je dijagnosticiran HIV.
Od 13 žena koje smo pronašli kojima je dijagnosticirana bolest pet ih je reklo kako žele svjedočiti, druge su se bojale stigme koju bolest nosi. Formirale smo grupu za podršku i nalazile se u mojoj kući na rutinskoj bazi. Sve smo prolazile zajedno.
Jedan je motiv bio taj da će američka savezna država Texas platiti račune za lijekove s obzirom da mu se sudilo za napad "smrtonosnim oružjem".
Bio je to dugačak proces, pet do šest mjeseci. Gotovo smo svaki dan pratile žene, tražile ih, skupljale dokaze, potpuno odlučne u tome da ga spriječimo.
Suđenje je počelo 2009. godine, tri godine nakon što smo prekinuli i dvije godine nakon moje dijagnoze.
Državna odvjetnica nas je upozorila da će se roštati i po našim prošlostima, no bilo je mnogo brutalnije no što sam to zamišljala, ali prošla sam i kroz to.
Kada je osuđen, sakupili smo sve prijatelje i obitelji te slavili što on više nikada neće moći nikome nauditi.
On nikada nije preuzeo odgovornost, dapače tvrdio je kako sam ja njemu dala HIV, što je suludo s obzirom da je još 1997. zarazio ženu u Michiganu. A DNK studija je dokazala da je postojao jedinstveni izvor - on.
Sumnjam da je gotovo pet godina prije no što sam ga upoznala već namjerno širio bolest. Mučila sam se s idejom oprosta, ali sam u redu sama sa sobom jer, iako mi je život zaista dao limune, ja sam napravila limunadu.
Ono što mu najviše zamjeram jest da je mene i druge žene pretvorio u osobe koje gotov da više nikome ne mogu vjerovati, veze su gotovo isključena stvar koliko god da se trudim.
Ja sam, ipak, upoznala čovjeka s kojim sam ostvarila dobar odnos i koji me voli i prihvaća takvu kakva jesam. Kada smo se krenuli nalaziti već sam mu na drugom spoju rekla sve. Počela sam plakati, a on me zagrlio te rekao "sve je u redu, moj je brat umro od side", što je za mene, zapravo, bilo jako iscjeljujuće iskustvo.
Medicina je tako napredovala da svoju bolest kontroliram s jednom pilulom dnevno, i virus mi se ne vidi u krvi. Ako živite s HIV-om, a ne očituje se razina u krvi znači da gotovo ne možete prenijeti bolest.
I dalje sam u kontaktu s drugim ženama, s onom iz jazz bara sam prošle godine išla posjetiti Grand Canyon.
Da se nikada nismo upoznale ona se ne bi testirala, i ne bi dala moje ime klinici pa se niti ja ne bi testirala. Doslovno smo spasile živote jedna drugoj.
Philippe Padieu dobio je 45 godina zatvora.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
zanimljiva priča samo bih dodao da je hrvatska riječ za "sidu" - aids.