Depresija je bolest o kojoj u posljednje vrijeme sve više slušamo i čitamo, a nekim među nama ju i osjećaju. Depresivne ljude nećete prepoznati po njihovom tužnom licu, ili po tome što se rasplaču i na najmanju provokaciju. Američka stranica MentalHealth depresiju definira kao "gubljenje interesa za važne dijelove života".
Simptomi uključuju nesanicu ili previše spavanja, promjene u prehrani, povlačenje od ljudi ili odustajanje od uobičajenih aktivnosti, manjak energije, osjećaj tuposti ili osjećaj da ništa nije važno, neobičnu zbunjenost, zaboravljivost, ljutnju, bijes, zabrinutost ili strah, te pomisao na samoozljeđivanje ili ozljeđivanje drugih.
Definicija depresije koju prenosi britanska grupa Mind glasi - Počinje kao tuga, tada se javlja osjećaj gašenja, nestajanja, i sve manje mogućnosti nošenja sa stvarima. Na kraju zavlada osjećaj tuposti i praznine.
Depresiju često prate i neki drugi zdravstveni problemi kao što su dugotrajne bolesti, anksioznost, opsesivno kompulzivni poremećaji ili šizofrenija. Poznat je pojam a i stanje distimije, koji se upotrebljava za blaži, dugotrajni oblik depresije, koji najčešće traje dvije ili više godina.
Koliko ljudi pati od depresije?
U posljednjih nekoliko desetljeća klinička depresija razvila se u pravu epidemiju, pa je tako s margina društva došla do fenomena zastupljenog i u vijestima. Proširila se po učionicama, izbjegličkim kampovima, gradovima, farmama, i predgrađima.
Procjenjuje se kako više od 300 milijuna ljudi pati od depresije, što je oko četiri posto svjetske populacije, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) iz 2015. godine. Najčešće pogađa žene. Vodeći je globalni poremećaj, a unipolarna depresija je 10 uzročnik rane smrti, pokazuje studija.
Poveznica depresije i samoubojstva kod populacije ljudi dobne skupine od 15 do 29 godina, jasna je, a diljem svijeta svake minute dvoje ljudi počini samoubojstvo. Najdepresivnija zemlja na svijetu je SAD, a slijede ju Kolumbija, Ukrajina, Nizozemska i Francuska. Najzadovoljni su pak ljudi u Japanu, Nigeriji i Kini, piše The Guardian.
No čini se kako razlog manje pojavnosti takvog stanja kod manje razvijenih zemlja ovisi o činjenici što nemaju infrastrukturu s kojom bi zapravo mogle prikupljati podatke o depresiji, pa će tako i teže uočiti ovu bolest. Uz to u takvim zemljama ljudi se bore i sa socijalnom stigmom koja se vezuje uz ovu bolest. Čak je i sam razgovor o tome kako se osjećaju sramota, pa nevoljko traže stručnu pomoć.
Studija objavljena u magazinu Plos Medicine tvrdi kako se, ako zanemarimo krajnosti, većina zemalja nosi sa otprilike istom stopom depresije. Pokazala je i kako su najdepresivnije regije one istočne Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka i kako je najveći postotak godina izgubljenih zbog borbe s depresijom u Afganistanu, a najmanji u Japanu.
Što uzrokuje depresiju?
Puno se toga promijenilo od onih vremena i godina kada su se ljudi koji boluju od određenih vrsta mentalnih bolesti doživljavali kao da su opsjednuti vragom, pa su izopćeni iz društva ili ih se proglasili čarobnjacima, vješticama. No i dalje ostaje opće te pogrešno mišljenje o ovoj bolesti po kojem se ona vrlo lako može riješiti ako ljudi malo uspore ili "više izlaze van".
Potpuno suprotno mišljenje je ono psihologa dr. Tima Cantophera u knjizi Depressive Illness: The Curse of the Strong. On tako tvrdi kako postoji dio mozga, limbički sistem, koji se ponaša poput termostata i kontrolira različite tjelesne funkcije, uključujući i raspoloženje. Podiže ga nakon tipičnih ljudskih, svakodnevnih, uspona i padova.
Limbički sistem mreža je živaca, koja prenosi signale uz pomoć dvije kemikalije, serotonina i noradrenalina, kojeg manjka kod ljudi koji se bore s depresijom. Po ovom opisu, depresija je fizička, a ne zapravo mentalna bolest. Cantopher naglašava kako pod stresom, slabi ili lijeni ljudi brzo odustaju, jaki nastavljaju dalje, pojačaju svoje napore, bore se protiv bilo kojeg napada i guraju limbički sistem do točke pucanja.
Doduše nema nikakvog znanstvenog dokaza koji bi potvrdio ovu teoriju, s obzirom da nije moguće eksperimentirati na živom čovjeku, tj. njegovom mozgu.
Drugi se već tradicionalno slažu kako je okidač za razvoj bolesti prijašnja trauma ili zlostavljanje, genetska predispozicija za depresiju, koja ne mora ili može biti ista kao obiteljska prošlost, životni stres, uključujući financijske probleme, kronična bol ili bolest, uzimanje droga, uključujući kanabisa, ekstazija i heroina.
Mnoge se debate vode oko mišljenja kako ozbiljan stres ili određene bolesti mogu potaknuti snažan odgovor imunološkog sistema, koji može uzrokovati upalne procese u mozgu, koji u konačnici potiču, ili uzrokuju razvoj depresije.
Liječenje
WHO procjenjuje kako se manje od pola milijuna ljudi koji boluju od depresije se i liječe. Mnogo više njih dobivaju zapravo neadekvatnu pomoć, koja je najčešće fokusirana na lijekove, a manje na terapiju, koja se smatra ključnim saveznikom u borbi protiv depresije.
U takvim se slučajevima najčešće propisuju antidepresivi, selektivni inhibitori ponovnog unosa serotonina, koji reduciraju apsorpciju serotonina, i povećavaju ukupne razine. Popularni lijekovi su i serotoninski norepinefrin inhibitori, koji funkcioniraju sa serotoninom i noradrenalinom.
Najuobičajenija terapija razgovorom je kognitivno bihevioralna terapija, koja opterećujuće probleme razlaže u situacije, misli, emocije, osjećaje i akcije kako bi pokušala slomiti krug negativnih misli. Ostale metode su interpersonalna terapija, bihevioralna aktivacija, psihoanalitička psihoterapija i grupna terapija. Sve takve terapije mogu se provoditi samostalno ili uz lijekove.
Uz medicinski pristup liječnici mogu savjetovati i fizičku aktivnost, terapiju slikanja ili jogu.
Trendovi u liječenju
I dok se iz dana u dan razvija sve više različitih vrsta metoda za borbu protiv depresije, problem nažalost ne opada, već raste. Od 2005 do 2015. godine tako se broj depresivnih bolesti povećao za petinu. Ljudi rođeni nakon 1945. godine imaju tako deset puta veću šansu za razvoj depresije. Glavni razlog konstantnog porasta je u tome što lijekovi najčešće ne izliječe pacijenta, a ostale terapije koje mogu dovesti do ključnih pomaka nisu zastupljene u velikoj mjeri.
No stopa samoubojstava se globalno smanjila, gotovo za četvrtinu. 1990. godine bilo je riječ o 14,55 posto na 100.000 ljudi, dok je u 2016. godini taj postotak pao na 11,6 posto.
Jedan razlog zbog povećane stope depresije u populacije od 60 do 74 godine, koja je jako pogođena ovim stanjem, je i povećanje stresa i izolacije.
Što možemo očekivati?
Nikakav novi antidepresiv nije razvijen u posljednjih 25 godina, što je psihijatre dovelo do toga da pomoć zatraže negdje drugdje.
Niz pozitivnih eksperimenata zabilježeno je s ketaminom i psilocibinom, aktivnim sastojcima 'magičnih gljiva'. Nada za razvoj novih lijekova leži i u nedavnom otkriću 44 različite varijacije gena za koje znanstvenici vjeruju da smanjuju rizik razvoja depresije. Još jedno kontroverzno područje istraživanja je i liječenje smanjenja imuniteta koji u fokus stavlja vezu između depresije i upale.
Zemlje su prepoznale povećanu potrebu obuke psihologa koji bi trebali zamijeniti terapiju lijekovima. Primijećeno je i kako se radi na osiguravanju mogućnosti da ljudi lakše potraže pomoć, otvore se i pričaju o svojim problemima.
Neki od najvidljivijih pokretača su britanski prinčevi William i Harry, koji su pokrenuli humanitarnu zakladu Heads Together i javno govorili o svojim problemima. Njima se priključio i niz poznatih osoba koja su svoja iskustva u borbi s depresijom, između ostalog i glumac Dwayne The Rock Johnson, podijelili sa svijetom kako bi pomogli drugima.
Pjevačica Mariah Carey govorila je i o svom problemu bipolarnog poremećaja.
