U tom dokumentu potrebno je objasniti kako će teći proces i koje je odluke potrebno donijeti. Kakva sjećanja na bebu roditelji žele zadržati - otisak ruku i nogu, čuperak kose ili bolnička narukvica neki su od primjera. Također žele li fotografije bebe i autopsiju. Contreras kaže kako su neki problemi riješeni, poput onog da roditelji mogu vidjeti bebu, no i dalje postoje prepreke. Jedna od njih je certifikat.
"Ako se dijete rodi i umre, daju certifikat o rođenju i preminuću. No ako se dijete rodi mrtvo, daju mu certifikat abortiranog fetusa. Kao da nije imalo ime i nije bilo dijete svojih roditelja", žali se Contreras.
Dijete u tom slučaju ne bude upisano niti u obiteljsku knjigu.
Upravo je to bitka koju vodi Rocío Cuellar, pravnica i majka u takvoj situaciji iz organizacije Majke Libélula. Njena kćer Isabel preminula je u 26. tjednu trudnoće pa Rocío predlaže "priznanje posmrtne ljudskosti" u slučaju smrti u utrobi ili dobrovoljnog prekida trudnoće zbog dijagnoze prema kojoj dijete neće preživjeti. Time bi se djetetu priznali ime, prezime te bi se vodilo kao dijete svojih roditelja.
Problematičan je i koncept perinatalne smrtnosti koji obuhvaća razdoblje od 28. tjedna fetalnog razvoja do sedam dana nakon rođenja djeteta. U organizaciji koju vode Pilar i Manuela smatraju da ne bi trebalo raditi razliku u razdoblju trudnoće jer "bi se dostojanstvo bebinog tijela trebalo poštivati u svim slučajevima".
Pilar se sjeća slučaja Sandre, žene koja je nakon 14. tjedana trudnoće rodila pa htjela vidjeti tijelo svog djeteta.
"Donijeli su joj ga u jednoj tegli kao da je umnjak. No ona, snažna žena, rekla je da to neće ići, da bebu želi vidjeti kako treba. Jedan član osoblja, suosjećajan, donio ga je zatim u povojima", kaže Pilar.
U Hrvatskoj se roditelji pitaju "što će biti s tijelom našeg djeteta" zbog potrebe da imaju mjesto gdje će upaliti svijeću u znak sjećanja i oplakivati gubitak, kažu u udruzi Betlehem sa sjedištem u Zagrebu. Ta neprofitna udruga osnovana 2002. godine povezuje roditelje, bolnice, pogrebna poduzeća i vjerske službenike.
"Zajednička grobnica je mjesto sjećanja, utjehe, mira i molitve. Ona je i mjesto buđenja svijesti o čovjeku koji je osoba od začeća do smrti", napominju u Betlehemu.
"Svaki je čovjek, pa tako i onaj u majčinoj utrobi, vrijedan dostojanstvenog pokopa", dodaju.
Grobnice se nalaze u Zagrebu, Sisku, Gospiću i Vinkovcima a u planu su i nove lokacije. Župno groblje u Mostaru prva je takva grobnica u ovoj regiji. Udruga Betlehem poziva roditelje svih vjeroispovijesti i svjetonazora da joj se obrate u ovakvim slučajevima.
Pilar u Santiago de Composteli, kaže, pak da je sve više ljudi spremnih slušati o ovoj temi i osoblja spremnog učiti. Mnogi se nisu niti interesirali dosad jer to smatraju tužnom i bolnom temom.
"Uf, mrtve bebe, kažu. No to nije tako. Mi želimo govoriti o našoj djeci jer ona doprinose nečim, nama i svijetu", napominje Pilar. "Ona su nas naučila gledati smrti u oči pa sada sate, minute i sekunde živimo drugačije".
Brojni roditelji nakon proživljenog iskustva volonterski se uključuju u rad udruga kako bi pomogli onima u istoj situaciji. Mnogima je i dalje teško govoriti o tome ali malo po malo stvari se mijenjaju. I samo obilježavanje Dana djece anđela ili Dana sjećanja na gubitak djece prilikom poroda koje se obilježava svakog 15. listopada probija se u svijetu.
Američki predsjednik Ronald Reagan bio je posvetio čitav listopad 1988. godine rano preminuloj djeci a kampanja za obilježavanjem tog dana krenula je 15. listopada 2002. iz SAD-a. Sada se svake godine pale svijeće za one koji nisu stigli ugledati ovaj svijet ili su ga tek na trenutak osmotrili. Oni ovdje žive u sjećanjima i molitvama.
Na španjolskom sjeveru, gdje valovi Atlantskog oceana zapljuskuju obalu, vide tek prijelaz svjetova. Smrt za njih više ne postoji. "Slomljena, na kraju sam prihvatila da se praznina u meni nikada neće ispuniti", kaže Pilar.
"No jednog dana shvatila sam da ta praznina ne mora biti crna, tužna i tragična. Ta praznina je otvor na gitari koja svira najljepšu pjesmu liječeći bol drugih".
