Kako grozno. Spavala sam sklupčana pored mrtvog tijela. Tijekom noći nisam osjetila da je žena pored mene mrtva. Bilo je hladno pa sam se priljubila uz njezina leđa.
Stavila sam svoje ruke ispod njezinih pazuha. Mislila sam da mi je dopustila da ih tamo držim. Ujutro sam shvatila da je mrtva. Bolno je to svjedočanstvo Mashe Rolnikajte iz ruskoga grada St. Peterburga o onome što je tijekom Drugog svjetskog rata preživjela u nacističkom logoru u kojem je završila sa svega 14 godina.
Maša je u jesen 1943. godine s majkom, mlađom sestrom i bratom bila deportirana u koncentracijski logor Stutthof u Poljskoj. Djevojčica je svoja sjećanja naučila napamet te ih nakon završetka rata i povratka u rodnu Rusiju zapisala u dnevnik.
Mašin dnevnik jedna je od 35 intimnih ispovijedi pisanih dječjom rukom u razdoblju od 1941. do 1945. godine, a što ih je u jedinstvenoj zbirci dnevnika pod nazivom “Djeca rata” objavio utjecajni ruski tjednik Argumenti i fakti.
Knjiga je prošle godine, na 70. obljetnicu pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom, tiskana u 10.000 primjeraka na ruskom jeziku, a nedavno je objavljeno i njezino englesko izdanje.
Prijevod na engleski potpisuje Andrew Bromfield, poznat po svojim prijevodima Tolstoja i Bulgakova.
"Htjeli smo da ljudi iz drugih država pročitaju ovaj dnevnik i da nauče o groznim stvarima koje su ruska djeca doživjela tijekom Drugog svjetskog rata", pojašnjava Nikolaj Zjatkov, glavni urednik tjednika Argumenti i fakti, razloge zbog kojih su englesko izdanje knjige ovih dana poslali na adresu 100 vodećih svjetskih sveučilišta te najutjecajnijih novina u 70 zemalja, uključujući naš tjednik.
"Ruski je narod bio suočen s užasom rata, a sad postoje ljudi na Zapadu koji pokušavaju iskriviti njihovo pamćenje kao neku vrstu političke spekulacije. Kad pročitaju ovu knjigu, možda će shvatiti što su naši ljudi morali proživjeti. Ovo je povijest naše zemlje, priča o tome što su njezini stanovnici morali proživjeti, ispričana kroz dječje glasove", rekla je Tatjana Kuznecova, urednica knjige.
U razgovoru za Express Nikolaj Zjatkov rekao je kako su na ideju da na jednom mjestu tiskaju potresne ratne dnevnike djece došli nakon što su u novinama objavili nekoliko tekstova o ljudima koji su preživjeli Drugi svjetski rat, a tijekom rata su u dječjoj dobi pisali dnevnik.
"Iznenadilo nas je da njihovi dnevnici 70 godina nikoga nisu zanimali, pa ni nakon što je objavljen dnevnik Anne Frank", istaknuo je Zjatkov. Dodao je kako su nakon te spoznaje novinari tjednika Argumenti i fakti prekopali muzeje i arhive u različitim dijelovima Rusije ne bi li naši još koji dnevnik.
Zamolili su za pomoć i čitatelje. Vrlo brzo redakcija je prikupila 35 dnevnika u kojima djeca iskreno i bez cenzure svjedoče o smrti, patnji, gladi te zlostavljanjima kojima su bili izloženi tijekom rata, bilo da su ga proveli u getu, koncentracijskom logoru, na fronti ili u pozadini fronte, okupiranom Lenjingradu ili u Njemačkoj, kamo su mnogi od njih bili poslani na prisilni rad.
Glad ga je držala budnim i zamišljao je što će sve jesti nakon rata
Njihova su djetinjstva bila prekinuta, većina ih je preko noći bila prisiljena odrasti. Knjiga je pripremljena u svega četiri mjeseca, a ono što predstavlja njezinu dodanu vrijednost novinarske su priče o kasnijim sudbinama autora dnevnika.
"Rad na ovoj knjizi bio je jako emotivan. Držali smo te stare papire u našim rukama", govori Zjatkov, kojega je osobno najviše dirnuo dnevnik 11-godišnjeg Jurija Utehina.
Juri je preživio rat, danas je poznati oftalmolog, a svoj je dnevnik, toliko malen da može stati u dlan dječje ruke, osobno donio u redakciju tjednika Argumenti i fakti.
U redakciji su prvo mislili da je dnevnik izvještaj o jelovnicima iz dječjeg doma u kojem su tijekom rata živjeli Juri i njegov brat Alik. Kasnije su shvatili da je sve što je Juri zapisivao bio plod njegove mašte.
Zbog gladi koja ga je cijelu noć držala budnim, zamišljao je što će jesti nakon što rat završi. Namirnice o kojima je maštao, poput slanine, šunke, kriški sira, boca limunade, kruščića, halve, čajnih kolačića, u dnevnik je i crtao.
Pored svake je namirnice istaknuo njezinu cijenu i količinu koju će kupiti na taj sretan dan kad će napokon moći jesti ono što voli. Jednakom plastičnošću kojom je opisivao hranu, opisivao jr i smrti koje su se događale svuda oko njega.
Žudnja za kruhom, maslacem i čajem
“23. prosinca 1941. - Dobili smo 125 grama kruha dnevno, već više od mjesec dana.
25. prosinca 1941. – Danas sam se rano probudio i saznao da su povećali količinu kruha. Sad će nam dati 200 grama dnevno. Koja sreća!
20. siječnja 1942. – Sad će biti skoro mjesec dana što nam daju 200 grama kruha dnevno i ništa od ostale hrane. Živimo u domu, mama i teta Tanja žive skupa i vode nas kući svaki vikend. Čekamo da se količina kruha opet poveća, i nadamo se. Podne. Povećali su količinu kruha za domove za 50 grama. Sad će nam dati jednu i pol krišku kruha za večeru te 250 grama kruha na dan. Da barem povećaju količinu kruha i za grad, za našu mamu i rođake.
22. siječnja 1942. – Doručak isti kao i jučer, kruh s putrom (5 grama). Za večeru, komad kruha, juha s rezancima (sedam rezanaca), dvije žlice zobene kaše. Večernji obrok isti je kao i jučer, dobio sam koricu.
22. siječnja 1942. – Ujak Saša je pokopan.
24. siječnja 1942. – Za doručak, mali komad kruha, mali komad putra (5 grama), jedan i pol slatkiš i čaj bez šećera. Za večeru, komad kruha, juha s rezancima (2 žlice rezanaca), dvije male palačinke od tamnog brašna i žlica šećera. Za večernji obrok komad kruha, omlet (malena palačinka), čokoladni slatkiš i šalica čaja. Povećali su količinu kruha za grad, mama sada dobiva 400 grama na dan a teta 300. U dom je danas došao inspektor...
26. siječnja – Za doručak, komad kruha, mali komad maslaca (5 grama) i sladak čaj. Za večeru, komad kruha, juha s rezancima (nisam dobio ni jedan rezanac) i dvije male palačinke. Za večernji obrok komad kruha, jaje, čokoladni slatkiš (na pregorelom ulju) i čaj bez šećera. Dostavili su nam piliće. Dopustili su nam da pojedemo dva pileta od kojih se kuhala juha za 90 ljudi.
29. siječnja – Za doručak, komad kruha bez maslaca, šalica slatkog čaja. Za večeru, komad kruha, juha s rezancima, jedna i pol žlica rezanaca. Za večernji obrok komad kruha, kiselo zelje (samo jedan rezanac debljine prsta). Dok smo mi ovdje, devet ljudi je umrlo...“
Dnevnik koji nikoga ne može ostaviti hladnim. Zapisi su 16-godišnjeg Jurija Rjabinkina, koji je tijekom rata živio u Lenjingradu, s psihički bolesnom majkom i mlađom sestrom, koje su ga izgladnile do smrti i na kraju ostavile na ulici da umre.
U dnevniku koji je vodio od 22. lipnja 1941. do 6. siječnja 1943. Juri je iskreno do detalja opisao borbu koju je vodio sam sa sobom u trenucima kad je s najbližima morao dijeliti mrvice kruha. Zbog cijele je situacije nerijetko razmišljao i o samoubojstvu.
"1. i 2. listopada. Imam 16 godina, ali osjećam se kao da imam 60. Nadam se da će mi smrt doći ubrzo. Nadam se da moja bolest neće postati previše za moju majku. U glavu mi dolaze lude misli. Jednog dana, ja ili netko drugi, možda će čitati ove rečenice sa smiješkom. Trenutno me nije briga za to.
14. listopada. Danas je kod kuće bilo gadnih scena. Ira je imala monolog o tome kako jedem u pučkoj kuhinji, govorila je kako ona u svojoj kantini nije imala ni tanjur juhe. Mama joj je rekla da se smiri. Meni je rekla da je u Irinoj kantini bio grah sa svinjetinom, ali ga je ona odbila jesti jer ju je tjeralo na povraćanje. Sve što je ona pojela bio je ostatak pola čokolade i to je to. Znači Ira odbija hranu, ali se ljuti na mene! Govori mi kako svuda ide gladna, ali doma jede večeru. Majka mi je počela govoriti da se moramo naviknuti na mogućnost da ćemo dnevno po osobi jesti samo tanjur juhe. Ali što ako se ne mogu naviknuti na tu ideju? Ne jedem pola, čak ni četvrtinu hrane koja mi je potrebna da budem sit. O, ovaj grozan rat!
29. listopada. Toliko sam slab da jedva mogu staviti jednu nogu ispred druge. Ići uz stepenice užasno mi je naporno. Majka mi kaže da mi je lice počelo bubriti. Sve se to događa zato što nemam dovoljno za jesti.
9. i 10. studeni. Dok tonem u san, sanjam o kruhu, maslacu, pitama i krumpirima. Također, prije no što zaspim, razmišljam o tome kako će za 12 sati ova noć biti gotova i napokon ću moći pojesti nešto kruha. Majka mi uvijek govori kako ona i Ira piju samo dvije čaše vrućeg čaja sa šećerom i pola tanjura juhe na dan. Ništa više. I možda još jedan tanjur juhe navečer. Ja dobijam svu hranu. Ira, naprimjer, čak odbija drugi tanjur juhe navečer, a obje mi nastavljaju govoriti da jedem kao da sam radnik, zato što jedam dva tanjura juhe u kantini i više kruha od njih. Moj se karakter izmijenio. Postao sam slabašan, a kada pišem ruke mi se počinju tresti. Dok hodam koljena su mi toliko slaba da imam osjećaj kao da ću se prevaliti.
1. prosinca. Muka mi je biti s mamom i Irom. Ira sjedi za stolom i jede najsporije što može; ne samo zato što sporo jede, već uživa u činjenici da mi koji smo već pojeli gladno buljimo. Mama uvijek pojede prva i uzme malo hrane od svakog od nas. Kada je kruh podijeljen Ira počinje vagati je li moj kruh veći od njenoga čak i za pola grama. Ira je uvijek s majkom, a ja majku vidim samo ujutro i s njom se družim samo navečer. Možda je zato Ira uvijek u pravu. Pretpostavljam da sam sebičan kao što mi je to majka rekla već puno puta.
15. prosinca. Svaki sam dan korak bliže samoubojstvu. Nema izlaza. Ovo je slijepa ulica. Ne mogu više ovako živjeti. Grozna, grozna glad.
3. siječnja. Mislim da će ovo biti posljednji zapis u dnevniku. Bojim se da neću biti u mogućnosti završiti zapis ili sami dnevnik, da neću biti u mogućnosti napisati kraj. Na zadnju će stranicu netko drugi umjesto mene napisati riječ ‘smrt’. A toliko žarko želim živjeti, vjerovati, osjećati...“ Kada je izbio rat, Lera Igoševa iz Lenjingrada imala je 14 godina. Dnevnik je pisala više od dvije godine i stalno je bila u strahu da će ga izgubiti pa ga je jedno vrijeme držala zašivenog u unutarnjem džepu kaputa. Dnevnik je u maloj nakladi izdala prvo njezina kćer Tatjana, a sad je on dio knjige. Najpotresniji je dio u dnevniku Lerin opis kako je glad nju i roditelje natjerao da objeduju mačku.
“29. studenog 1941. Tata je donio kući mačku. Donio je živu mačku u svojoj aktovci. Ranije se znao šaliti kako ćemo možda morati jesti mačke, ali to je uvijek bila samo šala. Bila sam prestravljena. Tata je rekao da je jako gladan, da je mačka za njega i neka se ne brinem. Nisam si mogla pomoći; ispunio me osjećaj gađenja. Počela sam plakati i otišla pronaći mamu. Vratile smo se doma zajedno. S vremenom sam promijenila mišljenje. Shvatila sam da je to samo predrasuda. Jedemo svinjetinu, mislimo da je to dobro meso, ali svinja će pojesti bilo što. Mačka je zapravo čišća. Mačka je pripadala nekim prijateljima i bila je jako čista. Uvijek je jela iz svoje zdjelice i bila je jako dobro hranjena. Pa, da skratim priču, tata je mački ogulio kožu, vidjela sam meso koje je izgledalo potpuno u redu, čak i primamljivo – i... pojeli smo mačku. Bila je dobra, nije bila čudnog okusa, dosta zadovoljavajuće, ali smo sakrili tanjure jedan od drugoga te se jedva uspjeli pogledati u oči nakon što smo je pojeli.” Vasja Baranov bio je otet i s desecima tisuća madih odveden na prisilni rad u Njemačku. Tamo je upoznao djevojku u koju se zaljubio. Trudio se preživjeti i pronaći svoju Olgu. To mu je na kraju pošlo za rukom. Vjenčali su se te dobili sina i kćer. Olga, koja je još živa, otkrila je kako je njezin suprug povremeno uzimao u ruke svoj dnevnik, čitao ga i plakao. “Jer, ipak je to stvaran život”, rekla je Olga novinarima tjednika Argumenti i fakti.
“1943. Ujutro oko 9 sati naš vagon za sto ku bio je otvoren sa svih strana. Probudila me jaka zraka sunca, vrijeme je bilo stvarno prekrasno. Odmah smo saznali da smo stigli u Dresden. Nakon duge i komplicirane procedure postrojili su nas zajedno s našim stvarima i tri su nas naoružana stražara vodila kroz ulice lijepog Dresdena... Sat vremena kasnije, poslije ručka postrojili su nas i odvojili u tri grupe, zatim su izdvojili stručnjake kojih je bio malo. Nijemci su trčali okolo, derali se i održavali red. Jedan je Nijemac došao do nas te nam objasnio da ćemo uskoro doći u dosta drugačiji grad po imenu Leipzig. Te večeri je nas 91 bilo dostavljeno električnom lokomotivom do glavnog kolodvora... Odjednom su dovezli nešto golemo, nalik na traktor na velikim gumenim kotačima s velikom prikolicom koja je bila puna naših stvari, polovicu nas posjeli su na te stvari i odvezi. Sišli smo pored dvokatnice na uglu. Bilo je 11 sati navečer kad su nas smjestili na prvi kat zgrade, dali su nam krevet, madrac i deku. Samo sam htio zaspati.
6. rujna, ponedjeljak. Rano ujutro svi su dobili razglednice koje su pisali jučer, a na kojima je velikim slovima pisalo: “Tko god je vidio Njemačku mora je voljeti”. Koliko je to odbojno i neistinito. Mogu li je voljeti? Ne, nikada. Zahvatile su nas bolesti. Preko puta mene radio je visoki, blijedi mladić po imenu Strelski. Nikada nije ništa radio, samo se naginjao preko stola i plakao da ga boli glava. Nijemci mu nisu vjerovali, odveli su ga do pulta za prvu pomoć gdje su mu izmjerili temperaturu i dali mu tablete, ali ništa mu nije pomoglo pa su ga istukli. Sve je to bilo jako žalosno. Tako je bilo sa svima ostalima koji su bili bolesni. Sad sam shvatio da smo mi Rusi Nijemcima istinski robovi.
23. studenog, utorak. Danas su mi dali broj na vratu – 257905...
19. prosinca, nedjelja. Danas je praznik sv. Nikole. Prije smo ga zvali dan našeg sveca. Uobičajeno smo na ovaj dan kasno doručkovali. Danas ga slavim u zatvoru. Doveli su ovdje nas petoricu i zatvorili nas u ćelije. Danas sam prvi puta u životu udisao zrak zatvora koji ima nešto izvanzemaljsko. Ćelija je bila jako visoka, ali uska. Bio je jedan ventilator iznad rešetaka i jedan pored vratiju. Tamo su ga stavili da zamrznu ljude poput mene. Bilo je toliko hladno da nakon pola sata više nisam osjećao ni ruke, ni noge ni leđa. Čuo sam da u ćeliji pored mene netko udara glavom u zid, ja sam ga u tome pratio, nekada sam samo izbacivao bijes, kao da sam se pokušao ubiti da ne moram više živjeti. U mraku sam našao komad drveta ostavljen na podu. Legao sam na njega. Ne sjećam se koliko sam dugo tako ležao, znam da sam se sav tresao od zime. Priviđalo mi se da je moja obitelj već večerala i da su mi ostavili par palačinki sa špekom i da sam ih jako brzo pojeo.”
O Tanji je pjevala Edith Piaf
Najkraći dnevnik u knjizi, onaj Tanje Savičeve, sastoji se od svega devet nepunih rečenica ispisanih na devet listova koji se slažu u kronika smrti cijele obitelji. U svom dnevniku Tanja je zabilježila smrt sestre Ženje, brata Ljoka, bake, mame i dvojice ujaka. Dnevnik je pisan olovkom za oči koja je pripadala njezinoj starijoj sestri Nini.
Rečenice su pisane bez interpunkcijskih znakova, Tanja navodi samo slova abecede koja su oznaka za nekog od članova obitelji i datum njihove smrti.
Umrla je 1944. od tuberkuloze pa nije uspjela saznati da je postala simbolom bitke kod Lenjingrada, da je Edith Piaf pjevala pjesmu “Balada Tanje Savičeve” ili da su astronomi jedan mali planet nazvali po njoj.
Njezino se ime koristilo i na Nirnberškom procesu kao jaki dokaz nacističkih zločina. Dnevnik Anje Aratskaje napisan je gotovo na prvoj liniji fronte.
Anja je s ocem, majkom i osmero braće i sestara živjela u kući preko puta rijeke koja je bila pod konstantnim bombardiranjem.
Bili su već pod paljbom kada je Anja, srednja kći, lirski, dojmljivo, počela zapisivati svoje osjećaje, događaje i strahove za najbliže.
U dnevniku su zapisani događaji od 30. kolovoza 1942. do 3. lipnja 1943. Posebno je dojmljiv dio u kojem je detaljno pisala smrt svog oca. Pisala je retrospektivno.
Proklet bio, Hitleru, ti smrade!
Za Nijemce je koristila izraze monstrumi i najavljivala osvetu čim se za to ukaže prilika “Koliko mrzim i prezirem ta vražja čudovišta - što ste nam to napravili?”, “Ako ikada dobijem šansu, osvetit ću se za tatino dobro, za našu kuću, za naš grad. Proklet bio, Hitleru, ti smrade!”, napisala je.
“27. rujna 1942. Tata je otvorio krov skloništa i povikao susjedu: ‘Šura, izađi. Jesi li još ž...?’
Njegov život završio je u sekundi, usred riječi koju nikad nije dovršio. Čula sam pucanj i pad, tata se polako strovalio niz stepenice skloništa. Sve se to dogodilo u trenu i imala sam osjećaj kao da je neki san; sve sam to čula u trenutku kad sam se budila iz sna i kada sam čula pucanj, pad, otvorila sam oči i prva stvar koju sam vidjela bio je tata kako bespomoćan i cijeli prekriven krvlju pada niz stepenice. Mama je stajala kao ukopana, nije mogla pomaknuti ni jedan mišić.
Prva sam došla do tate pošto sam sjedila na rubu skloništa pored mame. Ali bilo je prekasno, tata je bio mrtav iako je još imao puls, njegovo je srce još kucalo, a krv mu je šiktala s desne strane glave. Pokušala sam staviti svoj prst da prekinem krvarenje, ali moj je prst ušao točno u rupu na tatinoj glavi, krv je i dalje tekla i tekla...
Sjedili smo pored našeg mrtvog oca dva dana, bez hrane i vode i bez da smo spavali. Toga je dana umrlo puno ljudi. Tata je bio prvi”.
